Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Matti, pijanac među anđelima

Kako je letio i izgorio Nykänen

Zadnja izmjena: 5. veljače 2019. Ilustracija: Vladimir Šagadin/Telesport

“Ljubav je kao klupko vune — ima početak i kraj”

Kad i kako je počela moja iracionalna ljubav prema skijaškim skokovima i letećim Fincima, teško je precizno utvrditi. Prvo natjecanje kojeg se jasno sjećam bila je Olimpijada (a ne Olimpijske igre, grammar nazis fuck off) u Sarajevu. 70-metarska skakaonica u Malom Polju na Igmanu, 40.000 ljudi uživo i 21 milijun preko TV ekrana očekuju prvu jugoslavensku zimsku olimpijsku medalju od Slovenca Primoža Ulage. Ulaga kao Ulaga, isprčio je svoje elegantno dupe kako je samo on to znao, i kao u većini takvih slučajeva u svojoj karijeri — puknuo pod pritiskom, doskočivši u noćnu posodicu na hrbat skakaonice. Zadnji, 58. nakon prve serije. Ispred njega je bio i legendarni Španjolac Bernat Sola. Bio bi i Gabor Geller da ga je mađarska federacija poslala na Igre.

Na drugom kraju poretka kočoperio se 20-godišnji plavokosi Finac kurčevitog stava, koji je, usprkos tome što mu je opasno skliznula skija na zaletištu, skočio dva metra dalje od svih ostalih.

To je vjerojatno bio trenutak u kojem devetogodišnji novozagrebački dječak polusvjesno donosi odluku koja će mu obilježiti sportsko-navijački život — koji će kurac navijati za domaćeg chokera (dobro, pretjerujem, tad još ni Frančeski nije znao za taj izraz), kad je tu “onaj od kojeg dalje može poletjeti samo anđeo” (autor izjave: Matti Pulli).

Bio je najbolji onda kad je to htio i kad su mu dopustili

I anđeo je taj dan u drugoj seriji letio dalje od njega. Brkati istočnonjemački, također plavi anđeo — Jens Weissflog, jedini koji mu je ikad mogao konkurirati. No, već tjedan dana kasnije na velikoj skakaonici Matti Nykänen ga je prešišao za desetak metara i rekordnih 17 bodova. U Mattijevu su društvu tada bili i drugi namrgođeni plavi tipovi, za klinca potpuno fascinantnih imena — Pentti Kokkonen, Jari Puikkonen i Tuomo Ylipulli. I nije bilo nikakve sumnje za koga će se odsad pa nadalje navijati — Hyvä Suomi!

35 godina i oko 900 odgledanih natjecanja kasnije tumaram noćnim (u tri popodne) Helsinkijem i tražim sportski birc u kojem se prenose skokovi iz doline Fiemme. Neuspješno, gdjegod dođem ekipa uglavnom gleda Leicester protiv Southamptona. U Finskoj su danas skokovi ono što je kod nas košarka: zaboravljeni nebitni sport u kojem su nekad bili dominantni na svijetu, a danas imaju jednog među 50 najboljih. Njihov Dario Šarić (ili Bojan Bogdanović, kako već hoćete) zove se Antti Aalto, i presretan je kad uđe u drugu seriju. Kao i moja malenkost. Klupko vune izgleda još nije došlo do kraja.

“Postoje dvije vrste ljudi. Neki uzimaju droge, neki se bave sportom, neki jure uokolo dok ne izgore, a neki samo spavaju. Ja sam jedan od onih koji spava, bavi se sportom, vodi ljubav i ubija se u pojam. Ponekad u tom procesu izubijam i neke druge osobe…”

Urednik kaže, “nemoj napisati tekst nabijen brojkama i podacima, za to postoji Wikipedia, objasni što je čovjek značio”. U Mattijevu slučaju brojke i podaci mogu se razumijeti samo ako se zna i ono ‘između’ njih.

Podatak kaže da je počeo skakati s devet godina na 35-metarskoj lokalnoj napravi u Jyväskyli, koja je imala tada vrlo rijetke reflektore, pa je mogao izvesti i do suludih 60 skokova dnevno. Oni koji su ga poznavali kažu da se počeo opijati već s 14.

Osvojio je ukupne poretke u Svjetskom kupu 1985., 1986., i 1988., godinama kad je bio neprikosnoven na zaletištima. Zašto nije i 1987., iako je pobijedio na tri od devet natjecanja na kojima je nastupio, a na ostalima bio na postolju ili blizu njega? Pa zato jer ga je na pola sezone iz repke izbacio njegov trener, maisteri Matti Pulli, nakon što je ulovljen mrtav-pijan na Novu Godinu u Garmisch-Partenkirchenu, par sati prije natjecanja. Prije toga iste sezone je i pijan prespavao trening u Lake Placidu i inzistirao da njegova tadašnja žena, manekenka Tiina Hassinen, putuje s reprezentacijom u njihovom autobusu, što nije bilo dozvoljeno. Na kraju su se Matti i Tiina između gradova u kojima su bila natjecanja prevozili taksijem.

Zašto je osvojio samo dvije Novogodišnje turneje, 1983. i 1988.? Zato što ni 1986., godinu dana prije već opisanog izbacivanja, nije nastupio na njoj. To mu je bila kazna jer se te sezone u Thunder Bayu pijan potukao s kolegama iz reprezentacije. Iz nje je izbačen i treći put, krajem iste sezone, nakon što je za vrijeme priprema u Vuokattiju provalio u kiosk i ukrao kutiju pljugi i pivo. Par tjedana nakon što je na završnom banketu Svjetskog prvenstva u letovima u Kulmu porazbijao tamošnju diskoteku…

Na Olimpijskim igrama 1988. u Calgaryu osvojio je sva tri moguća zlata u skokovima, što nikome ni prije ni kasnije nije pošlo za nogama i glavom. Bio se privremeno smirio jer je dobio svog prvog sina. To “smirio” značilo je da je te sezone imao samo jedan incident — neki neprijateljski raspoloženi Austrijanci slomili su mu nos u tuči u diskoteci u Bischofshofenu nakon što je dirao curu jednog od njih.

Jedini je u povijesti pet puta rušio svjetske rekorde u skijaškim letovima. Da bi između trećeg i četvrtog rušenja zaspao pijan za volanom i sletio autom s mosta.

Da, Matti je uvijek bio problematičan. Ne samo nakon propasti karijere, kad je htio probosti nožem rođaka koji ga je pobijedio u natjecanju u povlačenju prsta (omiljena finska zabava po birtijama, nešto kao potezanje konopa, samo s kažiprstima), radio na seksifonu i kao muška striptizeta u jednom klubu u Järvenpääu, pokrenuo političku stranku u namjeri da pobijedi na izborima, zaručio se za 17-godišnju Estonku na tjedan dana, i toliko maltretirao jadnu Mervi Tapola, kćerku finskog kralja kobasica s kojom je bio u najduljem od svojih pet brakova, da je žena 15 puta pokretala brakorazvodnu parnicu. Da, jednom je i nju probo nožem, kao i pokušao zadaviti remenom.

“Još uvijek svaku noć sanjam da skačem”

Bio je najbolji onda kad je to htio i kad su mu dopustili. Njegov postotak pobjeda u Svjetskom kupu je za vrlo nestabilni sport kakvi su skokovi nevjerojatan — uzeo je više od trećine natjecanja na kojima je nastupio (46 od 129). Prestao je skakati na Svjetskom prvenstvu u Predazzu 1991. nakon što je bio zadnji, 50. na velikoj skakaonici, iako je na treningu skakao najdalje. Sa samo 28 godina uništili su ga alkohol i problemi s ozljedama.

Neki su pričali da je njegova tajna bila u brzini odraza s odskočnog mosta, neki da je stvar u kombinaciji širokih ramena i male težine, što je od njegova tijela činilo jedro koje po zraku plovi bolje od ostalih, neki da su mu kosti bile šuplje kao u ptica.

Neki — kao Gjert Andersen, norveški olimpijac u nordijskoj kombinaciji iz Sappora kojeg sam upoznao na nudističkoj plaži na Korčuli nakon što sam mu prišao jer je oko vrata imao ogrlicu sa skijašem skakačem (“I’m sorry, I have to ask you, why do you have a ski jumper around your neck? — ‘Well… That’s because I am one!”) — tvrde da je skužio V-stil prije ostalih; ako pažljivo gledate njegove skokove, uvijek je imao blago raširene skije.

Odgovor na pitanje o razlogu svoje dominantnosti koji bi dao sam Matti, vjerojatno bi bio jedan od njegovih zen one linera koje je kasnije pretvarao u “humorne pop rock” pjesme – “Ehka otin, ehka en”, ili u prijevodu: “Možda sam popio, a možda i nisam”.

Ne propusti top članke