Jedna je od blagodati suvremene ere nogometa, u hipermedijskom dobu društvenih mreža, celebrityja i onoga što je Sir Alex Ferguson nazvao „kulturom ruganja“, to što smo na ovu relativno jednostavnu igru – opravdano ili ne – počeli gledati kao na nešto mnogo dublje i značajnije. Nogomet je, kako je jednom uz obilnu porciju satire i autoironije napisao briljantni Guardianov kolumnist Barney Ronay, „uzdignut u status apstraktne intelektualne discipline u koju možete ubaciti sve antropološke teorije koje vam padnu na pamet“.
U kombinaciji s eksponencijalnim širenjem novovjekog gospela o važnosti primijenjene znanosti – prije svega analitike – u današnjem nogometu, ponekad se rasprave i metateorije o fenomenima i samoj biti igre odvijaju na razini koja je negdje između akademske i potpune geekštine (za potrebe teksta, pretvarajmo se da je ovo legitimna riječ u hrvatskom jeziku – ne znam za čišći i domoljubniji pandan).
Jednu od takvih ponovno je zapalio tekst Simona Kupera, kolumnista Financial Timesa i autora nekolicine kultnih nogometnih knjiga (Football Against the Enemy, Football, The Dutch, the War, Soccernomics sa Stefanom Szymanskim), na ESPN FC-ju, uz The Guardian danas najznačajnijoj globalnoj platformi za razmjenu mišljenja i lansiranje opakih teorija u svijetu nogometa.
U njoj Kuper, svakako jedan od najpozvanijih autora za takvo nešto, predviđa makro trendove u nogometu za 2017. te, između ostaloga, kontroverzno podgrijava svoju staru teoriju da su (barem na elitnoj razini) treneri puno manje bitni nego što to mislimo.
S porastom statističke i video analize, dok treninzi postaju sve više znanstveno utemeljeni i prilagođeni individualnim potrebama igrača – rezonira Kuper – uloga trenera gubi na važnosti.
Bura u (pseudo)akademskoj zajednici
„Bio je smatran Mesijom, ali trener je sada samo vršitelj dužnosti koji nadgleda brojno osoblje što će nastaviti raditi i nakon što on bude otpušten: sve od fizioterapeuta do analitičara. Na dnevnoj bazi ovi ljudi možda imaju više utjecaja na rezultate momčadi nego on sam. Mediji obožavaju pričati o managerima (otud svi oni naslovi tipa ‘Pep Guardiola protiv Josea Mourinha‘), ali umjesto toga bismo trebali govoriti o menadžerskim timovima.“
Nogomet treba heroje, treba filozofe – ma koliko njihova karizma bila iluzorna. I dalje želimo vjerovati u čudotvorce i mesije; trenere koji su seks, koji su put, istina i život
Kuper bez okolišanja razotkriva: „Što su danas menadžeri? Prvo, oni su glavni PR ljudi svojih klubova, a drugo, njihov posao je dobiti otkaz. Kad su rezultati loši, navijači i mediji trebaju žrtveno janje. Umjesto da otpuste igrače i osoblje, klubovima je lakše otpustiti menadžera. To ne utječe na rezultat, ali će na neko vrijeme svi biti zadovoljni. Ukratko, menadžer je ljudska žrtva.“
Ovakav stav potječe iz Kuperove knjige Soccernomics (zajedno sa Szymanskim). U izvornom izdanju, tada nazvanom Why England Lose, dvojica su teoretičara – osokoljeni rezultatima nekoliko vlastitih istraživanja, koje su u fokus donijela visinu platnog budžeta kao elementa koji objašnjava do 89 posto klupskog natjecateljskog uspjeha – zaključili da treneri/menadžeri „daju toliko malo dodane vrijednosti da smo u iskušenju pomisliti kako bi mogli biti zamijenjeni svojim tajnicima, ili predsjednicima, ili plišanim medvjedićima, a da se uspjeh kluba ne bi značajno promijenio.“
U kasnijim je izdanjima ova retorika ublažena, a autorima su rukavicu u lice bacili Chris Anderson i David Sally, koji su u knjizi The Numbers Game skrenuli pozornost na neke elemente koje Kuper i Szymanski nisu uzeli u obzir, što je zauzvrat izazvalo reakcije iz Soccernomics-tabora i pravu buru u nogometnoj (pseudo)akademskoj zajednici.
Ne bih vas dalje gnjavio detaljima, ali spomenuo bih da su i jedni i drugi pokušali kvantificirati utjecaj trenera/menadžera na natjecateljski uspjeh njegova kluba; u različitim verzijama, spekuliralo se s brojkama od 5, 11, 15 i 19 posto.
Put, istina i život
Ako bih iz sasvim laičke pozicije trebao dati svoje mišljenje o tome, rekao bih – uz dužno poštovanje i jednom i drugom taboru, koji su obavili važna istraživanja i pružili nam svježi pogled na ulogu trenera/menadžera – da to kvantificiranje ima smisla jedino na generalnoj razini, dok je utjecaj ‘šefa’ na pojedini, konkretni klub praktično nemoguće odrediti brojkama i postocima.
Mislim da je to posebno točno na nešto nižoj razini, gdje jedan trener svojom karizmom, znanjem i filozofijom može iz temelja transformirati klub. Možda su u Engleskoj ti dani iza nas – dani kad su Matt Busby, Bill Shankly ili Brian Clough mogli učiniti čuda – ali jako bi teško bilo osporiti enormni utjecaj koji je zadnjih godina, primjerice, Jürgen Klopp imao u Borussiji Dortmund, ili Diego Simeone u Atletico Madridu. Jasno, njihova stručnost i karizma morale su ići ruku pod ruku s generalnom promjenom razmišljanja i posvećenošću ciljevima u njihovim klubovima, ali upravo je ta neopipljiva energija – filozofija, ako hoćete – glavnih PR lica bila vjerojatno i presudni faktor.
U današnjem svijetu izloženosti instant-komentarima preko društvenih mreža, toj „kulturi ruganja“, liderstvo je možda i podcijenjena kategorija.
Uostalom, nije zapravo toliko stvar ni u rezultatima. Možda bi Sam Allardyce u ovoj točki sezone bio jednako uspješan na klupi Manchester Cityja kao što je Pep Guardiola; možda bi i netko drugi osvajao neke od onih trofeja koje je na klupi Manchester Uniteda pokupio Alex Ferguson.
Poanta je u tome da nogomet treba heroje, treba filozofe – ma koliko možda njihova karizma bila krhka i iluzorna. Ne samo u materijalnom, komercijalno-marketinškom smislu – jer Guardiola će stvoriti nemjerljivo veći buzz nego Allardyce – nego i u onom ideološkom, jer navijači i općenito ljubitelji nogometa žele da im ova igra bude romansirana, idealistička verzija stvarnosti. To je i razlog zašto Premier liga ove sezone ima sve najelitnije i najkarizmatičnije trenere osim Simeonea i Carla Ancelottija – iako je i njih pokušavala dovesti.
I dalje želimo vjerovati u čudotvorce i mesije; trenere koji su seks, koji su put, istina i život – pa bio on lukavi The Special One premazan svim mastima, egzaltirani ćelavi prorok, teutonski heavy metal bog ili Žabar plastelinskog lica; izgledao kao prekaljeni operator flajšmašine na štajerskim kolinjima ili kao katalonski Zoran Vulić bez chaplinovskih brkova.
