Kada se prije mjesec dana Víctor Sánchez del Amo pojavio pred novinarima, u fokusu je bila eksplicitna snimka puštena u internetska bespuća na kojoj tada još uvijek aktualni Málagin trener u klupskom dresu, kako se čini, masturbira.
“Želim izvijestiti javnost kako sam žrtva zločina protiv moje privatnosti, počinjenog kroz uznemiravanje i iznudu”, rekao je Sánchez, kojeg možete pamtiti po epizodnoj igračkoj ulozi u šampionskom Real Madridu 1997. pod Fabiom Capellom. “Stvar je sada u rukama policije, a ja želim poručiti kako je dijeljenje intimnog sadržaja bilo koje osobe bez njezina dopuštenja zločin, bilo to na društvenim mrežama ili općenito, i to po članku 197. Kaznenog zakona.”
Iako je policija privela šestero ljudi koji su tobože povezani sa slučajem, Málaga je zbog “povrede discipline” prvo suspendirala, a potom i otpustila Sáncheza, koji je uzvratio tužbom. Momčad je trenutno 17. na ljestvici od ukupno 22 drugoligaška kluba, i trenutno je vodi njegov nekadašnji pomoćnik Sergio Pellicer, a Málagina perspektiva izgleda poprilično turobno.
Ako mislite da je taj bizarni slučaj najgore što se dogodilo nekadašnjem četvrtfinalistu Lige prvaka — vežite se, tek polijećemo.
“Kada je stigao, bio je kralj kojem smo skandirali. Ali dosegnuli smo najnižu točku”
Problemi sežu još u lipanj 2010., na dan koji je za mnoge Málagine navijače trebao biti početak dugo iščekivane klupske renesanse. Tada je, u dvorani u kojoj je Sanchez sada pokušao pred novinarima oprati sramotu, pred novinare stao šeik Abdullah al-Thani, član katarske vladajuće dinastije. Prethodno je bio završio proces kupnje kluba od španjolskog poduzetnika Lorenza Sanza za ukupnu cijenu od 36 milijuna eura. Bio je to početni period agresivne ekspanzije bliskoistočnog kapitala na zapadno nogometno tržište, a na tom je tragu toga dana bio i sam Al-Thani, vođen nadom kako će njegova investicija Perzijskom zaljevu dodatno približiti klubove sa Zapada. Pogotovo uoči održavanja Svjetskog prvenstva u Kataru.
Njegova su ulaganja krenula oprezno u prvoj sezoni, uz blagu frustraciju nestrpljivih navijača, ali već je druge godine vreća s novcem ambiciozno otvorena. Málaga je u ljeto 2011. na igračka pojačanja potrošila gotovo 65 milijuna eura, oborivši dotadašnji rekord čak četiri puta u samo jednom prijelaznom roku kao klub s najvećom neto potrošnjom u La Ligi tog ljeta. Između ostalog, trener Manuel Pellegrini je iz Villarreala dovukao Santija Cazorlu za 23 milijuna eura, a na predstavljanju Ruuda van Nisterlooija, po dolasku iz HSV-a, na La Rosaledi se natiskalo preko 20.000 navijača. Los Boquerones su krenuli u remont koji bi ih stabilizirao kao konkurentan prvoligaški klub s europskim ambicijama, a osvojeno četvrto mjesto u La Ligi 2012. i karta za playoff u Ligi prvaka bila je, mislili su, najbolji dokaz za to.
Dugi pad
No, stvari su se počele urušavati i prije nego što su doživjeli planirani vrhunac.
U kolektivno sjećanje pratitelja nogometa urezalo se svakako ono čuveno četvrtfinale Lige prvaka iduće sezone; ono u kojem su se susrele Málaga i Borussia Dortmund. Pogotovo uzvrat u kojem je ‘mala’ Málaga spriječena u povijesnom jurišu ka polufinalu i to nakon dva gola u sudačkoj nadoknadi na Westfalenu, od kojih je pogodak Felipea Santane za 3:2 pao iz zaleđa. Šeik Al-Thani je nakon te utakmice vrištao kako je ta eliminacija “naprosto plod rasizma, jasno i glasno”, aludirajući valjda na to kako UEFA nije željela tako mali klub pod kontrolom arapskog kapitala u završnici tako velikog natjecanja, dok su naslovnice španjolskih medija udarale naslove o “mafiji u UEFA-i”.
Da, taj gol je pao iz zaleđa i time je Málaga nepravedno ostavljena bez još jednog velikog koraka, ali realnost je bila da joj ni osvajanje Lige prvaka te sezone ne bi pomoglo. Već uoči prve četvrtfinalne utakmice znalo se da taj europski put neće imati nastavak.
Naime, klub je već ranije primio odluku nadležnih tijela kako se Málagi zabranjuje nastupanje u europskim natjecanjima u idućoj sezoni, i to zbog teže povrede Financijskog fair playja. U nastojanjima da se dođe do europskog iskoraka ogromna ulaganja nisu urodila povratnom zaradom, a nije pomogla niti žalba Arbitražnom sudu za sport u Lausannei tog ljeta. Šeik je ishitrenim trošenjem ostao bez jedine stavke koja mu je dugoročno mogla donijeti povrat ulaganja, a bez toga nije imalo smisla dalje servisirati pogon.
Koliko se panično pokušavalo spasiti što se da, najbolje ilustrira panična Cazorlina prodaja u Arsenal samo godinu dana nakon što je kupljen, i to za četiri milijuna eura manje od svote koja je za njega inicijalno plaćena. Taj je potez Pellegrini nazvao “poklonom” i on će sam, baš kao i čitava ta ekipa, do ljeta 2013. napustiti klub koji više nije mogao isplaćivati plaće.
Doduše, dugo je trebalo prije što je Málaga sasvim propala i završila u drugoligaškom društvu. Uvijek je konkurencija bila ili prezelena ili jednostavno lošije kvalitete, dok je sam klub — iako u statusu životarenja — i dalje preživljavao dok su se smjenjivali treneri. Od Al-Thanijeva dolaska u klub pa do ove najnovije travestije, Málaga je promijenila 11 trenera, a nitko osim Pellegrinija i Javija Gracije nije se zadržao na klupi dulje od godinu dana.
“Nikada neću zaboraviti Málagu”
U međuvremenu, Al-Thani je pokušao izbjeći servisiranje rastućih dugova prebacivši 49 posto vlasničkog udjela na tvrtku koju je osnovao zajedno s ljudima iz hotelskog lanca BlueBay, čime je zapravo zadržao ulogu predsjednika sve dok dvije godine kasnije nije naglavačke izbacio te ljude iz kluba. Te sezone kada je klub i konačno ispao iz lige, Al-Thani je osuđen na tri godine uvjetne zatvorske kazne zbog financijskih prevara kod rekonstrukcije marine u Marbelli, ali unatoč rastućem nezadovoljstvu navijača, on i dalje odbija prodati klub.
“Kada je stigao u Málagu, bio je kralj kojem smo skandirali”, izjavio je dugogodišnji klupski navijač dok je lijepio postere protiv Al-Thanijeva vlasništva. “Ali rezultati proteklih sezona su razočaravajući i dosegnuli smo najnižu točku”.
I tu se priča vraća na tragikomični početak.
Iako klub nije likvidan i nema mogućnost redovne isplate plaća, iako treneri, osim zbog loših rezultata, odlaze i zbog toga što snimaju kućne porniće u klupskim dresovima, u Málagi i dalje ne odustaju od visokih ambicija. Pa su prošlog ljeta senzacionalno angažirali i Shinjija Okazakija, člana one Leicesterove šampionske generacije, ponajprije kao šeikov dokaz da, eto, ipak nije sasvim digao ruke od kluba.
Okazaki je doista stigao na Rosaledu; samo u prvih par sati prodano je stotine dresova s njegovim imenom i to s japanskim natpisom, a on je pred novinarima žonglirao s loptom u čarapama. No, ugovor za njega nikada nije stigao, naprosto zato jer je Španjolski nogometni savez tražio osam milijuna eura garancije za odobravanje njegove registracije: svota kojom se željelo osigurati da Málaga ima pokriće za svoj luksuz. Naravno, klub to ni u ludilu nije mogao ispuniti, pa je Okazaki morao — zajedno s još trojicom igrača dovedenih u tom prijelaznom roku — napustiti klub par minuta nakon zatvaranja prijelaznog roka, bez da je ikada obukao taj dres u službenoj utakmici. “Nikada neću zaboraviti Málagu”, bile su njegove oproštajne riječi u kojima je teško ne primijetiti sarkazam.
Međutim, mjesec dana kasnije klub je dotaknuo novo dno.
Koliko je pokušaj Okazakijevog angažmana bio izvan njegovih mogućnosti pokazala je i situacija uoči ligaškog ogleda s Cádizom početkom listopada. Ozljede nekoliko prvotimaca neugodna su svakodnevnica za mnoge klubove, ali u Málaginom slučaju to je gotovo pa nepremostiv problem, pošto je u tom trenutku bila ostala na samo 11 igrača s profesionalnim ugovorom u klubu, a pravilnik natjecanja priječi da klubovi preko noći potpišu nove ugovore s juniorima kako bi popunili rostere.
Nepopravljivi paćenici
Zahtjev za odgađanjem utakmice je odbijen, a Sánchez ipak nekako sklepao zapisnik. Što je najluđe, poraz čak nije bio sramotan, ni blizu — Cádiz je na kraju slavio sa ‘samo’ 2:1, a Málaga je nakon te utakmice s povratkom ozlijeđenih i suspendiranih povezala i dvije pobjede protiv Deportiva La Coruñe i Real Ovieda. Ipak, nakon njih je uslijedio crni niz od 15 utakmica u kojima je ubilježila samo dvije pobjede.
Čak i da Pellicer, ili tko se već usudi dugoročno preuzeti momčad, uspije održati ovo odstojanje od dva boda ispred zone ispadanja, to svejedno ne garantira da klub dogodine neće završiti u trećeligaškom društvu, a možda i niže. Javier Tebas, predsjednik Lige de Fútbol Profesional, naložio je klubu da u zimskom prijelaznom roku hitno namakne dva milijuna eura kako bi se održao na životu, jer mu u protivnom prijeti ono što je snašlo CF Reus Deportiu, kojemu je uoči aktualne sezone uskraćena licenca za drugoligaško društvo. Iako je ovog ljeta prodala šestoricu igrača za 17 i pol milijuna eura, Málaga ove zime nije uspjela pronaći kupce za preostale igrače u izlogu. Samim time njezina je budućnost je i dalje vrlo upitna.
U španjolskoj nogometnoj kulturi su Malaguisti uvijek bili portretirani kao nepopravljivi paćenici, osuđeni na vječne jadikovke i lamentiranje o velikom potencijalu ulaganja u njihov nogometni klub, pozicioniran na ‘španjolskoj Azurnoj obali’, regiji koja obiluje nogometnim talentom. Bili su spremni po svaku cijenu pretvoriti puste priče u stvarnost, dajući klub u ruke investitorima koji su trebali zagrijati srca navijača na Costi del Sol.
Sunce zbilja nakratko i jest zasjalo na sunčanoj obali, ali je ubrzo stigla i pomrčina koja bi mogla biti duga i teška.
