Up your arse, Oh, up your arse / Stick your blue flag up your arse / Stamford Bridge to Upton Park. Na engleskim su stadionima gostujući navijači najčešće nešto glasniji, no na Olimpijskom to prošle srijede nije bio slučaj. Prije svega, dočekala ih je izrazito neprijateljska atmosfera i napaljen protivnik, onda je njihova momčad igrala katastrofalno, a nije pomogla ni velika udaljenost između gornje i donje tribine. Pjesama nije bilo, tek poneko skandiranje.
Isključim li poneki rijetki posjet improvizaciji na kojoj silom prilika već više od dva desetljeća igra moj klub, sigurno je prošlo više od pet godina – možda sam nagurao i na deset – otkako sam posljednji put otišao na stadion, a da to nije bio i radni zadatak. Kao obični gledatelj. Prošlog tjedna igrom slučaja poklopilo se to da sam u Londonu – i to zajedno sa jednim od najboljih prijatelja s kojim sam godinama skakao po tribinama i ‘tribinama’ kod kuće – i da imam dvije ulaznice za donju razinu Sir Trevor Brooking Standa na Olimpijskom stadionu u Londonu. Dvije od nešto malo više od pet tisuća koje su dobili navijači Chelseaja za prvi derbi s West Hamom na novom stadionu.
Da se razumijemo, nijedan od nas dvojice nije navijač Chelseaja i ne osjeća ništa prema tome klubu. No, oni koji su barem jednom bili na nekoj navijačkoj tribini i koji znaju nešto o toj subkulturi, znaju i to da se prilika da odgledate jedan od najžešćih londonskih derbija sa gostujućim navijačima jednostavno ne propušta.
Poznanik, Englez, koji je trebao ići s nama poslao je par dana ranije poruku da mu se ne da, jer “ne želi držati glavu u torbi radi kluba za koji ne navija”. Igrač od kojega sam dobio ulaznice napomenuo je da se čuvamo. Tog su jutra tabloidi, ali i ozbiljne novine, podebljavale naslove o očekivanim masovnim neredima. Nije ni čudo: otkako su preselili sa kultnog Upton Parka na Olimpijski stadion, West Hamovi su navijači pravili manje ili veće probleme na gotovo svim utakmicama. Štoviše, osim što su napadali goste, sukobljavali su se i međusobno. Dio navijača ne mari za atmosferu i rado bi u miru sjedio, žvakao kokice i gledao nogomet. Turisti bi fotografirali i postali na Facebook. Ali ne mogu od onih koji stoje. Ili, ako hoćete, ustaju. I poprilično su bučni jer oni, naime, navijaju. Jedni druge i ne vole baš previše.
“We’re the Chelsea boot boys“
Čitava priča natjerala nas je da na Stratford, koji je 2012. iz siromašnog geta pretvoren u blještavi olimpijski park, odemo nekoliko sati prije utakmice. Šetnja od stanice podzemne do samog stadiona traje petnaestak minuta, a tijekom nje nismo vidjeli niti jednog Chelseajeva navijača. Njima je savjetovano da na stadion dođu još ranije, privukli su ih sniženom cijena piva (sa £4.80 na £3.60), ali je, zbog činjenice da su otvorili tek osam ulaza na pet tisuća ljudi, veliki broj njih još uvijek bio pred vratima za početni udarac. Forever Blowing Bubbles smo tako odslušali ispred stadiona, a oko nas su je dovršili malo drugačije: “…and like West Ham, they fade and die / Tottenham always running, Arsenal running too / We’re the Chelsea boot boys, And we’re running after you!“
Desetak minuta trebalo nam je da dođemo do sredine donjeg sektora, a na ovakvim gostovanjima – suprotno mišljenju većine kod nas – ipak nema “obaveznog sjedenja” i pridržavanja numeracije na kartama. Smjestili smo se na sredinu tribine, oko nas Chelseajevi navijači svih profila. Stone Islandov kompas na rukavima mahom nejakih tinejdžera i tek nekolicine ozbiljnijih likova srednjih godina, otac sa djevojčicom, djedica od dobrih sedamdesetak godina, neobični tip sa papirom i olovkom koji je vrijedno bilježio apsolutno svaki potez igrača Chelseaja, “… From Stamford Bridge to Wembley” bi se povremeno zaorilo, ali su i domaći bili spremni sa svojim poskočicama.
Outfit iz skupocjenih butika na Oxford Streetu, “come over here you fucking cunt” sa sigurne udaljenosti, poneki selfie i odlazak roditeljskom domu
Već se mjesecima prave usporedbe atmosfere na Olimpijskom stadionu s onom na Boleyn Groundu, gdje su navijači bili tek nekoliko metara od terena i djelovali mnogo glasniji i strašniji. Ovdje je čak i na ovoj utakmici bilo sasvim dovoljno praznih mjesta (“They’re here / They’re there / They’re every fucking everywhere / Empty seats, empty seats“, čudili su se Chelseajevi), no ovaj su put i Ironsi bili itekako glasni. S obje strane, na dvadesetak metara od nas, bile su skupine od po tridesetak onih koji uopće nisu gledali utakmicu – bili su tu tek da provociraju goste.
Povratak u sedamdesete
U nas, generalno, postoji nekoliko brutalnih mitova o atmosferi na nogometnim stadionima. Oni o Engleskoj nekako oduvijek prednjače, dijelom zahvaljujući njihovim medijima, a dijelom i neukosti naših ‘stručnjaka’, koji u priči o huliganizmu vječito povlače primjer Britanije. Dakako, i to gotovo bez izuzetka, primjer je to kojeg pogrešno interpretiraju i stavljaju u potpuno drugačiji kontekst nego što on u praksi jest.
U suštini, kada govorimo o percepciji atmosfere na engleskim stadionima i problemu huliganizma, kod nas postoje – izuzmemo li baš sićušnu manjinu – dvije skupine ljudi.
S jedne strane su oni koji slijepo vjeruju da je huliganizam u Engleskoj iskorijenjen i to zahvaljujući ‘sjajnim’ i izuzetno represivnim zakonima te forsiraju to mišljenje. Znate već, “oni svoje huligane zatvore u tamnicu i bace ključ” i te priče. U praksi su to većinom državni ili nogometni funkcionari kojima je na nogometu publika ionako suvišna, tek sporedna kulisa. Pod ruku s njima ide i dio navijača koji za vrhunac nogometne atmosfere smatra himnu Lige prvaka, HD tehnologiju na što većem televizoru i žustru raspravu o tome je li bolji Ronaldo ili Messi.
S druge su strane oni koji su pedesetak puta odgledali, ne i pročitali, Tvornicu nogometa ili prvaka trash filmova o huliganizmu, Green Street. Moćni Inter City Firm (ili Headhunters) koji preko dana popije cisternu piva, spiska par tisuća funti u lokalnom Burberryu i Stone Islandu, troši grla i dlanove na stadionu pjevajući devedeset minuta bez prestanka, a onda navečer baca ljude u izloge jer “Tottenham je sinoć bio u gradu”.
Upravo je ovaj sudar, kojega će dan kasnije Mirror nazvati povratkom u sedamdesete, a žutilo sa svih strana svijeta priču podebljati krvavim glavama i bacanjem stolica – vidjeli smo jednu krvavu glavu i jednu bačenu stolicu – pokazao da je istina zapravo, još jednom, negdje u sredini. Englezi zaista jesu napravili veliki korak u suzbijanju nasilja na stadionima, ali oni koji o tome govore najčešće jednostavno ne žele objasniti kako.
Svi imaju nekog svog Froda
Dva su moguća razloga zašto je tako. Prvi, vjerojatniji, zato što naprosto ne znaju; drugi, jer bi to značilo da i sami priznaju svoj dio odgovornosti za trenutno stanje. Naime, upravo je to, a ne represija, ono što se dogodilo u Britaniji devedesetih godina prošlog stoljeća – pojednostavimo li, svi su priznali svoj dio krivice i cjelokupno društvo se prilagodilo kako bi zaštitilo i ojačalo nogometnu kulturu.
Puno je faktora koji su utjecali na suzbijanje navijačkog nasilja, a Margaret Thatcher nije bila jedan od njih.
Britanci, kao i dio europskih zemalja, jesu maksimalno reducirali nogometno nasilje, no ono je staro koliko i nogomet sam i ne postoji sustav ili način koji ga može u potpunosti iskorijeniti. Ono je evoluiralo – negdje više, negdje manje – i prenijelo se negdje na ulice i u pubove, negdje na šume i livade, a nije baš takva rijetkost da ga i dalje ima i na stadionima, bez obzira što nam pričaju da toga ima “samo kod nas”.
Dvije ulice spajaju se uz veliki broj nadvožnjaka i podvožnjaka idealnih za zasjede: naletjeli smo na barem tri takve u dvadesetak minuta
Međutim, sastavni dio navijačke subkulture su mitovi i legende, koji se podebljavaju sa svakom novom pričom. Nije to nikakva ekskluzivnost jedne navijačke skupine – svi imaju svoje prenapuhane i preuveličane junake, kao i njihove herojske podvige. Svi imaju svog Petea, Majora, Krpu, svi znaju nekog Billyja Brighta i Tommyja Hatchera, napaljenog Zaberdeeja ili Bovvera; na kraju krajeva, svi znaju i nekog svog Froda.
U stvarnosti se ni na Olimpijskom stadionu nije dogodilo ništa strašno. Devedeset posto ‘sukoba’ svelo se na skakanje po stolicama, busanje u prsa, pokazivanje srednjeg prsta i ‘pozivanje’ na tučnjavu. Devet od deset tih tipova su karbonska kopija – u svojim dvadesetima ili ranim tridesetima, outfit iz skupocjenih butika na Oxford Streetu, “come over here you fucking cunt” sa sigurne udaljenosti od dvadesetak metara, poneki selfie i odlazak roditeljskom domu. Na poluvremenu je sektor u kojemu su tisuće navijača Chelseaja pilo svoje pivo od istog takvog sa West Hamovim odvajala tek slabašna ograda i nekoliko debeljuškastih stjuarda. Gađali su se plastičnim čašama, polijevali pivom, lupali o ogradu, ali ni u jednom trenutku nije izgledalo da je žele srušiti, da uistinu žele kontakt.
Dogodilo se jako malo, napuhalo jako puno
Bilo je, jasno, i onih ozbiljnijih, njih dvadesetak s obje strane, koji su zaista tražili sukob na kraju utakmice – i dobili su ga. Nekolicina njih razmijenila je udarce s naše desne strane, doletjela je jedna stolica, većina se razbježala prije nego je ih bukvalno stotinjak policajaca razdvojilo. No, ono s čime se policija ozbiljno muči na Stratfordu je, pogotovo u noći derbija, kako razdvojiti navijače u povratku kući. Dvije ulice spajaju se uz veliki broj nadvožnjaka i podvožnjaka idealnih za zasjede: naletjeli smo na barem tri takve u dvadesetak minuta, desetak brzih razmjena udaraca i bijeg u mrak.
I to je to. Mi smo svoje posljednje pivo popili u pubu u kojem su bili navijači oba kluba; nitko, uostalom, nije ni mogao reći razliku. Naslovnice su idućeg jutra bile pune “krvave noći” i “ratne zone” – no, u suštini se dogodilo jako malo, a napuhalo jako puno toga. Huliganizam u Engleskoj nije mrtav, ali je daleko od onoga što slušamo u pričama i gledamo u filmovima.
Navijači žive od mitova, mediji žive od mitova, političari žive od mitova.
