Otkad je Sir Isaac Newton 1681. godine svijetu prezentirao zakon gravitacije, sport je postao krunski primjer ove sile. U sportu, posebno onom vrhunskom, sve vas vuče prema dolje i potreban je nadljudski napor da se odvojite od dna; da napravite razliku u odnosu na suparnika i izađete kao pobjednik. Tako je teško doći na vrh, a tako je lako završiti na dnu.
Dallas Mavericks izvrstan su primjer ovog teorema. Momčad je 15 sezona zaredom imala sezone s više od 50 posto pobjeda, s time da samo u sezoni 2012./13. nije ušla u playoff usprkos natpolovičnom učinku. Konstantnost i kontinuiranu konkurentnost okrunila je naslovom u sezoni 2010./11. Danas, taj isti Dallas ima samo pet pobjeda od 23 utakmice i šanse za trofej jako su slabe. Zapravo, šanse za ikakav uspjeh ne postoje i na upravi Dallasa je da dobro razmisli kako dalje.
Doduše, nakon što se Dirk Nowitzki donekle oporavi od neugodne ozljede Ahilove tetive, Dallas bi trebao postati bolja momčad. Čisto na njegov fade away šut s visoko podignutim koljenom skupit će nekoliko pobjeda i generalno će izgledati ─ bolje. Međutim, bolje nije i dobro.
Iako je veliki Dirk u 18 godina koliko je u ligi samo jednom propustio više od 10 utakmica (19, upravo u sezoni 2012./13. u kojoj su promašili playoff) ova 19. sezona bolan je podsjetnik kako Plavi Anđeo, usprkos svojoj pouzdanosti, ima 38 godina. Koliko god to zvučalo tužno i koliko god svi mi odbijali prihvatiti tu činjenicu, Dirkov kraj je blizu.
Dirk nikad nije bio običan, tako da ni njegov kraj sigurno neće biti običan. Odrastao je u sportskoj obitelji u kojoj su svi imali jake poveznice s natjecateljskim sportom. Dirkov otac, izvrstan rukometaš, smatrao je da je košarka sport za curice i mekušce. Nekako logično, s obzirom na to da su se košarkom bavile njegova žena i kćer, a da je on u Dirku vidio potencijal za najviše rukometne domete.
Fizika, ne fizikalije
Srećom, Holger Geschwindner je u Dirku vidio ovo što smo godinama imali privilegiju pratiti.
Holger je postao njegov osobni trener, guru ili drugi otac. Zapravo, zovite to kako želite, ali postao mu je sve. Holgerova škola košarke u Würzburgu nosi naziv “Institut za primijenjene besmislice”, što dovoljno govori o ekscentričnosti njegovih metoda i tome kako ga je javnost tretirala. Tjerao je Dirka da šutira iz čučnja i da radi sklekove na vršcima prstiju kako bi ojačao izbačaj. Učio ga je svirati gitaru za ritam prstiju i plesati valcer za ritam koraka. Poslao ga je na odsluženje vojnog roka kako bi očvrsnuo i dobio na izdržljivosti. Veslao je, slušao operu, recitirao poeziju i svirao saksofon, jer je Holger smatrao kako će mu to donijeti dozu improvizacije.
Dirk je sve radio bez pogovora. Nije imao primjedbu ni na to da mu Holger Geschwindner oblikuje šut. Naime, kao i Isaac Newton, Geschwindner je bio diplomirani fizičar i matematičar. Sjeo je, stavio je sve parametre na papir i dobio izračun o savršenom kutu izbačaja lopte. Ako nekoga zanima, radi se o kutu od 61,23 stupnja. Svoju je formulu prilagodio Dirku, uz optimalni odraz i dužinu šuterske ruke, bacanje unatrag i snagu izbačaja; našao je savršenu točku izbačaja i dizajnirao savršeni šut za Dirka. Šut koji ga je pretvorio u MVP-a sezone 2006./07., šampiona lige i MVP-a finala 2010./11., NBA All-Star igrača 13 puta, najboljeg europskog igrača ikad i šestog strijelca u povijesti NBA lige s gotovo 30.000 poena.
Šut koji ga je pretvorio u legendu.
Dirk nikad nije bio običan, niti će njegov kraj biti običan. Košarkaš koji može zasuti 30 poena baš svakome ne približivši se na pet metara od koša i ne skočivši metar kombinirano za svih 30 poena. I to će, ako tetive izdrže, moći i s 45 godina. Temelj njegove igre nikad nisu bile fizikalije nego fizika. Savršena parabola ispaljena pod savršenim kutom u savršenoj točki.
Ipak, Holger Geschwindner nije stvorio industrijskog šutera, nego istinskog umjetnika košarke. Čovjeka koji osjeća ritam igre na terenu kroz žice gitare, koji pleše valcer na terenu i koji s loptom improvizira kao Charlie Parker na saksofonu. Njegov kraj sigurno neće biti običan, ali se itekako približio.
Novac nije bio problem
Svjestan je toga i Mark Cuban, vlasnik Dallas Mavericksa. Tip koji je ekscentričan barem kao Holger Geschwindner i važan za Mavse koliko i Dirk Nowitzki. Karizmatičan, bez dlake na jeziku, razumije sport. Uostalom, video u kojem uništava jednog od najkontroverznijih „analitičara“ (a zapravo, zabavljača širokih masa) je obvezna lektira.
Dok se Dirk tražio u svojoj rookie sezoni, Cuban se spremao preuzeti Mavse.
Dotadašnji vlasnik je bio Ross Perot, broker specijaliziran za ugovore s pamukom. Pripadnik stare linije bogataša, apsolutno nezainteresiran za košarku, ekipu Dallasa vidio je kao statusni simbol i filantropski projekt. Te je 2000. prodao momčad sasvim suprotnom tipu – Internet-milijarderu Marku Cubanu, novopečenom bogatašu, jednostavnom liku iz naroda koji je jednostavno volio košarku. Gledao je utakmice iz prvog reda odjeven u traperice i majicu od 10 dolara, bodrio je svoje, galamio na suce i generalno se nije gasio.
Međutim, pokazivao je da mu je istinski stalo da ekipa igra dobro te nije štedio novca kako bi osigurao pravi rezultat. Cuban je Mavsima stvorio genijalne uvjete za rad. Uz najbolji avion za igrače u ligi, izgradio je nevjerojatan centar za oporavak i trening dvorane, a zaposlio je svu silu dodatnih trenera. Novac nije bio problem niti u jednom segmentu funkcioniranja kluba, tako niti u dovođenju slobodnih igrača.
Ipak, tu je počelo zapinjati. Valja Dirk nije bio dovoljno atraktivan drugim superzvijezdama. Nakon Stevea Nasha i Nicka Van Exela, Dirk nije uz sebe imao pravi All-Star materijal. Tek, možda i najbolji (a sigurno najpodcjenjeniji) trener lige, Rick Carlisle bio je uvijek iznova na visini zadatka uz Dirka izvlačeći maksimum iz momčadi. Problem koji je Dallas imao s činjenicom da su slobodni igrači birali druge destinacije – iako se radilo o momčadi koja je bila konstanta u doigravanju, sa superstarom i s vrhunskim trenerom – kulminirao je s DeAndreom Jordanom.
Usmjerenost prema draftu
Znate, NBA je liga s nekim nelogičnostima i s jakom džentlmenskom tradicijom.
Jedna od nelogičnosti je da možete dogovoriti sve sa slobodnim igračem nakon kraja sezone, ali ne možete potpisati ugovor prije određenog datuma. Jedna od džentlmenskih tradicija je da se dana riječ poštuje, s obje strane. DeAndre je danu riječ prekršio, a Cuban i Mavsi su izvisili. Ganjali su centra i promašili Dwighta Howarda u duetu s (tada zvjezdanim) Deronom Williamsom, pa iduće godine s još uvijek zvjezdanim Chrisom Paulom, nisu priveli ni Hassana Whitesidea ni LaMarcusa Aldridgea, a Carmelo Anthony, LeBron James i Kevin Durant nisu niti dolazili na predložene sastanke.
Dirk Nowitzki je došao blizu svog kraja, a s njim se približio i kraj jedne ere. Zapravo, jedine ere koju Mark Cuban poznaje. Sad mora dokazati kako može izgraditi novu
Znači, ne samo da nisu doveli superstar ime nego su ih počeli odbijati likovi poput DeAndrea. Doduše, moje je mišljenje kako je njega bolje izgubiti nego naći, ali i ta odbijenica znači nešto. Za početak, znači to da je ove godine Cuban morao obiti banku i preplatiti Harrisona Barnesa koji, jasno je to po omjeru, ne može nositi momčad u Dirkovom odsustvu.
Mark Cuban i uprava Mavsa nalaze se u nezgodnoj situaciji. Godinama su tvrdoglavo pokušavali izgraditi momčad za napad na naslov isključivo kroz tržište slobodnih igrača, ne obazirući se na tradeove ili draft. Nisu uspjeli iako su imali dobre argumente: franšizno lice u superstaru koji je spreman dijeliti slavu, stabilan rezultat na teškom Zapadu, trenera genijalca i vlasnika spremnog platiti porez koliko god treba. Sada kad je superstaru kraj jako blizu i kad su ostali bez rezultata, vjerojatnost privlačenja jakih imena je praktički nestala i Cuban sa svojom ekipom mora pronaći nove načine zadržavanja nevjerojatne uspješnosti.
Cuban je jasno usmjeren prema draftu.
The Process
Za početak, jasno mu je kako i s najlošijim omjerom u ligi ima čak 75 posto šanse da ne osvoji prvi izbor. Biti kriminalno loš ne znači mnogo, što mogu posvjedočiti i Charlotte Bobcats koji su imali samo sedam pobjeda u čitavoj sezoni i svejedno nisu upecali prvi pick, jednako kao što ni Dallas 1995. s petim najlošijim rezultatom u povijesti nije birao prvi. Jednostavno, iako imate 25 posto šanse za prvi pick, imate i 75 posto šanse da ga dobije netko drugi. A 75 je još uvijek više nego 25. Zapravo, tri puta više.
Drugo, u intervjuu za CBS izjavio je kako je tankiranje (namjerno gubljenje utakmica u svrhu što lošijeg omjera i što većih šansi za bolji pick) štetno za ugled lige, ali i da negativno utječe na momčad, igrače i kulturu pobjeđivanja u klubu. A upravo tu kulturu Cuban je gradio jako dugo. Treće, u istom je intervjuu izjavio kako na idućem draftu ne vidi potencijal LeBrona Jamesa, Shaquillea O’Neala ili Tima Duncana, zbog kojega bi vrijedilo odmoriti Davida Robinsona.
Dodatni je problem što je izgradnja momčadi preko drafta jako nesiguran posao. Recimo, na draftu 1998., na kojem je Dirk izabran kao deveti, na pozicijama krilnog centra i centra ispred njega su birani Michael Olowokandi, Raef LaFrentz i Robert Traylor, i to kao prvi, treći i peti izbor. Njih trojica su zajedno kroz čitave karijere ubacili 11.910 poena, smiješno u usporedbi s Dirkovih 29.552.
Na draftu je puno lakše promašiti nego pogoditi, a da se maksimizira šansa za pogotkom treba ići putem Sama Hinkiea, koji je u Philadelphiji ostavio jako dobre temelje za ponovnu zgradnju momčadi. Međutim, takvo skupljanje resursa je trajalo, a na kraju ga je „The Process“ stajao posla bez da su viđeni konačni rezultati njegova načina izgradnje.
Novi recept za omlet
Još jedan sigurni putnik u lutriju ove godine ima slično razmišljanje. Priča Miami Heata je jako povezana s pričom Dallasa. Susreli su se u finalu 2006., kad je naslov iznenađujuće uzeo Miami, dok im je 2011. još većim iznenađenjem vratio Dirkov Dallas. I jedni i drugi su na draftu dobili svoje franšizno lice i jedni i drugi su otad izbjegavali draft i forsirali tržište slobodnih igrača. Samo, za razliku od Dallasa, Miami je obično dobivao. Ipak, prvo su izgubili LeBrona, dok je ove godine otišao njihov Dirk ─ Dwyane Wade. Teška bolest Chrisa Bosha koja mu je vjerojatno okončala karijeru pretvorila je i Miami u lutrijsku momčad.
Međutim, predsjednik Miami Heata Pat Riley izjavio je za Bleacher Report kako lutrijske ekipe žive jadan život prepun poraza i demotivacije što uzrokuje sporiji razvoj talenata, a vraćanje u lutriju nekoliko godina zaredom usporedio je s mentalnom ustanovom.
Riley u Whitesideu ima drugu, a u Goranu Dragiču treću violinu, uz nekoliko zanimljivih mlađih igrača. To Miami stavlja u puno bolju poziciju za lov na slobodne igrače All-Star potencijala nego što je slučaj s Dallasom, koji u Barnesu ima treću opciju. Cuban hitno treba osnažiti jezgru, a to će teško učiniti kroz tržnicu. Premda je to duži i neusporedivo neizvjesniji put, Dallasu ove godine treba dobar pick na draftu. Treba izabrati igrača koji može biti barem druga opcija i na čijem potencijalu, uz samo 24 godine starog Barnesa, mogu ponovo postati stabilna playoff momčad i uključiti se u lov za najbolje slobodne igrače.
Dirk Nowitzki je došao sasvim blizu svog kraja, a s njim se približio i kraj jedne ere. Zapravo, jedine ere koju Mark Cuban poznaje. Sad mora dokazati kako može izgraditi novu, eru koja nužno ide preko drafta – koliko god draft bio nesiguran i njemu mrzak. A na draftu nema velikog komfora, bolje mu je da izabere novog Dirka nego nekoga iz Olowokandi-LaFrentz-Traylor tria. Jer tako je teško doći na vrh, a tako lako završiti na dnu.
Dosad su u Dallasu sva jaja stavljali u košaru tržišta slobodnih igrača, računajući da će Dirk i Carlisle napraviti omlet. 15 godina zaredom omlet je imao dobar okus, ali vrijeme je za novi recept. Bez toga gravitacija prijeti razbijanjem i košare i jaja.
