Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Majstor Forlán

Jedan od najvećih Urugvajaca objesio je kopačke o klin

Zadnja izmjena: 11. kolovoza 2019.

Svijet se s potpunim pravom ovog četvrtka zapitao je li izgubio jednu veliku nogometnu dinastiju. Kad je legendarni Diego Forlán tog dana rekao kako je sa ulaskom u peto desetljeće života ipak bilo dosta nogometa, ostala je samo nada da će trogodišnji sin Martín ili pak dvogodišnja kćerka Luz jednog dana i sami uzeti nogometnu loptu i krenuti u nogometne vode. Jer nogometna je lopta na neki način njihova obiteljska srebrnina, koja se širi s generacije na generaciju.

To je nasljeđe došlo s obje strane obitelji. Djed s majčine strane je Juan Carlos Corazzo, bivši reprezentativac i kasniji urugvajski izbornik. Corazzo je u dva navrata, 1952. i 1967,. s klupe vodio reprezentaciju do trijumfa u tadašnjem južnoameričkom prvenstvu, a u ovom drugom trijumfalnom pohodu na domaćem terenu vodio je i svog zeta, Pabla Forlána, stasitog desnog beka koji će, osim po tome, ostati upamćen i po činjenici da je u nacionalnom dresu nastupio i na svjetskim prvenstvima 1966. i 1974. Nije zgoreg spomenuti ni da je u to strukovno osebujno obiteljsko stablo upao i Pablov brat Richard, Diegov stric, koji je kao desno krilo također bio u sastavu reprezentacije na SP-u u Zapadnoj Njemačkoj 1974.

Copa América je 2011. postala i dio Diegova trofejnog životopisa, čime je ponovio očevo i djedovo postignuće, ali svojom ih je karijerom uvelike i nadmašio na svim poljima.

Rijetko se dogodi da netko stekne takav status kakav je Diego stekao u ‘tek’ sedam sezona koliko je trajao njegov vrhunac

Često se nekom igraču iskopa kakav član bliže obitelji koji je također imao izlet u nogometne vode kako bi se, onako lijeno, moglo napisati nešto fatalistički; rekao bi čovjek kako niti jedna struka ne djeluje toliko predodređena obiteljskom pozadinom kao što je to slučaj u svijetu profesionalnog sporta. Međutim, za Diega je nogomet — šampionski, k tome — zbilja bila nasljedna bolest, ona koju nije mogao izbjeći po obje genetske linije. I baš je zbog toga, suprotno toj ‘sudbini’ odbijao ići njenim tokom. Nigdje to nije eksplicitno naveo, ali je njegova velika karijera to odavala: krenuti istim putem kao vaši šampionski preci istovremeno je i olakotna, ali i strašno otežavajuća okolnost te pritisak koji je puno veći nego kod ostalih.

Možda je zato Diego postao perspektivan mladi tenisač, pošto je u pitanju sport u kojem fizičke predispozicije i upornost koju je imao mogu od njega također napraviti šampiona, ali lišenog etikete poznatog sina, nećaka i unuka koja bi brzo mogla postati stigma u nogometu. I u tom bijegu od fatalizma, od vlastite sudbine, ona je nekako našla put da ga vrati u nogomet.

Nije bio spreman za Europu

Diego je još žario i palio dječjim teniskim turnirima kada mu je s nepunih 12 godina starija sestra Alejandra teško stradala u prometnoj nesreći. Na automobil u kojem su se nalazili ona i njen dečko naletio je pijani vozač; pri udaru je dečko na licu mjesta poginuo, dok je Alejandra bila teško ozlijeđena. Pošto je trebala punih pet mjeseci provesti na odjelu intenzivne njege, troškovi liječenja su bili ogromni, a kako ju je nesreća prikovala za invalidska kolica do kraja života, oni su dodatno bili podebljani potrebom za preuređenjem čitave kuće kako bi se Alejandra mogla lakše kretati po izlasku iz bolnice.

Nogometna karijera, ma koliko dobra bila, u eri djeda i oca, odnosno strica, nije bila previše unosna i za njih su ti troškovi bili previsoki, pa je u akciju pomoći uskočio i Diego Maradona. Trauma sestrine nesreće bila je velika za mladog Diega, a kada je shvatio da njen oporavak ovisi o novcu koji nisu imali, priča kaže da joj je obećao kako će joj on kao nogometaš priskrbiti ostatak sredstava i omogućiti normalan život.

Morao je radi višeg cilja krenuti u bogatije okruženje, u zemlji u kojoj je nogometna tradicija neusporediva s onom teniskom, gotovo nevidljivom. Možda bi Diego prelomio tu tradiciju, ali ovako je krenuo putem svojih predaka, i to doslovno. Bježao je od nogometa samo da bi svoje prve nogometne korake napravio u Peñarolu, klubu u kojem mu je karijeru započeo i otac, da bi sa 15 godina preko Danubija otišao u Argentinu — u Independiente, gdje mu je djed proveo čitav igrački vijek 1930-ih. Doduše, pokušali su nekako zajahati val mladih južnoamerikanaca koji sele u Europu, potegnule su se čak i veze preko čuvenog Lászla Bölönija da ga pokuša progurati u Nancy, ali ocijenili su kako Diego još nije spreman za taj korak pa se vratio u Independiente.

Bio je taktički neuredan, pomalo i divlji od samih početaka. No, igrao s obje noge i s obje noge je zabijao, i to toliko da je ne samo otklonio misao kako mu je ulazak u nogometne vode omogućila obiteljska pozadina, već su se misli okrenule predviđanjima hoće li Diego postati njen najpoznatiji član, što se isprva činilo nemogućim. Nakon 40 golova u 91 nastupu za Independiente malo je tko, međutim, pričao više o njemu kao o Pablovu sinu, a nisu se trebale ni potezati ni veze da dobije probu u Europi.

Tu je sudbina drugi put umiješala svoje prste.

He came from Uruguay, he made the Scousers cry

Middlesbrough je bio najbrži i Diego se tijekom zimskog prijelaznog roka 2002. našao u avionu za sjever Engleske kako bi dogovorio osobne uvjete s klubom. Kada je klub pokušao rastegnuti nešto manje od 6,5 milijuna eura odštete na nekoliko rata koje bi isplatio tijekom godinu i pol dana, Argentinci su stopirali posao. I neposredno prije nego što će još jednom razočaran krenuti natrag preko Atlantika, uskočio je u priču stari lisac Sir Alex Ferguson, koji je u njemu vidio robusnog mladog napadača po svojoj volji. Manchester United onda, baš kao ni sad, nije imao problema s plaćanjem odšteta, pa je Forlán konačno završio na Starom kontinentu i to u ponajvećem klubu na svijetu.

Laž bi bila reći da su dvije godine na Old Traffordu stale u onaj sudar s Liverpoolom na Anfieldu, kada je u prosincu 2002.  svojim pogocima matirao mrske rivale za konačnih 2:1 i natjerao 3.000 gostujućih navijača da mu skladaju pjesmu: “Wooahh, Diego, wooaah; he came from Uruguay, he made the Scousers cry…”. Istina, na ta je dva dodao samo još osam golova u ukupno 63 nastupa za Crvene vragove, ali je osvojio srca čak i inače strogog i neumoljivog Sir Alexa, koji je s njegovim ocem vodio duge razgovore o nogometu i životu — iako stariji Forlán nije znao engleski, kao što ni Sir Alex nije znao niti jedan jezik koji je ovaj pričao.

Diego je bio nevjerojatan profesionalac. Kažu, jedan od prvih koji su pod Sir Alexom dobili dopuštenje trenirati s privatnim trenerom i koji je na klupskim treninzima davao “dvostruko više od drugih”, kako je to svojedobno primjetio njegov tadašnji suigrač Ole Gunnar Solskjær. No, na terenu je bila drugačija priča: ta energija nikako nije uspijevala biti pravilno kanalizirana, jer se uvijek gubio ili u jurišanju sam na suparnike ili u pogrešnoj procjeni prostora. Bila je to ona klasična urugvajska sila, ali je ona postala i frustracija. Međutim, Sir Alex ga je volio, vezao se uz njega na neki poseban način i teško je zamisliti da bi se Škot ikada smijao na scenu u kojoj Forlán nakon 26 utakmica bez postignutog gola preklinje Davida Beckhama da mu prepusti jedanaesterac pri vodstvu 4:2 nad Maccabijem iz Haife u Ligi prvaka.

“Molim vas; svatko s trunkom humanosti u sebi nek se sada pomoli i u njegovo ime” zavapio je Peter Drury, komentator britanske ITV, prije nego što će Forlán zakucati loptu u mrežu i tako tek donekle odgoditi neminovno. Jer koliko god ga svi voljeli u klubu, od Fergusona do Roya Keanea, Forlánov posao su ipak bili golovi. A njih je bilo malo, pa je rastanak morao doći.

Naći svoje mjesto

Naravno, bio je to trenutak introspekcije, dvojbe u to hoće li ikada postati onakva veličina kakvom se vidio kada je dječački prostodušno dao obećanje sestri. Ona ga je odvela daleko od svjetala najveće pozornice, u poprilično dosadni gradić zvan Vila-Real, gdje je lokalna momčad pružila utočište mnogim igračima koji nisu znali gdje trenutno stoje sa svojim karijerama.

Jedan od njih se zvao Martín Palermo. Nakon blistave karijere u Boca Juniorsima došao je do toga da su ga više pamtili po tome što je na jednoj utakmici, protiv Kolumbije na Copi, uspio promašiti tri penala. Drugi je bio Juan Román Riquelme, apsolutni čarobnjak i miljenik lopte i navijača, ali i igrač kakvog je vrijeme već te 2004. počelo gaziti i ostavljati za sobom. Treći je bio Marcos Senna, koji je u prve dvije sezone po dolasku u Villarreal iz Brazila ubilježio samo 25 nastupa i na kraju u jesen 2004. zaradio i dvomjesečnu suspenziju zbog pozitivnog dopinškog testa. Četvrti je, naravno, bio sam Diego.

Bila je to ekipa s još puno upitnika, ali je pod Manuelom Pellegrinijem u tom opskurnom gradiću poznatom po keramičkoj industriji od razbijenih komada pločica postala blistavi mozaik.

I u njemu je jedan od blistavijih dijelova bio upravo Forlán, koji je konačno pronašao svoje mjesto u glavi i na terenu. Do Božića te 2004. je zabio 14 golova u 15 utakmica, što je do kraja postalo 25 golova u 38 utakmica, uključujući i hat-trick Barceloni kojim je preskočio Samuela Eto’oa na vrhu liste strijelaca La Lige. Na kraju je osim Pichichijeva trofeja podijelio i titulu Europske Zlatne kopačke s Thierryjem Henryjem, a godinu dana kasnije će s Villarealom biti zaustavljen tek u polufinalu Lige prvaka. Naravno, ne prije nego što će Diego golovima Rangersu i milanskom Interu u osmini, odnosno četvrtfinalu natjecanja usmjeriti put do tog veličanstvenog uspjeha.

Možda bi mu u retrospektivi onaj Middlesbrough poslužio na isti način kao Villarreal, da dobije mirnoću i vrijeme adaptirati se u nekakvom sigurnom, pomalo i dosadnjikavom ali opet konkurentnom okruženju. Jer kod Diega, za razliku od mnogih južnoameričkih talenata koji dospiju u Europu, nikad nije bio problem u pristupu. Posjeduje profesionalnu crtu, skromnost i inteligenciju i bila mu je potrebna samo prigoda da u miru nađe svoje mjesto. Naknadni transfer i karijera u Atlético Madridu te 96 golova u 198 utakmica okrunjenih titulom osvajača Europske lige 2010. došli su samo kao potvrda njegove fenomenalne sposobnosti.

Jedan od najvećih

Majstor Forlán fluentno priča pet jezika, ali od svih jezika koje je usvojio najvažnije mu je bilo naučiti kako se konačno sporazumjeti s loptom. Čak i kada se činilo da nitko živ ne zna pričati s njom, kao što je to bilo s onim nes(p)retnim Jabulanijem na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi 2010., on ju je znao usmjeriti točno onamo gdje je htio, kao što je to bio slučaj sa svakim od ukupno pet fantastičnih golova postignutih na tom turniru koji je završio četvrtim mjestom za Urugvaj i Zlatnom loptom (kao i Zlatnom kopačkom) za njega.

Nakon te Južne Afrike i kratke epizode u milanskom Interu bio je zbilja svugdje — od Brazila preko Indije do Hong Konga. Rijetko kada se, uostalom, dogodi da netko stekne takav status kakav je Diego stekao u ‘tek’ sedam sezona koliko je trajao njegov vrhunac od pojave u Villarrealu do odlaska iz Madrida, kada se činilo da čovjek jednostavno ne može promašiti suparničku mrežu, ali sve to potvrđuje da je u njemu možda stvarno ležalo nešto posebno od samog početka.

Na kraju je nadmašio svoje šampionske pretke, iako se s 25 godina života činio tek kao dovoljno dobar da se otarasi obiteljske stigme, ali nedovoljno da uspije na najvećoj sceni. A onda je postao jedan od najvećih u bogatoj urugvajskoj nogometnoj povijesti.

Ne propusti top članke