Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Most prema navijačima

Časnici za navijače — otkud ova uloga i pomaže li klubovima?

Zadnja izmjena: 10. srpnja 2019. Ivo Cagalj/PIXSELL

Uslijed novih, velikih turbulencija kroz koje Hajduk ovih dana prolazi nekako je ispod radara prošla vijest da je klub napustio i famozni ‘časnik za navijače’ Kristian Petric.

Petric je bio poznat po svojim nedvosmislenim i direktnim istupima i objavama na društvenim mrežama pomoću kojih je pridobivao simpatije dijela šireg navijačkog tijela, ali problem je bio taj što je svoje poslanice nerijetko adresirao bez suglasnosti kluba čiji je ipak zaposlenik. Na kraju se protiv pojedinaca iz kluba i osovio u svom posljednjem obraćanju javnosti, tvrdeći da su ulaskom u pregovore s Hrvatskim nogometnim savezom “pljunuli svima onima koji već godinama doživljavaju maltretiranja i batine”.

Petric je, dakle, najčešće dolazio u vijesti putem svojih osobnih poslanica, ali ujedno i ne čudi to što je upravo Hajdukov časnik za navijače bio jedini koji je dobivao mjesta u domaćem javnom prostoru. S obzirom na to da Hajduk u najvećoj mjeri diktira brojke gledanosti u hrvatskom nogometu, njegovi se navijači logično susreću s ogromnom količinom problema koje prate i ogoljuju svu organizacijsku nesposobnost, kao i očajnu ulogu policije u pripremi utakmica. Dodatni je problem za pojmove unaprjeđenja organizacije utakmica i općenito odnosa odgovornih tijela s navijačima taj izolacijski moment, koji u nekim domaćim klubovima podrazumijeva i otvoreni rat između navijača i uprave.

Dinamo je, po običaju, pokušao baciti pijesak u oči navijačima kada je 2014. na tu poziciju angažirao Marka Kužea, sina legendarnog trenera i velikog miljenika Bad Blue Boysa, Josipa. U pomalo i patetičnom pokušaju iskorištavanja statusa koji je Josip uživao među Dinamovim pukom, uprava Modrih je pokušala navijačima prebaciti lopticu odgovornosti za povezivanje, ali od samog je početka bilo jasno da je taj potez isključivo kozmetičke prirode. U tom se odnosu apsolutno ništa nije promijenilo, a sve je ostalo na Markovu kurtoaznom spominjanju kako je njegov otac “želio da grad gori kao 2006.”, kada je s njim na klupi Dinamo osvojio naslov uz atmosferu kakvu klub i zaslužuje.

Navijače se ne gleda kao neprijatelje, jer su oni prije svega članovi, već kao temeljne suradnike u funkcioniranju klubova

Ako se, pak, pitate tko tu dužnost vrši u ostalim većim hrvatskim klubovima, taj odgovor i nije lako pronaći. U Rijeci po svemu sudeći tu dužnost na papiru obnaša Alen Fućak, službeno glasnogovornik koji dolazi iz navijačkih redova, dok u Osijeku također samo možemo pretpostaviti da je to Hrvoje Barišić, direktor općih poslova. Na službenim stranicama klubova nema nikakvog spomena uloge časnika za navijače.

Pa onda, je li ta uloga uopće bitna i zbog čega ona uopće postoji?

Navijači za navijače

Da odmah razjasnimo, naravno da je bitna. Po UEFA-inu članku 35 Regulative za postupak licenciranja i Financijskog fair playa, svi klubovi koji zatraže licencu za natjecanja pod UEFA-inom ingerencijom od sezone 2012./2013. moraju imati službeno zaposlenog časnika za navijače.

Na tu je ideju još pokoju godinu ranije došao Michel Platini.

On je nakon preuzimanja titule UEFA-ina predsjednika krenuo u slatkorječivu kamapanju koja je podrazumijevala “vraćanje nogometa navijačima”, koje je, eto, vidio kao “srce profesionalnog nogometa”. Naravno da se s vremenom razotkrilo kako je i njemu, baš kao i kod gorenavedenog domaćeg primjera, sve ostalo na deklarativnoj namjeri, pa je tako i ta titula na općoj razini postala tek smetnja u postupku prijavljivanja za mnoge klubove koji bi se najradije riješili bilo kakvog aktivnog navijačkog tijela. No, to je s druge strane i velika šteta, jer da se ta uloga pravilno razvije i da dobije ovlasti kakve zaslužuje, ona bi uvelike mogla pomoći izgradnji mostova između navijača i struktura, koje bi onda poboljšale i demokratizaciju nogometnih klubova i nogometne industrije u cijelosti, ako je takvo što više uopće i moguće.

Nije da primjera za to nemamo. Naravno, oni dolaze iz Njemačke, koja danas ima najinkluzivniju i najangažiraniju navijačku kulturu u Europi, a i šire.

Njemačka navijačka scena nije oduvijek bila poligon za pozitivne promjene koje su navijači provodili bez da pritom gube svoj kredibilitet postajući nekakvo ‘službeno’, odnosno sponzorirano navijačko tijelo. Od pojavljivanja organizirane navijačke supkulture krajem 1970-ih paralelno se razvijala i izrazito jaka huliganska scena, koja je iduće desetljeće terorizirala prisutne navijače isključivim mobiliziranjem u svrhu izazivanja izgreda, bez osobitih ambicija za sudjelovanje u organiziranom navijanju. Sirova represija koju je vlast pokrenula nad takvim grupama nije dala ploda, pošto su samo jedne mijenjali drugi, pa su se ugledali na primjer koji je postavila Borussia Mönchengladbach.

Klub koji je kroz 1970-e dominirao njemačkim nogometom s čak pet titula prvaka oduvijek je bio i ostao u vrhu po brojkama svoje navijačke baze. Tadašnji Borussijin predsjednik Helmut Grashoff, koji je bio omiljen među navijačima i u svojih četvrt stoljeća rada u klubu potpisao najveće klupske uspjehe, doskočio je problemu tako da je osmislio princip nazvan “Navijači za navijače”, kojim je omogućio da aktivni član domaće navijačke scene  postane i službeni navijački glasnik, čije je zaduženje bilo iskomunicirati probleme navijača i približiti neke odrednice supkulture bez da to uključuje otvoreni sukob s predstavnicima kluba, ali i vlasti.

Temeljni suradnici

Uskoro je Theo Weiss postao prvi časnik za navijače koji je onda dodatno osigurao nezavisnu poziciju navijača kroz Fanprojekt Mönchengladbach e.V., službeno registriran kao udruga 1988. godine. Projekt otad funkcionira na tzv. “principu dualnih temelja”, pri čemu odjel veze s navijačima drže dvije osobe: jedna koja je službeno na plaći u klubu i druga koja je službeni član MG Fanprojekta, kako bi se osigurala odvojena početna pozicija i neovisnost o financiranju struktura.

To je 1992. postao i ključni primjer u nacrtu akcijskog plana Nacionalnog koncepta za sport i sigurnost (NKSS) u koji su vlasti prvi put uključile takvu funkciju kao obveznu na svim razinama regionalnih, odnosno federalnih nogometnih saveza. Klubovi su bili obvezani pronaći adekvatnu osobu koja bi mogla iskomunicirati probleme navijačkog tijela, ali i prenijeti navijačima poruku koju sam klub želi uputiti njima. To ne samo da je bilo bitno u suzbijanju tad omasovljenog ekstremnog nasilja na tribinama, već je postala i ključna funkcija za 50+1 Regel. Uspjeh takvog pristupa očit je: navijači su ostali nezavisno tijelo čiji se problemi pokušavaju razumjeti i adresirati prije nego što se aktivira represivna opcija. Navijače se ne gleda kao neprijatelje, jer su oni prije svega članovi, već kao temeljne suradnike u funkcioniranju klubova.

Kada je prije nekoliko godina Schalke 04 objavio kako namjerava podignuti cijene ulaznica, navijači su to shvatili izrazito negativno, tvrdeći da je to utjecaj rastuće komercijalizacije i želja za stjecanjem profita. Klub je organizirao sastanak s časnikom za navijače koji je u potpunosti artikulirao navijačku bojazan i tražio od kluba da kroz brojke dokaže kako se potreba za podizanjem cijene karata može opravdati financijskom slikom. Klub je uistinu predočio situaciju u kojoj je takav nepopularni potez nužnost, tvrdeći da bi mogao zamrznuti odluku na još eventualno jednu ili dvije sezone, ali da bi je onda svakako trebao provesti, i to na višoj razini od te aktualne. Postignut je kompromis pa Schalke — koji je s više od 156.000 članova klub s drugim najbrojnijim članstvom u Njemačkoj — ima ulaznice za stajanje koje i dalje koštaju tek nešto više od 15 eura.

Navijačka supkultura je, međutim, izrazito nesklona bilo kakvom obliku suradnje s vlastima, pogotovo kada se u pitanje dovodi legalnost nekih od standardnih rituala, poput korištenja priotehnike ili podizanja kojekakvih provokativnih poruka. Za njih je to condicio sine qua non, nešto što navijačku supkulturu čini unikatnom i bez čega ona ne bi bila samo ogromno sredstvo podrške nogometnom klubu, već ni glas otpora pošasti modernog nogometa.

Rješavanje najdelikatnijih pitanja

Baš iz tog razloga osoba koja preuzme dužnost časnika za navijače, koja pritom ne mora nužno biti plaćena, mora biti svjesna svih odrednica supkulture, kao i psihologije mase, a to pogotovo vrijedi za komunikaciju s policijom i predstavnicima osiguranja. Poželjno je iz tih razloga da ta osoba bude aktivni pripadnik navijačke grupe, ali bez da se potražuje nekakva ‘drukerska’ uloga ili potčinjavanje autoritetu.

“Ta uloga podrazumijeva sastančenje s službenicima za osiguranje”, priča Antonia Hagemann, jedna od rukodovećih osoba za pitanje navijačkih časnika u sklopu udruženja Supporters Direct (SD), koja je objašnjavala beneficije ovog modela i samoj UEFA-i. “Ako vi časnike za navijače pritisnete da isključivo prokazuju problem huliganizma ili nasilja, to neće funkcionirati. Rasprava se mora temeljiti na nizu stvari — od općenitih navijačkih problema i verbaliziranja istih, do prevencije nasilnih ispada.”

Schalke, kao i niz drugih najvećih klubova u Njemačkoj poput rivalske Borussije Dortmund ili Bayerna koriste povjerenje koje te osobe imaju i od navijača i od kluba kako bi dosegli rješenja i najdelikatnijih pitanja.

Primjerice, razvoj navijačke kulture im je omogućio da preko časnika oni pripadnici navijačkih skupina koje policija optuži za nekakvu ilegalnu radnju vezanu uz sudjelovanje u sportskoj priredbi dobiju pravo iznijeti svoju stranu priče pred klupskim tijelima, koje onda u nekim dvojbenim situacijama odlučuju zaslužuje li ta osoba izricanje klupske zabrane dolaska na stadion ili ne. Naravno, to ne vrijedi za najteže delikte koje zakon s pravom procesuira na najstroži mogući način, ali u slučaju paušalnih presuda koje za neke manje prijestupe  također predviđanju rigorozne kazne — poput sigurnog korištenja pirotehnike ili blažih nepodobnih slogana — klub može biti taj koji će dati objektivniju sliku. U konačnici to pomaže da se jasnije shvati dinamika navijača kao temeljnih faktora u životu jednog nogometnog kluba.

UEFA-ino obavezno uvođenje funkcije kao uvjeta za stjecanje licence svakako je jedna od zanimljivijih i bitnijih stvari u praćenju uloge navijača u eri modernog nogometa, ali po svemu sudeći UEFA nema namjeru dalje razvijati tu priču, što je zapravo i dobra stvar. Taj posao sada odrađuju različita neovisna navijačka udruženja, poput spomenutog Supporters’ Direct ili Football Supporters’ Federation.

To što u Hrvatskoj praktički ne možemo doći do spomena tih ljudi osim ako oni sami ne izlaze u javnost dosta govori o tome koliko vodeći ljudi u klubovima i Savezu ozbiljno shvaćaju ulogu navijača. To se, uostalom, i očituje na našoj cjelokupnoj nogometnoj kulturi koja je gotovo nepostojeća. Možda bi ugledanje na neke od ovih primjera pomoglo da navijački časnici zapravo usmjere hrvatski nogomet u nekom otvorenijem, inkluzivnijem smjeru.

Ne propusti top članke