Ova je sezona za Žute trebala biti drugačija od onih na kakve su navikli. Angažman Slavena Rimca nije se, doduše, mogao smatrati garancijom rezultatskog iskoraka, ali je trebao predstavljati čvrsto jamstvo da će stvari, za promjenu, biti posložene na adekvatan način. Pod tim se prije svega podrazumijeva pravovremeno zaokruživanje igračkog kadra, jasno definirana hijerarhija te postojana timska igra s vidljivim trenerskim rukopisom. Možda se kratko vrijeme doista i činilo da će biti bar nešto od svega toga, ali vrlo brzo je postalo očigledno da su vjetrovi promjene zaobišli dvoranu na Gripama.
Split je abaligašku sezonu otvorio, kao i inače, serijom poraza, na što se nadovezao teški domaći posrtaj protiv Ciboninih ‘pet i pol igrača’ u hrvatskom prvenstvu. Pored samih rezultata pesimizam je izazivala i nadasve neuvjerljiva momčadska igra, pa je stoga došlo do značajnih intervencija u rosteru.
Procijenjeno je da se ne može istrpjeti proces prilagodbe čitavog trojca neiskusnih Amerikanaca, stoga je zadržan samo Derek Funderburk, dok su umjesto Camerona Sheltona i Shamiela Stevensona angažirani Shannon Shorter i Lewis Sullivan, povratnici u žuti dres. Ostalo je, doduše, nejasno zašto oni nisu odmah bili zadržani na završetku prošle sezone, pogotovo kada se uzme u obzir da je Sullivan raskinuo ugovor s francuskim prvoligašem Roanneom (u kojem je igrao odlično) kako bi se vratio na Gripe, pa izgovor o financijskoj nemogućnosti ne drži vodu.
Bilo kako bilo, ponovo se zaspalo sa slaganjem rostera, a kasno buđenje rezultiralo je s alarmantnih 1:7 u ABA ligi. Nakon što je Rimac konačno dobio igrače koji zadovoljavaju njegove standarde, očekivalo se da će Split početi sličiti momčadi vrijednoj borbe za doigravanje. Međutim, to se nije dogodilo – upisani su, doduše, trijumfi nad Mornarom i Krkom, najvećim konkurentima u borbi za ostanak, ali igra je i dalje posve neuvjerljiva, što je postalo neupitno nakon mizerne izvedbe na gostovanju kod Cibone.
Od Rimca se očekivao istančani trenerski rukopis, a dobili smo konfuzne črčkarije: “Malo ćemo probati ovako, pa onda malo onako…”
“Moram biti iskren, jako sam nezadovoljan igrom i ponašanjem svojih igrača”, razočarano je poručio Rimac nakon poraza s najvećom zamjerkom na izostanak agresivnog pristupa. No, teško se složiti da uzrok slaboj predstavi Žutih leži u malodušnosti Rimčevih igrača. Dapače, ako se baš želi uperiti prstom u indisponirane pojedince, nećemo pronaći obilje kandidata za optuženičku klupu. Istina je da se nitko nije previše iskazao, ali isto tako nitko nije ubilježio negativni indeks korisnosti. Žuti nisu glatko izgubili u Draženovu domu zato što im je nedostajalo motivacije i energije, nego zato što igrači djeluju pogubljeno u Rimčevu sustavu s gomilom rotacija.
Za hrvatske standarde, Rimac ima vrlo širok kadar. Protiv Cibone je koristio desetoricu igrača od kojih nitko nije odigrao manje od 10 minuta, dok kolo ranije protiv Krke nitko nije proveo ispod 12 minuta na parketu. Takav je pristup neuobičajen za naše klubove te ga je Rimac donio s mnogo viših razina košarke, budući da je prethodne tri sezone proveo kao asistent Andree Trinchierija u euroligašu Bayernu.
Miksanje zbunjuje igrače
Jasno da takva distribucija minutaže donosi mnogo pogodnosti, pogotovo kada je potrebno izgurati sezonu s hrpetinom utakmica kao što je to slučaj kod hrvatskih abaligaša. Međutim, da nešto tu ipak nije kako treba najbolje će sugerirati podatak da je Lovre Runjić imao drugu najveću minutažu protiv Cibone (26 minuta), dok je protiv Krke, pak, odigrao najmanje u momčadi, iako je kolo ranije bio proglašen MVP-jem kola nakon sjajne izvedbe u Baru (20 poena i 16 skokova protiv Mornara). Nije to jedina nelogičnost u Rimčevoj raspodjeli minutaže: Funderburk je protiv Krke furiozno otvorio susret sa 16 poena u uvodnih osam minuta, da bi potom zasjeo na klupu i na njoj ostao sve do drugog poluvremena, u kojem je potpuno ohlađen izgledao kao drugi igrač te se više nije upisivao u rubriku strijelaca.
Ima još sličnih primjera, ali problem se ne nalazi samo u pojedinačnim ulogama igrača, nego i u tome što Rimac koristi isuviše mnogo taktički različito složenih petorki. Zbog toga je igračima jako teško uhvatiti ritam, a kad ga i uhvate, on već s prvim izmjenama netragom nestane.
Nadalje, dojam je da Rimac ne radi rotacije zato što ga situacija na terenu prisiljava na to; dapače, kao da si unaprijed u glavi zacrta da u toj i toj minuti idu te i te izmjene bez obzira na sve, pa čak i ako stvari idu tako glatko da ne mogu glađe, kao što je to bilo u okršajima s Krkom i Cibonom.
Obje je utakmice Rimac započeo s petorkom Lovro Gnjidić — Shorter — Runjić — Funderburk — Krešimir Ljubičić, istom onom koja je protiv Krke donijela uvodnih 15:0, a protiv Cibone 11:0. To je ostvareno ponajviše zbog toga što je Splitova startna petorka fizički izuzetno moćna, barem za abaligaške standarde: u vanjskoj liniji Gnjidić, Shorter i Runjić natprosječno su visoki/čvrsti, isto kao i Funderburk i Ljubičić u unutarnjoj. Pored toga su, s izuzetkom Ljubičića, izrazito motorični što Rimcu omogućuje visoki defenzivni intenzitet.
Split je s ovom petorkom odigrao uvjerljivo najdopadljiviju košarku u sezoni, pa bi bilo logično da ona predstavlja osnovu za izgrađivanje prevladavajućeg stila igre. Konkretno bi to značilo da kasnijim rotacijama Rimčeva formacija ne bude drastično izmijenjena, već blago modificirana: primjerice, ulaskom Sullivana kao šestog igrača na peticu za bolju obranu od pick igre i širenje reketa. Naravno, alternativne petorke kao kraća taktička opcija za promjenu ritma također su opcija, ali kod Rimca imamo slučaj da započne utakmicu na jedan način, izrazito uspješan, a potom se u rasponu od dvije minute prebaci na nešto posve drugačije, zbog čega razina Splitove igre ekspresno padne, a onda to traje i traje.
Primjerice, nakon što je početna petorka protiv Krke odradila sjajan posao, najednom su se na terenu zajedno našli Mate Kalajžić, Toni Perković, Shorter, Tonko Vuko i Sullivan, što predstavlja potpunu suprotnost ranije viđenom po pitanju visine i snage. Krka, koja prije toga fizički nije mogla doći do daha, protiv niske je petorke konačno prodisala, pa se umjesto nokautiranja grogiranog protivnika počelo igrati koš za koš, da bi na koncu Split jedva sačuvao bodove. Do konca utakmice miksao je Rimac sve i svašta, ali kad se sve zbroji i oduzme, čak trojica igrača iz udarne petorke (Gnjidić, Runjić i Funderburk) nisu prikupila više od 15 minuta na terenu, što se doista teško može razumjeti. Protiv Cibone smo gledali sličan kupus na terenu: isprobavao je Rimac brojne varijacije, ali malo je što polučilo efekt kojem se nadao.
Više od slabašnog omjera pobjeda i poraza u ABA ligi (3:8) brine činjenica da Split još uvijek u potpunom mraku napipava obrise svoje igre. Od Rimca se očekivao istančani trenerski rukopis, a dobili smo konfuzne črčkarije: “Malo ćemo probati ovako, pa onda malo onako…”, zvuči kao prikladni moto za njegovu momčad.
Lakši dio rasporeda je prošao, što znači da na Gripama moraju pothitno definirati uloge kod svih igrača i ustabiliti igru ako žele ugrabiti pokoju pobjedu u tjednima koji dolaze. Rimac možda jest vrstan teoretičar, ali praksa pokazuje da mu znatan dio ideja ne prolazi na terenu. Jasno je da želi posjedovati sijaset rješenja kako bi zbunio suparnike, ali pokazalo se da takav model mnogo više zbunjuje njegove igrače koji muku muče s uspostavljanjem ritma — kako u napadu, tako i u obrani. Vrijeme za testiranje šarenih opcija je prošlo; sada je prije svega potrebno biti pragmatičan.
