Ako ste čitali Božanstvenu komediju, vjerojatno ste se zapitali koliki je Dante Alighieri zapravo bio autoritet po pitanju ćudoređa. Njegova hijerarhija grešnika vrlo je diskutabilna — tako su, primjerice, švaleri i ulizice u paklu dublje zaglibili od ubojica i tirana. A ispod svih njih smjestio je izdajice, tamo duboko u devetom krugu. I među samim izdajnicima postoji poredak: na prvoj razini nalaze se pape, na drugoj izdajice rodbine, na trećoj izdajice političkih istomišljenika, na četvrtoj izdajice gostiju, a na petoj izdajice dobročinitelja, među kojima je i sam Lucifer, do polovice tijela zamrznut u jezeru.
Da se Dante reinkarnira u današnje doba i navuče na košarku, nema dvojbe da bi u svom paklenom lijevku stvorio posebno mjesto za Nikolu Mirotića. Čovjek se odabirom španjolske reprezentacije već bio smjestio u drugu razinu devetog kruga, da bi nedavnim potpisom za Barcelonu ispunio kriterije za četvrtu i petu.
Šalu na stranu, uistinu nije lako razumjeti Mirotića. Njegov odlazak u katalonskog velikana najšokantniji je košarkaški transfer u Europi još otkako je Vassilis Spanoulis prešao iz Panathinaikosa u Olympiacos. Međutim, Kill Bill je imao prilično dobre razloge za ‘izdaju’: za početak je osjećao da pokraj Dimitrisa Diamantidisa nikada neće moći biti istinski broj 1 u momčadi; k tome mu je Oly ponudio unosniji ugovor, a na kraju krajeva, Pao nije bio njegov matični klub.
“Nedostajala su mi europska natjecanja. Moja prošlost u Realu nije važna”
Mirotić je posve druga priča. Njega je Real Madrid uzeo kao 14-godišnjaka i pružio mu sve potrebne uvjete da bude košarkaš kakav vjerojatno nikada ne bi postao da je ostao u Podgorici. U devet godina koliko je proveo u Madridu, Nikola se iz krakatog klinca razvio u euroligašku zvijezdu, a ujedno i u veliki NBA potencijal. Kada je 2015. konačno odabrao španjolsku reprezentaciju, kao glavni razlog naveo je to što se u Madridu razvio i kao igrač i kao čovjek. Nešto ranije doletjelo mu je hipotetsko pitanje bi li ikada potpisao za Barcelonu, na što je sa smiješkom odvratio: “Postoje ljudi koji bi to mogli, ali ako se u srcu osjećate pravim madridistom kao ja, onda to nikad ne biste napravili.”
Sedam godina kasnije došlo je i to nikad.
To me podsjeća na slavni rock band Guns N’ Roses. Pjevač Axl Rose bio je smrtno posvađan s gitaristom Slashom te je na novinarsko pitanje kada bi se mogli ponovo okupiti odgovorio kratko i jasno: “Never in this lifetime”. Kada je 2016. ipak došlo do ujedinjenja, bend je krenuo na maratonsku svjetsku turneju koja još uvijek traje, a nazvali su je — Never in this lifetime.
“Najbolja opcija”
Svi se pitaju što je to nagnalo Mirotića da pogazi svoju riječ. Okolnosti su zaista nevjerojatne. U svim sličnim slučajevima uvijek je novac bio presudan čimbenik, ali ovaj put to ne može biti razlog. Naime, Utah Jazz mu je na stol stavio trogodišnji ugovor vrijedan 45 milijuna dolara, što je, čak i kada se odbiju američki porezi i doprinosi, znatno unosnije od četiri do pet milijuna eura neto koliko će po sezoni zaraditi u 3+1 ugovoru koji je potpisao s Barcelonom.
Isto tako, problem nije bio ni nedostatak minutaže. U svojih pet NBA sezona i tri kluba (Chicago Bulls, New Orleans Pelicans i Milwaukee Bucks) nikada nije bio prosječno ispod 20 minuta po utakmici, a uvijek je imao dvoznamenkasti prosjek poena. Najbolje je igrao prošle sezone u Pelicansima, sa 16,7 poena i 8,3 skoka za 29 minuta igre.
Dakle, čovjek koji je bio bitan čimbenik u najjačoj ligi na svijetu odlučio se u naponu snage vratiti u Europu i to je pokušao objasniti ovako: “Bile su to dobre sezone u Americi, osobito posljednje dvije, ali nedostajala su mi europska natjecanja: Euroliga, Liga Endesa i Kup Kralja. Isto tako sam tražio i stabilnost za obitelj, a Barcelona je bila najbolja opcija”, a tome je šturo dodao “Moja prošlost u Realu nije važna.”.
Izgleda da navijači madridskog kluba ne dijele isto mišljenje. Ako posjetite njegov profil na Twitteru, u komentarima ćete primijetiti da su gifovi štakora mnogo učestalija pojava od poruka dobrodošlice. Potpuno je nejasno kako netko ima namjeru učiniti najbolje za svoju obitelj i onda odabere klub zbog kojeg će ga zamrziti pola države u koju useljava. Istina da su španjolski navijači male mace za one iz balkanskih predjela, ali Mirotića svejedno čeka verbalni teror i u dvoranama i preko društvenih mreža.
Nikako nije pomoglo ni što je nakon svega ponovno (2017.) otkazao nastup u reprezentaciji, objasnivši da propušta Mundobasket jer se želi što bolje pripremiti za nove izazove u Barçi. Zbog toga su mu počele stizati poruke da se slobodno vrati u Crnu Goru.
Što se zapravo krije u pozadini? Je li se Mirotić doista želio vratiti u Španjolsku, pa je dao hint čelnicima Kraljevskog kluba, ali oni nisu pokazali interes? Ili im, pak, ništa nije ni javio kada su ga kontaktirali Katalonci? Moguće je da je kivan na bivši klub jer je prije pet godina Real zahtijevao odštetu od tri milijuna dolara kada je odlazio u Chicago, što je na kraju platio iz vlastitog džepa.
Mržnja ga hrani
Budite sigurni da je taština na ovaj ili onaj način odigrala veliku ulogu u ovoj odluci.
Sjetimo se samo Mirotićeva ponašanja otprije pet godina. Kada je postalo jasno da bi, kao naturalizirani igrač, mogao ponovo izvisiti iz nacionalne selekcije zbog Sergea Ibake, odjednom je počeo često izlaziti u javnost s pričama da se ponosi time što je Crnogorac, čak je na All-Star vikendu stavio crnogorsku zastavu iznad broja na dresu. I onda je opet promijenio ploču kada je naposljetku stigao poziv Sergija Scariola.
Zaista ne treba previše davati na važnosti onome što Mirotić kaže, zato što je on jedan od onih tipova koji će vam uvijek sladunjavo reći upravo ono što želite čuti. Tako je na Eurobasketu 2015. uvjeravao srpske novinare da i Srbiju doživljava kao svoju zemlju iako je koji dan ranije divljački pokidao srpsku zastavu nakon što su ga tijekom utakmice navijači prozivali zbog ‘izdaje’ svojih susjeda.
Naravno, ne treba sada demonizirati Mirotića. Čovjek ima mnogo mušica, ali treba napomenuti da je u više navrata pokazao velikodušnost u humanitarnim akcijama u ovim krajevima. Međutim, definitivno je jedan od onih prkosnih igrača koji ne strahuje previše od mržnje s tribina; dapače, ona ga hrani. Ma koliko god se bizarno činilo, možda je i to jedan od razloga zašto se odlučio za Barcelonu, uistinu je teško dokučiti.
U svakom slučaju, epilog je taj da je Barça dobila paklenog igrača i da će Mirotić do kraja karijere morati živjeti s titulom izdajnika. Pitanje je dira li ga to uopće ili mu zapravo godi?
