Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na kavi s Robijem

Skoknuli smo do Bakua i proćaskali s azerbajdžanskim (i potencijalnim hrvatskim?) izbornikom

Zadnja izmjena: 28. rujna 2017. Marko Prpic/PIXSELL

Kafić hotela Hilton u kojemu smo se našli je, kažu nam njegovi prijatelji, Robijeva prijepodnevna dnevna soba. Izbornik azerbajdžanske nogometne reprezentacije onamo dolazi svaki dan, tu se sastaje s prijateljima i ispija kave, a zatim odlazi u sjedište nogometnog saveza. Kava je zaista vrhunska – a i mora biti, s obzirom na cijenu od gotovo 20 dolara.

Robert Prosinečki pojavio se u plavoj polo majici kratkih rukava i trapericama. Ruke su mu prepune tetovaža; ima tu svega, uglavnom obiteljskih simbola i likova kćeri, kaže da mu je teško prestati s tetoviranjem s kojim je počeo još kao igrač. S njim su dvojica muškaraca – jednog nam predstavlja kao prijatelja, a drugi, koji se odmah diskretno povukao u stranu, je vozač.

„Uobičajeno je da stranci ovdje imaju svoje vozače“, objašnjava. „Vozači u Bakuu od dvije prometne trake naprave šest, od tri osam i onda još jure njima nevjerojatnom brzinom. Odlični su vozači, ali strancima se teško snaći u takvim uvjetima pa onda radije angažiraju domaće vozače.“

Baku je, kaže, zapravo fenomenalan grad, iznimno ugodan za život.

„Ljudi misle da je to neki egzotičan, dalek i čudan grad, ali to je prava europska metropola koja se razvija nevjerojatnom brzinom. Imaš sve mogućnosti kao u Zagrebu ili u nekoj drugoj europskoj prijestolnici.“

Zovu ga i ‘drugi Dubai’; zadnjih godina izgrađeno je na desetine ogromnih, sjajnih nebodera i drugih modernih zgrada, ulice su besprijekorno čiste, a noću s nebrojenim neonskim reklamama i čudesnom iluminacijom izgleda veličanstveno. Nekih od restorana ne bi se postidio ni London ili Pariz i zapravo je privilegija živjeti u takvom gradu.

„Nije mi bio problem priviknuti se na njihov način života“, govori Prosinečki, ispijajući kavu i paleći cigaretu za cigaretom. „Nikad ne bih išao nekamo gdje ne bi mogla doći moja obitelj. Zbog toga najprije gledam da u gradu u koji eventualno trebam ići ima vrhunskih škola za djecu te kako će se u njemu osjećati moja supruga. Obitelj mi je najvažnija.“

„Mogao sam više – ali, bogme, i manje“

Žustar je sugovornik – gestikulira i često ustaje, govori malo na ekavici a malo kajkavski. Na telefon se, međutim, javio na njemačkom, koji govori još od ranog djetinjstva budući da dolazi iz gastarbajterske obitelji. Jezik mu je ipak ozbiljna barijera u Azerbajdžanu, priznaje.

„Imam sjajnog prevoditelja, Nijemca, ali ipak mi nije lako komunicirati s igračima jer ne znam je li čovjek uspio pogoditi sve nijanse onoga što želim poručiti. Tako da se ipak radi o nekoj vrsti improvizacije.“

Bez mistifikacije, međutim, priznaje da je izbornički posao neusporedivo lakši od onoga trenerskog u klubu.

„To su dvije različite stvari“, objašnjava. „Kao izbornik dobivam na pet, šest dana igrače koje netko drugi trenira i s njima se može malo napraviti u tako kratkom roku. Na pripreme dođu u ponedjeljak i onda se dva dana odmaraju, ne možeš s njima raditi ništa osim da ih pokušaš oporaviti. Izbornik treba znati napraviti selekciju, odabrati najbolje igrače, potom posložiti 20-ak igrača tako da svatko dobije poziciju na kojoj može pružiti najviše te stvoriti ozračje u kojemu će svaki reprezentativac dati najviše što može. Sve to nije lako, ali je u klubu 10 puta teže. Tamo radiš s igračima svaki dan, stalno se igra, pobjeđuje i gubi, analizira, proučava, traže pogreške, a osim toga trener je cijelu godinu pod povećalom, javnosti, medija, uprava… I, dakako, svi znaju njegov posao bolje od njega.“

Za razgovora u Hiltonu Prosinečkog neprestano dolaze pozdraviti brojni prijatelji, ali uglavnom se radi o ljudima s prostora bivše Jugoslavije, dok ga domaćini ne opsjedaju. Domaći nogomet u Azerbajdžanu nije previše cijenjen niti popularan. Glavni su borilački sportovi poput hrvanja, boksa, juda, zatim dizanje utega… U tim je sportovima zemlja osvojila puno medalja, dok u nogometu tek posljednjih godina radi nešto ozbiljniji pomak. No, dok god se ne ostvari neki veliki rezultat, nogomet neće biti previše popularan niti će na utakmice dolaziti previše ljudi. Domaća liga ima samo osam klubova, a najbolji Qarabağ FK u njoj nema pretjerano ozbiljnu konkurenciju. S druge strane, diljem Azerbajdžana niču nogometni centri i stadioni.

„Ne bih želio da me se krivo shvati“, oprezno kaže izbornik. „Ali nema tu puno talentiranih igrača. Ima dobrih i solidnih, ali ne onih koji bi mogli dovesti igru do najviše razine. Ima dosta nogometnih škola, jednu ima i Manchester United, tu i tamo nađe se neki talentirani mladić, ali njihovi nogometaši ne mogu igrati čak ni u europskim ligama srednje kvalitete. Moji reprezentativci igraju u domaćim klubovima, dobri su, ali je s njima teško napraviti nešto veliko ili osigurati nastup na velikom natjecanju“.

Hrvatskoj su potrebne tako velike promjene da to nadilazi moć pojedinca. Stvari se moraju iz temelja promijeniti, pa se tek onda može očekivati neki pozitivan iskorak

Razgovor skreće na njegovu igračku karijeru koja je imala veličanstvenih trenutaka, ali i ozbiljnih oscilacija. Iza nje je ostao dojam da je, s obzirom na svoj ogromni talent, mogao ostvariti i puno više.

„Ja vam na to sada gledam ovako“, počinje. „Nekome se u životu i u sportu od malih nogu sve stvari poslože kako treba i takvi ljudi imaju pravocrtnu životnu i poslovnu karijeru. Drugi stalno imaju probleme, pred njima su uvijek neke prepreke, treba im puno više napora, upornosti i izdržljivosti da bi uspjeli. Spadam među ove druge, kojima se u životu nije baš sve uvijek dobro posložilo. Morao sam proći i doživjeti sve i svašta da bi ostvario ovo što danas imam. Tako se dogodilo i tu pomoći nema. Ipak sam prezadovoljan. Mogao sam više – ali, bogme, i manje. No, imao sam puno više velikih i sjajnih trenutaka nego neuspjeha. Okej, mogao sam više i kvalitetnije raditi, nisam iskoristio sve svoje potencijale niti talent kojim sam imao, ali ipak igrao sam u najboljim klubovima na svijetu, bio među najboljima. Dakako, sve to pratile su brojne ozljede, odlasci, prijelazi, preseljenja, ali sve je to sastavni dio života sportaša“.

„Možete smijeniti Čačića, ali opet neće biti rezultata“

S vidljivim emocijama priča o svojoj prvoj ljubavi, Dinamu, i odlascima iz njega. Kaže da bi se s teretom prošlosti teško mogao vratiti u Maksimir; uostalom, ističe, nitko ga nije ni zvao. Kao ni u reprezentaciju – premda se njegovo ime često spominje u tom kontekstu.

„Na taj problem gledam možda drugačije od drugih“, kaže nakon dubokog uzdaha. „Prije svega, mi imamo sjajnih trenera koji rade u vrhunskim europskim klubovima: Ivan Leko u Club Bruggeu, Igor Tudor u Galatasarayu, Slaven Bilić u West Hamu, Ivan Jurić u Genoi, Niko Kovač u Eintrachtu. U Hrvatskoj je prostor za ozbiljni rad toliko sužen da treneri moraju odlaziti van kako bi nešto zaradili i naučili te si tako otvorili neku perspektivu.“

U redu, ali reprezentaciju ne vodi nijedan od takvih trenera. Vodi je Ante Čačić.

„Ma nije on problem“, govori Prosinečki. „Problem je loša atmosfera. Ne znaš što je gore – atmosfera oko cijelog nogometa, oko samog saveza ili oko reprezentacije. A to ne može promijeniti pojedinac, makar on bio i izbornik. Potrebne su tako velike promjene da to nadilazi moć pojedinca. Bez pozitivne atmosfere ne može se postići neki bolji rezultat.“

Kad spomenemo da je za takvu situaciju ipak netko odgovoran, Prosinečki se ne da navući na tanak led i biti konkretniji, nego nastavlja po svome.

„Možete smijeniti Čačića, ali ako ostane isti ambijent opet neće biti rezultata. Uzalud nam je što imamo jednu od potencijalno najjačih reprezentacija na svijetu kad su igrači, bez obzira što igraju u najboljim klubovima, opterećeni time kako će ih dočekati tribine, hoće li im zviždati, što će pisati mediji, što će reći ovaj ili onaj nogometni funkcionar. U takvoj atmosferi ne može biti vrhunskih rezultata. Zbog toga se stvari moraju iz temelja promijeniti, pa se tek onda može očekivati neki pozitivan iskorak.“

Slaže li se s time da bi ova generacija mogla više i bolje u nekim sretnijim okolnostima, možda takvima koje bi uključivale njega u izborničkoj fotelji?

„Valja priznati da je ova generacija odlična, među najboljima na svijetu“, kaže. „Drugo je pitanje je li se s takvim igračima moglo bolje. Lako je reći – ja bih s ovom ekipom bio prvak svijeta, pa to je najlakše! No, drugo je pitanje je li to realno za očekivati, imamo li mi uopće potencijala i kapaciteta za takav rezultat. Možda bi bolje bilo razmisliti o tome želimo li mi više nego što realno možemo.“

„Najlakše je s najboljima“

Premda ga ne pritišćemo da bude konkretniji, Prosinečkoga je priča o reprezentaciji vidno uzrujala i krećemo na druge teme. Nekako razgovor dolazi do Arsenea Wengera u Arsenalu i Robi se ponovno uzruje.

„Joj, pa to je nemoguće! Arsenalov sam fan, ali ne mogu shvatiti kako može desetljećima svaki dan dolaziti u isti urede, svlačionice, gledati ista lica, iste igrače, novinare, članove uprave… Pa to je nemoguće, to ne može nitko izdržati. Treneri zbog toga moraju svakih nekoliko godina mijenjati sredine da ih se mediji, gledatelji i uprava ne bi zasitili. Osim toga, tako će i oni duže trajati jer se neće prebrzo psihološki, voljno i mentalno potrošiti. Što treba Wengeru da ga svi preziru i traže njegovu ostavku te ga tako, u njegovim godinama i s uspjesima koje je postigao, ponižavaju? Moram priznati da to ni uz najbolju volju ne mogu razumjeti “.

Kad smo načeli temu trenera, logičnim se nametnulo pitanje – tko su po njegovom mišljenju najbolji treneri s kojima je radio kao igrač?

„Od svih su najbolji bili Johan Cruyff i Ivica Osim. Od njih sam najviše naučio. Bili su veliki igrači i jednako veliki treneri, a to se rijetko događa. Bili su naprosto drugačiji i zato su bili najveći. Trenerima koji su bili vrhunski igrači ipak je lakše jer već imaju autoritet kod medija, navijača i igrača. Na primjer, nekoć Cruyff i Osim, a danas Zinedine Zidane. U Realu Zidane mora samo stvoriti pozitivnu atmosferu, motivirati igrače te složiti taktiku, ostalo će oni odraditi sami. Znate, u velikim klubovima imate puno igrača, od kojih su mnogi nezadovoljni jer su na klupi ili čak u gledalištu, a svi misle da moraju biti u prvih 11. Tu je onda važna uloga trenera koji ne smije dopustiti da se stvori loša atmosfera u svlačionici. Najlakše je s najboljima, oni znaju da nemaju konkurenciju pa ne gnjave niti su frustrirani. Kakvih problema možeš imati s Ronaldom ili Messijem koji žive 24 sata dnevno za nogomet?“

Kako se on nosi s tim psihološkim nijansama posla, koji je njegov prevladavajući pristup u odnosu s igračima?

„Trener ne smije biti prestrog, ali se ne smije ni dodvoravati i popuštati igračima. Naprosto mora igrače učiniti zadovoljnima. Vjerujem da sam kao trener pronašao načina da uspostavim ravnotežu u odnosima s igračima, upravom, medijima i gledateljima. Jasno je da, ako nemaš potporu uprave, nećeš uspjeti, kao što nećeš opstati ako, primjerice, zaratiš s najboljim igračem ili navučeš bijes navijača i medija na sebe. Zbog tog treneri moraju uvijek tražiti neku sredinu i prihvatljiv odnos sa svima. Trener uvijek drži u rukama žele koji mijesi, ali kad mu počne curiti između prstiju, tada je gotovo. Zato je trenerski posao zanimljiv, ali i težak jer si na udaru sa svih strana. No, meni je sve to zanimljivo, uživam i volim to raditi. Kad ne bi bilo tako odmah bih digao ruke od svega.“

Kaže da se od nogometa danas radi prevelika filozofija, a stvari su zapravo prilično jednostavne.

„Uvijek je za igrača najvažnije da zna primiti i dodati loptu. Čim vidiš mladog igrača s loptom radi drugačije od ostalih, znaš da pred sobom imaš talent. Takvi igrači dodaju loptu onamo gdje drugi ne mogu ili ne vide. Nakon toga dolazi nadogradnja – ima li snagu, tehniku, brzinu, izdržljivost, imali volje za mukotrpni rad, hoće li se moći nositi s ozljedama, nepravdama, nesrećama, ima li dovoljno ljubavi za nogomet… Danas dominiraju niski, brzi, tehnički dotjerani igrači koji znaju driblati i precizno dodavati, igrači s nogometnom inteligencijom i osjećajem za igru. To naši igrači imaju i zato nastupaju za najveće svjetske klubove. Istodobno, bojim se da smo iscrpili sve taktičke varijante, pa moramo vidjeti gdje je granica tog napretka. Danas se najviše traže univerzalni igrači, na primjer bekovi koji igraju prema naprijed, koji nabacuju lopte kao da su krila, koji su brzi i tehnički potkovani.“

Polako ističe vrijeme za naš razgovor, a ističe i Robijev trogodišnji ugovor – preostale su mu još dvije kvalifikacijske utakmice, a onda će morati odlučiti što dalje. U Azerbajdžanu je napravio pozitivni pomak i nije mu lako, kaže, reći da odlazi.

„Ako želim napredovati kao trener, svjestan sam da moram ići dalje, pa ću to morati učiniti teška srca“, priznaje i zaključuje: „Vjerujem da imam potencijala i znanja za nešto veće.“

Ne propusti top članke