Ove godine navršava se čitavo desetljeće otkako je Zoran Planinić odigrao svoju posljednju utakmicu, a iz današnje perspektive zanimljivo je osvrnuti se na uistinu vrhunsku karijeru koja je ostvarena usprkos stanovitim hendikepima.
Rođeni je Mostarac čitavu je karijeru odigrao na bekovskim pozicijama imajući konstantne probleme na vanjskom šutu (trica mu je tijekom sezone većinom bila ispod 30 posto uspješnosti), nije baš da je lakoćom dijelio asistencije (prosjek euroligaške karijere 3,3 po utakmici), a nije bio ni naročito agresivan u prodorima. Međutim, uza sve te otegotne okolnosti Planinić je odigrao 10 euroligaških sezona u renomiranim klubovima (Cibona, Baskonia, CSKA, Himki, Efes), a u skoro svakoj je bio udarna opcija na razigravačkoj poziciji i uživao povjerenje brojnih trenera. Sa svojom visinom (199 cm) i rasponom ruku predstavljao je izuzetno korisno oruđe u obrani, dok je u napadačkom segmentu bio itekako koristan, prije svega zato što je sjajno čitao igru te majstorski upravljao tempom svoje ekipe.
Iako su i njega tijekom karijere pratile brojne kritike, prvenstveno u reprezentativnom okruženju u smislu da je trebao pružiti više, teško da se može tvrditi kako Planinić nije ostvario vlastiti maksimum. Kao pojedinac je imao svoje kvalitete i nedostatke, ali je zahvaljujući dobrim odlukama, ljudima koji su ga vodili i sredinama u koje se uklopio,uspio ostvariti zavidan igrački put. A ne treba zanemariti ni vrijeme u kojem je igrao — u ondašnjoj se Euroligi igrala podosta sporija, pozicijska košarka s mnogo manje oslanjanja na vanjski šut, što je igraču Planinićevih karakteristika olakšavalo život.
Kako bi se kao mladić probio u današnjoj košarci nezahvalno je nagađati, ali nešto se može naslutiti i iz muka koje su zadesile njegova nesuđenog nasljednika u reprezentaciji.
Gnjidić nema više prava na krive odluke po pitanju klupske destinacije
Premda je već sad sasvim jasno da Lovro Gnjidić ne posjeduje toliko suhog talenta kojim je obilovao Planinić, svejedno je riječ o igraču sličnih karakteristika kojem se predviđala ozbiljna budućnost; uostalom, prije godinu i pol dana je kao 21-godišnjak bio u kadru hrvatske reprezentacije na Eurobasketu u Njemačkoj. Međutim, u razdoblju koje je uslijedilo sasvim je nestao s reprezentativne mape prvenstveno zbog klupskih okolnosti, odnosno odabira sredina u kojima se nije dobro snašao.
Gnjidić je u protekle dvije sezone promijenio čak tri kluba, a ni u jednom mu nisu procvale ruže. Iz Cibone, u kojoj je igrao sasvim solidno i osvojio dvostruku krunu, uputio se u Cedevitu Olimpiju te prvi put iskusio igranje Eurokupa. Iako je na višoj košarkaškoj razini odigrao 11 utakmica s desetak minuta u prosjeku, što i nije loše za premijernu sezonu, ne može se reći da je u tom periodu ostvario ikakav napredak. Igra tadašnje Olimpije bila je konstruirana oko Yogija Ferrella i Josha Adamsa, bekova izrazito agresivnih prema košu, stoga se pasivni Gnjidić kao rezerva zaista teško mogao uklopiti u sustav, jer najednom je timska igra poprimala potpuno drugačiji ritam i to suigračima baš i nije pasalo, stoga je u drugom dijelu sezone Uprava posegnula za angažmanom po karakteristikama prikladnijeg Matica Rebeca.
Promašeni potez
Uglavnom, suradnja se pokazala razočaravajućom za obje strane, stoga su ljetos raskinuli ugovor, nakon čega je Gnjidić za sljedeću destinaciju odabrao Split.
Polusezona na Gripama zapravo je najbolje što smo vidjeli od Lovre otkako je otišao iz Cibone. Nije, doduše, odigrao ništa posebno, ali je uz pokoji bljesak (odlično razigravanje u pobjedama protiv Borca i Mornara) pokazao da se na njega može računati barem u ulozi solidne podrške s klupe. U obrani je bio vrlo koristan u intervalima u kojima je Slaven Rimac držao visoku postavu koja je gotovo sve preuzimala, dok mu je u napadu, po običaju, nedostajalo inicijative. Usto je imao problema s ozljedama, što je svakako utjecalo na njegov status, odnosno na činjenicu da je imao manju minutažu od Mate Kalajžića, što se pokazalo kao glavni uzrok njegove želje za odlaskom. Bio je to prilično naprasan, vjerojatno i nedovoljno promišljen potez.
Split je čitave jeseni muku mučio s ekipiranjem, stoga je u to vrijeme nužno patio i rezultat, dok je Rimac ustrajno isprobavao razne kombinacije, zbog čega većina igrača nije uspijevala uhvatiti kontinuitet ni sigurnost u igri. Taman kada se stanje konsolidiralo i momčad počela rasti u formi, nestrpljivi Gnjidić nije se želio pokušati izboriti za bolji status, već se na nagovor menadžera Miška Ražnatovića pokupio u Megu u kojoj se, zbog prelaska Nikole Topića u Crvenu zvezdu, otvorilo slobodno mjesto na razigravačkoj poziciji.
Inače su se Hrvati i Mega pokazivali kao odlična kombinacija, ali ovaj put je koncept bio potpuno promašen. Poslovično pasivni Gnjidić trebao je uskočiti u ulogu jednog od najagresivnijih razigravača u ligi; nadalje, prešao je iz momčadi koja teži igranju pozicijske košarke, što mu odgovara, u energičnu ekipu koja ne voli ‘stati na loptu’, odnosno, u najbolju tranzicijsku momčad ABA lige, a sve to bez da je sa suigračima prošao pripreme.
Zato se zbilja ne treba čuditi što Gnjidić ni u Megi nije uspio dohvatiti mjesto nositelja, već se u Topićeva nasljednika profilirao Stefan Miljenović, njegova ranija zamjena. Gnjidić je, pak, dobio otprilike istu minutažu kao u Splitu (prosjek u sezoni 14,2 minute), samo što mu je produkcija još opala — niti jednom nije uspio prebaciti pet poena, dok više zabrinjava činjenica da je u šest od devet odigranih utakmica u njegovoj minutaži Mega upisala deficit u poenima. Pozitivno je to što momčad bez obzira na to igra uistinu odlično; upravo je u nizu od pet uzastopnih pobjeda. Međutim, Gnjidić se u posljednje dvije utakmice iz nerazjašnjenih razloga našao izvan sastava, pa tako i u velikom trijumfu na gostovanju kod Zvezde u ponedjeljak.
Krajnji čas
Kad se sve zbroji i oduzme, Gnjidić se u Megi zasad nije previše usrećio, a svakako nije pronašao ono po što je došao iz Splita, što znači da će na koncu sezone zaokružiti dvije godine igračke stagnacije. Ovakva situacija predstavlja ne samo njegovo osobno razočaranje, nego još veće iz konteksta hrvatske reprezentacije. Njegova pojava na sceni donijela je nadu da je Hrvatska napokon pronašla razigravača na kojeg će se godinama moći oslanjati, ali pokazalo se da je netom poslije Eurobasketa ispao iz svih planova, a povratak se ne nazire.
Premda je Hrvatska u njegovu odsustvu polučila velike uspjehe, u nedavnom porazu protiv Francuske jako se dobro vidjelo koliko bi izborniku značio razigravač njegova profila, odnosno s kombinacijom natprosječne visine i vještog baratanja loptom, budući da su igrački vrlo slični Borna Kapusta i Goran Filipović usprkos silnom trudu i energiji zbog svojih fizičkih hendikepa naspram impozantnih Francuza bili otjerani na devet metara od koša, a po fizikalijama nadmoćnih suparnika svakako će biti i na olimpijskim kvalifikacijama ovog ljeta.
Kako sada stvari stoje, ondje gotovo sigurno neće biti Gnjidića. Ali to ne mora, odnosno ne smije biti kraj.
Da mu je karijera krenula prije 20 godina, vjerojatno bi mu bilo mnogo lakše probiti se, a svakako bismo ga više cijenili kao all-roundera koji će radije pogledati suigrača nego koš i potiho vući ekipu prema cilju. Danas je, pak, praktički odmah po stupanju na scenu zaradio stigmu igrača koji zazire od pogleda na koš, što je toksično utjecalo na njegovo samopouzdanje i razvoj.
Sada je očito da Gnjidić neće postati novi Planinić, ali to ne znači da mora biti novi Karlo Uljarević, Nik Slavica ili bilo tko drugi od mnoštva igrača koji su nakon prvog zastoja u karijeri ostali zaboravljeni. No, da bi se spasio takve sudbine, nema više prava na krive odluke po pitanju klupske destinacije. Krajnji je čas za resetiranje i čisti početak, a to će moći napraviti samo u sredini koja će uvelike odgovarati njegovim karakteristikama.
