Malo je koja promjena u Formuli 1 zadnjih godina izazvala toliku količinu revolta kakva se na forumima i društvenim mrežama pojavila nakon prije koji dan potvrđene šut-karte za takozvane ‘grid djevojke’. To su one hostese koje prije početka utrke stoje uz bolide, a po završetku čine plješćući špalir kroz koji vozači prolaze na putu prema pobjedničkom postolju.
One su integralni dio svijeta utrka, kažu. Oduvijek prisutan i nadasve bitan za održavanje glamura, kažu. Lijepe djevojke, opasnost i brzina nerazdvojna su kombinacija, kažu. Formula 1 će bez takvog vizualnog začina postati dosadno korporativno natjecanje, kažu.
E, a ja vam kažem da postoji samo jedna riječ kojom se prikladno opisuje svaka od tih tvrdnji. Kruži urbana legenda kako ju je jednom prigodom u nekadašnjem kvizu Brojke i slova netko iz publike složio od ponuđenih suglasnika P, Z, D, R i J te samoglasnika I, A, I i A. Doktor Klaić je nije priznao, mada je morao ustvrditi kako je svi znamo, a većina i koristi, no ipak se ne nalazi u standardnim rječnicima.
Formula 1 je, za početak, odavno postala dosadno korporativno natjecanje, u kojem ne možete uspjeti s ma kako sjajnom idejom, jer je toliko opterećena detaljnim pravilima da napredak mahom donose samo sitni aerodinamički detalji, za čije je otkrivanje i razvoj neophodno utrošiti tisuće sati rada u ultraskupim zračnim tunelima. Utrošeni deseci i stotine milijuna eura u razvoj bolida nisu garancija uspjeha, ali manji budžet jest garancija neuspjeha. Tehnološke revolucije kakve su obilježile prva četiri desetljeća Svjetskog prvenstva, ali i isto toliko vremena povijesti Grand Prix utrka prije njegova utemeljenja, danas više nisu moguće, jer su pravila determinirala gotovo pa i najmanje sitnice na bolidima, ubijajući konstruktorsku kreativnost.
Sve smo to šutke prihvatili.
Ali kada nam hoće uskratiti pogled na nekoliko desetaka djevojaka u kratkim suknjicama ili vrućim hlačicama, najednom se bunimo?
Bizarno je što zapravo nitko, čini se, ne zna kada su se grid djevojke točno pojavile. Svakako, odavno se znalo dogoditi da pobjednik utrke među nagradama dobije i poljubac neke lokalne ljepotice. U Watkins Glenu to je bila kćer organizatora utrke, u Monaku neka od princeza osobno, drugdje katkad pobjednica nekog izbora ljepote… No, na drugim se Velikim nagradama ne bi dogodilo ništa slično.
Uglavnom se smatra da je zamjetnija prisutnost hostesa počela dolaskom sponzora i njihovih livreja, što je trend koji su 1968. otpočeli Lotus i Gold Leaf. Marlboro i JPS su 1970-ih na nekim utrkama znali imati ‘ergelu’ hostesa, ali to još nije bilo postalo pravilo. Tek s većim uplivom Bernieja Ecclestonea, dolaskom šoumena poput Flavia Briatorea i sve većim pretvaranjem sporta u spektakl, hostese su postale sveprisutne.
To zapravo i ne čudi: znamo da je Bernie svojedobno izjavio kako bi žene „trebale biti odjevene u bijelo, poput ostalih kućanskih aparata“. U takvom mentalnom sklopu najednom je mlado žensko meso uistinu postalo sastavni dio spektakla, gotovo pa i njegov bitan dio. Dakako, hostese i pin-up modeli odavno su bile uobičajena pratnja u drugim segmentima svijeta automobila, od salona novih modela do kalendara u servisima. A u motociklizmu je sve to bilo još izraženije.
One su uistinu bile samo suvišna živa dekoracija koja je pokušavala skrenuti pozornost s ostalih gubitaka suštine utrka
No, svijet se odavno promijenio, a era prihvatljivog seksizma i simbolički je završila lani, smrću njegove najveće ikone, Hugha Hefnera. Ono što je donedavno bilo normalno danas se gleda s podozrenjem. Mač je to s dvije oštrice, dakako; zanimanje hostese sjajan je dodatni izvor prihoda školarkama i studenticama, pa i glavni curama koje nemaju kvalifikacija za nešto drugo, a smanjenjem njegove društvene prihvatljivosti izgubit će se te prilike za relativno laku i pristojnu zaradu. No, nećemo ovdje o općim sociološkim temama.
Poanta je da njihovim odlaskom ništa ne gubimo.
Izgubili smo opasnost. Što je sjajno, ali čini nekadašnje pilote herojima, a današnje profesionalnim zabavljačima.
Izgubili smo osobnost. Nekada su u F1 dolazili već formirani ljudi koji su proživjeli čitav prethodni život, ponekad i vojske, ratove… Danas imamo bezlične klince koji su od vrtićke dobi trenirani samo da voze čim brže u krug, a nedugo potom počeli su dobivati i instrukcije iz odnosa s medijima i inih korporativno bitnih segmenata. Dakako, iz istih smo razloga izgubili i nesavršenstvo – desetljeća svakodnevnih treninga dovela su današnje vozače do nekad nezamislivih razina nečinjenja pogrešaka.
Izgubili smo mehaniku. Ne samo različitost bolida, nego i potrebu da odaberete hoćete li ga podesiti na način koji vam daje optimalnu brzinu na početku utrke (Ayrton Senna) ili u njenoj završnici (Alain Prost); mehaničke mjenjače koji su dovodili do pogrešaka i prirodnih prilika za pretjecanje, bez da se to neminovno događa u unaprijed određenim zonama staze, aktivacijom DRS-a.
Izgubili smo različitost. Konfiguracije i zvukove motora – prisjećam se one sjajne priče Alexa Garlanda o utrci u Monaku, u kojoj objašnjava kako za treninga svi i bez gledanja znaju kada Ferrari izlazi iz boksa. Bolide koji nisu nalik jedan drugome kao jaje jajetu.
Izgubili smo staze. Sve one divne, suludo opasne staze bez zona izlijetanja, često improvizirane od svakodnevnih prometnica, na kojima izvan trkaćeg vikenda i ljubitelji mogu osjetiti dio draži.
Pored svega toga, uistinu me nije briga što gubimo grid djevojke.
Hetero muškarac sam, bilo mi ih je oku ugodno vidjeti, ali uistinu ne mislim da bih izgubio išta od F1 iskustva da ih nikada nije bilo. Zaboravio sam svaku od sekundi u kojima sam ih gledao, u TV prijenosima ili uživo, a sjećam se stotina, ako ne i tisuća uistinu bitnih trenutaka samog utrkivanja. One su uistinu bile samo suvišna živa dekoracija koja je pokušavala skrenuti pozornost s ostalih gubitaka suštine utrka.
Usto, vremena se mijenjaju na mnogo načina. Prilično sam uvjeren kako većinu F1 publike još i danas čine muškarci, ali ne smijemo podcijeniti sve veći postotak obožavateljica.
Prije desetak sam godina bio glavni urednik hrvatskog izdanja časopisa F1 Racing i napravili smo istraživanje o tome tko su naši kupci. Ostali smo paf otkrivši da su statistički tada to najviše bile tinejdžerke i djevojke u svojim 20-ima, a ne mlađi i sredovječni muškarci, kako smo pretpostavljali. Istini za volju, stekli smo dojam da je većina tih čitateljica više zainteresirana za Kimija Räikkönena nego za samu Formulu 1, ali ne bih stavio ruku u vatru da ih tim generaliziranjem poprilično ne podcjenjujem.
Kako god bilo, grid djevojke više nisu bezuvjetno prihvatljive u suvremenom, emancipiranom društvu i ne čudi me što ostajemo bez njih, a nisam ni osobito nostalgičan za njima. Nakon nekoliko utrka zaboravit ćemo da su ikada i postojale.
Razumijem i one koji misle da njihovim odlaskom gasne i djelić stare, romantične Formule 1. Samo što mislim da su u krivu, da je taj sport odavno nestao i pretvorio se u nešto drugo, a ove cure su samo kolateralna žrtva velikih promjena koje se još uvijek odvijaju.
