U nekom je trenutku nedjeljna matineja Salernitane i Torina djelovala gotovo inscenirano. Razvoj događaja na utakmici podsjećao je na kultne scene u Snatchu Guya Ritchieja, kad se Vinnie Jones u konačnom obračunu susretne s Borisom, likom ruskog mafijaša s istančanom sposobnošću izbjegavanja metaka kojeg glumi Rade Šerbedžija.
Bjesomučno su pucali Torinovi igrači; samo su u prvom poluvremenu uputili 14 udaraca, od čega šest unutar okvira Salernitanina gola, a ta je brojka na kraju porasla do 23, osam unutar okvira gola. Istina, u 36. minuti, kad je dojam bio da je Torino već trebao voditi s barem 5:0, Antonio Sanabria je konačno pogodio jedan pucanj za zasluženo vodstvo gostiju. Ali, s obzirom na to da je na kraju Salernitana zabila za izjednačenje koje je uspjela održati, može se slobodno smatrati da je ovaj Boris po imenu Guillermo Ochoa svladao vještinu izbjegavanja metake.
“Memo, Memo”, orilo se s tribina novopečenom junaku, legendarnom Meksikancu koji se u svojoj 38. godini odvažio na još jednu europsku avanturu.
Iza njega je i Svjetsko prvenstvo, njegova najomiljenija pozornica. Turnir u Kataru bio je njegovo peto pojavljivanje na najvećoj sceni, čime se izjednačio s sunarodnjacima Antoniom Carbajalom, Rafaelom Márquezom i Andrésom Guardadom. Ochoa ni ovaj put nije razočarao, iako Meksiko na kraju nije uspio proći skupinu, što definitivno nije bila njegova krivica. Memo je, između ostalog, protiv Poljaka skinuo jedanaesterac Robertu Lewandowskom. Ali još tamo 2014. ušao je u povijest nadljudskim nizom obrana u utakmici protiv Brazila, u skupini u kojoj su Meksikanci izbacili i Hrvatsku iz grupne faze. Četiri godine poslije, u Rusiji, isklesao je senzaciju s čak devet obrana u pobjedi nad Njemačkom i cijeli hype je opet krenuo.
Dramatične obrane s crte u kojima Memo dominira kod ljudi bude najneposredniju reakciju, pa i šok
Međutim, presjek njegove karijere svodi se na fenomenološku pojavu, poput onih kometa koji se u pravilnim ciklusima pojavljuju svakih nekoliko godina, izazovu oduševljenje svojih bljeskom i onda nestanu u dubinama svemira. Ochoa je definitivno posebna priča, majstor hypea koji ga ipak nije uspio kapitalizirati na klupskoj razini. Uzmemo li u obzir da bi mu ova gaža u Salernitani, u koju je stigao kao slobodan igrač na (inicijalno) samo pola sezone, mogla i trebala biti zadnja europska, onda će mu CV u Europi govoriti još o nastupima za Ajaccio, Málagu, Granadu i Standard Liège. Za takav renome to ipak, bez uvrede ikome, djeluje ispod očekivanja.
I gdje je onda zapelo? Pa, baš u tom hypeu.
Televisa presenta
Ochoa je uvjerljivo najviše nastupa u karijeri, čak 424, sakupio u dresu Club Américe, najtrofejnijeg, najbogatijeg i najpopularnijeg meksičkog kluba. Otkako mu je Leo Beenhakker ondje još kao 18-godišnjaku dao priliku među vratnicama, plijenio je veliku pozornost. U svojim prvim dvjema sezonama osvojio je nagrade za najboljeg golmana lige, a već 2007. je Copa América bila poprište prve od njegovih seznacionalnih nastupa za reprezentaciju protiv Brazilaca i France Football ga je tada uvrstio na popis kandidata za Ballon d’Or, kao samo jednog od ukupno trojice igrača na popisu koji nisu igrali u europskim klubovima.
Imao je sve: talent, karizmu, a onda i popularnost. Završio je na omotu za igru FIFA 2008. i 2009., što mu je priskrbilo i gomilu ostalih sponzorskih ugovora u Meksiku. Međutim, biti zvijezda najvećeg kluba u zemlji, pogotovo tako mlad, nosi i svoj pritisak, cijenu koja postaje ekvivalent prodaje duše vragu.
Prva je kontroverza stigla 2010. kad je izbornik Javier Aguirre za Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi Ochoi pretpostavio Óscara Péreza; očekivalo se da će Memo — kao heroj Gold Cupa godinu ranije, kad je Meksiko u finalu pobijedio SAD — dobiti tu priliku nakon što je četiri godine ranije u Njemačku putovao kao mladi treći golman. Aguirre je govorio da mu ipak treba vratar koji je sigurniji u igri nogom.
A onda je tijekom Gold Cupa 2011. Ochou šokirala vijest da je jedan od petorice Meksikanaca koji su dobili pozitivan nalaz na klenbuterol, supstancu koja pospješuje metabolizam. U tom je trenutku Ochoa bio povezivan s nizom europskih velikana — za njegove je usluge, navodno, najzagrijaniji bio Manchester United — ali interes je nestao nakon pozitivnog doping-testa. Iako je nakon samo dva mjeseca istrage Ochoa oslobođen krivnje, jedina ponuda koja mu je ostala bila je ona Ajacciova. Mlad i željan dokazivanja, prihvatio ju je.
Meksikanci su jako ponosni na status svoje Lige MX i činjenica da im je jedan od najvećih talenata utekao u redove francuskog davljenika nije dobro legla ni navijačima, a ni tamošnjim medijima. Štoviše, preko francuskih se tabloida prvi put u medije plasirala informacija kako mu dio plaće u Francuskoj pokriva ni manje ni više nego Televisa, najveća meksička medijska kompanija poznata po produkciji sapunica. Televisa je, naime, vlasnik Club Américe, i po svemu sudeći su ondje bili odlučni da njihova zvijezda uspije u Europi, toliko da su zbog vidljivosti bili spremni uložiti dodatna sredstva kako bi joj pomogli na tom putu. Postoje i indicije kako Televisa ima utjecaj i na imenovanje igrača za meksičku reprezentaciju, ali jedino je za Ochou povučena takva poveznica kod transfera u Francusku.
U Meksiku je zamjeranje golmanskoj zvijezdi bilo veoma prisutno i predstavljalo uteg Ochoi. I za SP 2014. je ponovno bio upitan kao prvi izbor, ali ipak je stao na gol i tako je dobio svoj mundijalski debi tek na trećem SP-u na koje je bio pozvan. Briljirao je i u dvjema utakmicama — osim one protiv Brazila, također i protiv Nizozemske u knockout rundi — bio proglašen najboljim pojedincem susreta.
Golman za davljenike
Nakon turnira je završio u tada ambicioznoj Málagi, ali se nije uspio probiti pored Carlosa Kamenog, da bi u sezoni 2016./17. bio proslijeđen na posudbu u sasvim očajnu Granadu: momčad je dobila samo četiri utakmice u prvenstvenoj sezoni i oborila rekord La Lige po broju primljenih golova (82), ali istovremeno je Ochoa bio golman s najvećim brojem obrana u ligama Petice (162), a navijači su ga izabrali za najboljeg igrača ekipe. Isto je priznanje dobio kad je nakon toga prešao u belgijski Standard, a u međuvremenu je opet briljirao na SP-u — u Brazilu je Nijemcima skinuo devet udaraca, a na kraju turnira brojao 25 obrana u četiri sureta; dvije više je imao samo Thibaut Courtois, koji je odigrao i tri utakmice više.
Nakon što je 2019. osvojio još jedan Gold Cup, opet protiv SAD-a u finalu, te Zlatnu rukavicu za najboljeg golmana turnira, Ochoa se vratio kući, u Américu, ali potkraj karijere — i nakon još jednog predstavljanja na najvećoj sceni, ovaj put u Kataru — nije odolio da ne pokuša još jednom u Europi, sada u Salernitani.
Već se ranije pokazao kao idealan golman za davljenike ili barem za ekipe koje nerado prihvaćaju ulogu favorita. Njegova sposobnost refleksnih obrana ponajbolja je u recentnoj eri, a to su obično one obrane koje su za publiku ekvivalent sjajnom driblingu ili kakvom voleju; dramatične obrane s crte u kojima Memo dominira predstavljaju rijetki ekvivalent koji vratari mogu ponuditi onim igračkim potezima koji kod ljudi probude najneposredniju reakciju, pa i šok. Otud i takav hype, jer ga on upogoni takvim reakcijama. A manjkavosti, poput reakcija na šutove iz daljine i izlazaka s crte, ostaju u drugom planu — samo što su ih najveći europski klubovi, oni do kojih nikad nije uspio doći, itekako svjesni.
Ochoa tako nije dosegnuo maksimalne golmanske visine, ali je nebrojeno puta bio i ostao heroj. Prihvatio je svoje limite i postao onaj čijim umijećem njegove ekipe dugo i često izbjegavaju metke; iako ih naposljetku, kao i Borisa u Snatchu, neki od njih mora dohvatiti.
