Pistonsi čuvenog Larryja Browna bili su drugačiji. Da, napravljeni od istog materijala, ali s još većim naglaskom na obranu i skok, jer nisu imali zvijezdu koja je sama mogla riješiti utakmicu; ne tako maestralnu poput Thomasa. Oni su praktički svi bili idealni sporedni igrači.

Kad je NBA liga objavila listu od 75 najboljih igrača svih vremena, na njoj se nije našao nijedan član šampionske generacije Pistonsa iz 2004. Štoviše, od svih momčadi koje su dotad osvojile titulu, oni su jedina iz suvremenog doba koja nema svog predstavnika. Nema ga još generacija Seattle SuperSonicsa iz 1979. u kojoj je prvi strijelac momčadi bio Gus Williams, uz svestranu podršku Dennisa Johnsona i Jacka Sikme.

Ta će generacija ostati zadnja perjanica žestoke obrane kao glavnog faktora na putu do naslova. Takvo što nije više moguće

Detroit te sezone nitko nije shvaćao ozbiljno, premda je godinu prije ostvario 50 pobjeda i dogurao do finala konferencije. Međutim, zbog nedostatka igračkih veličina kakve su imali trostruki prvaci Lakersi, pa iza njih San Antonio Spurs i Sacramento Kings, nitko im nije davao previše šanse. Uostalom, New Jersey Netsi predvođeni fenomenalnim Jasonom Kiddom, a opet nedovoljno dobri za konkurenciju sa Zapada, pomeli su ih u finalu Istoka s 4-0 u seriji. Prije početka sezone Pistonsi su se rastali s dotadašnjim trenerom Rickom Carlisleom i predali momčad Brownu. Pred njima je bio tranzicijski period, nakon prvih 29 utakmica bili su na omjeru 16-13, redovito su primali koševe iz polaganja i teško prihvaćali novi sistem.

Za Browna kažu da je volio treninge više od utakmica i da bi na njima od igrača tražio puno fizičke igre. Bio je izrazito zahtjevan prema playmakerima. Njegova ideja kako koristiti karakternog lidera Chaunceyja Billupsa bila je drugačija od svega što je on prije toga igrao. Morao se žrtvovati do te mjere da je prvih nekoliko mjeseci njihove suradnje izgubio puno sna. Brown je i sam bio playmaker igrajući za North Carolinu, i njegov poznati moto bio je “igraj na ispravan način”, za što zasluge ima legendarni sveučilišni trener Dean Smith. Najveća razlika između Browna i dobrog dijela NBA trenera bio je trening. Kako je sam Billups nekoliko godina poslije otkrio: “S Larryjem je bilo kao da ste cijelu godinu u trening kampu”. Također, zazirao je od šuta za tri poena, što je Billupsa beskrajno veselilo.

Srce i strast

Brown je bio tip trenera koji bi unatoč dobroj igri svog playmakera imao što prigovoriti. Billups se u tome nije snalazio, nije se još susreo s nekim tko bi ga, nakon utakmice za koju je smatrao da je dobro odigrao, ljutito, pomalo čak i s prezirom, pogledao u oči i rekao: “Nemaš pojma o tome kako igrati ovu poziciju”. U tom je trenutku malo tko osim Browna vjerovao da će to funkcionirati. Definitivno nitko nije vidio da ta momčad može osvojiti naslov.

Ključni posrednik u odnosu između Billupsa i Browna bio je Richard ‘Rip’ Hamilton. On nije bio veliki govornik, ali se po onome što je radio moglo vidjeti kako razmišlja. Nije se hvalio svojim skok-šutom, prosjekom poena ili promovirao svoj lik i djelo. Bio je savršena spona između Browna i momčadi, među prvima je pohvatao što se od njega traži i kako svi trebaju igrati te se pobrinuo da Brownove riječi dopru do Billupsa.

Hamilton je živio normalno za profesionalnog sportaša, bez alkohola, droge i izlazaka, potpuno posvećen trčanju i prehrani. Jedan od onih koji bi na treningu s osmijehom odrađivao sprinterske dionice. U to vrijeme smatralo ga se kondicijski najbolje spremnim igračem u NBA-u. Bio je toliko neumoljiv u tome što je radio da su ljudi odustajali od trčanja za njim kroz blokove ili su treneri bili prisiljeni unutar jedne četvrtine mijenjati njegove čuvare, kao što je to pokušavao Phil Jackson u njihovu finalu, izmjenjujući Kobeja Bryanta i Deveana Georgea. Hamilton je imao motor Reggieja Millera i Stepha Curryja. Stalno bi se kretao bez lopte i mijenjao smjerove i bio je ubojit s poludistance, na čemu je počivao cijeli Detroitov napad.

Kada je Brown pridobio Billupsa i Hamiltona na istu valnu duljinu te im pripojio rezervnog playmakera Lindseyja Huntera, imao je posloženu vanjsku liniju. Posao, međutim, još nije bio završen. Detroit je imao gotovo posloženu petorku, ali još nedovoljno uravnoteženu.

Tayshaun Prince bio je izabran od Pistonsa kao 23. pick drafta. Odabran je kako bi popunio krilnu poziciju i s vremenom se možda etablirao kao starter, ali je u svojoj rookie sezoni odigrao 42 utakmice, startajući u samo njih pet. S prosjekom od tek 10 minuta po utakmici, ni njegove brojke nisu izgledale obećavajuće, jer ionako nije bio igrač koji se isticao izrazitim napadačkim potencijalom. Najbolja sezona u karijeri bila mu je s 14,7 poena po utakmici, ali njegova ustrajnost i atleticizam bili su upravo ono što je trebalo Pistonsima.

Navijači Pistonsa zauvijek će ga pamtiti po blokadi u zadnjim sekundama druge utakmice finala Istoka protiv prvog nositelja Indiane. Reggie Miller je s nekoliko koraka prednosti ispred njega išao je prema košu na polaganje za izjednačenje, a Prince se pojavio niotkud i blokirao njegov šut. Ta je blokada dovela Detroit do izjednačenja u seriji na 1-1. U svojoj drugoj sezoni, šampionskoj za Pistonse, odigrao je sve 82 utakmice s prosjekom od 33 minute. U finalu protiv Lakersa bio je zadužen za Bryanta; njegov doprinos, premda nevidljiv u statistici, može se iščitati iz srca i strasti koju je pokazivao u svakoj utakmici. On je bio posljednji član slavne generacije koji je napustio momčad, stekavši status princa Auburn Hillsa znanog kao The Palace.

Ostavili Lakerse na 68 poena

Potez koji je zaokružio legendarnu postavu Detroita bio je trade za Rasheeda Wallacea. Prije isteka prijelaznog roka Wallace je bio razmijenjen u Atlantu, gdje je odigrao samo jednu utakmicu, zabivši 20 poena u prve tri četvrtine. Pistonsi su u zamjenu za njega dali izbor prve runde drafta, što je Atlanta kasnije pretvorila u Josha Smitha.

Naravno, nije trebalo proći puno vremena da se vidi kako je bio idealan fit uz Bena Wallacea. Njegove sposobnosti šutiranja izvana i igranja u postu donosile su sve one vještine koje Big Ben nije imao. Benjamin Cameron Wallace bio je sila pod košem, čovjek koji je mogao braniti Shaquillea O’Neala i skakački donositi prednost protiv najdominantnijeg centra u njegovu primeu. Nije mogao to u potpunosti raditi sam, pa je Rasheedov dolazak zato bio iznimno važan. Njih dvojica bili su sinonim za obranu reketa, a Brown se pobrinuo da svaki igrač iz rotacije na visokim pozicijama — Elden Campbell, Corliss Williamson i Mehmet Okur — bude integralni dio momčadi.

Detroit u finalu protiv Lakersa nije koristio klasičnu taktiku hack-a-Shaq, nego je posezao za time samo kad bi bilo jasno da će O’Neal zabiti koš, a to je bilo gotovo svaki put kad bi primio loptu u niskom postu i krenuo u dribling ili se dizao na zakucavanje. U petoj, odlučujućoj utakmici finala, Ben Wallace je dočekao trenutak kad je Shaq ostao u njegovoj sjeni. Čovjek nije usporio cijelu utakmicu (18 poena, 22 skoka, tri ukradene i jedna blokada), blokirajući i šutove koji su bili u silaznoj putanji.

On i Rasheed bili su ultimativni Bad Boysi: jedan konstantni brbljavac, još uvijek vodeći po broju isključenja u ligi, treći po ukupnom broju tehničkih pogrešaka (317) i bez dlake na jeziku, a drugi među najzaslužnijima za to što su Pistonsi primali 83,5 poena po utakmici u regularnoj sezoni i što je njihova obrana na momente izgledala toliko dobro da su suparnici gubili vjeru.

Gary Payton, jedan od dvojice veterana (drugi je bio Karl Malone) koji se priključio Lakersima kako bi došli do prstena, kasnije je izjavio kako je vrlo brzo shvatio da oni to ne mogu dobiti. Posebno je to bilo vidljivo nakon treće utakmice u kojoj su Pistonsi ostavili Lakerse na 68 poena.

Detroit je tijekom cijelog doigravanja znao toliko ugušiti suparmički napad (primao je samo 80,7 poena po utakmici), da ponekad nije bilo pretjerano bitno koliko će zabiti (tricu su šutirali s 30 posto uspjeha). U svim utakmicama playoffa startali su s istom petorkom. S istim igračima za koje Rasheed kaže kako ne postoje druga četvorica s kojom bi prije igrao i koje bi itko uspio pobijediti u seriji na sedam utakmica. Njihova se igra bazirala na sporom tempu, umaranju istaknutih suparničkih igrača i forsiranju izgubljenih lopti. Lakerse su dovodili do ludila tjerajući ih da šutiraju u zadnjim sekundama napada.

Obrana van svake pameti

Gledajući s 20-godišnjim odmakom, u trenutku kad je Detroit odao počast mitskoj momčadi, možemo reći da će ta generacija ostati zadnja perjanica žestoke obrane kao glavnog faktora na putu do naslova.

Takvo što nije više moguće; morala bi se promijeniti pravila i kompletna igra da se uopće može razmišljati o nečem sličnom. Pa čak uspoređujući s erom iz 1990-ih, možemo zaključiti da nikad talentom manje bogata momčad nije otišla do kraja. Prije finala između Golden Statea i Clevelanda 2017. ovi su Pistonsi proglašeni najgorim NBA prvacima stoljeća. Pa ipak, svaki od tih igrača reći će za sebe da nije igrao s boljima i da ne bi igrao za drugog trenera osim za Browna. Momčad koja nije marila za regularnu sezonu, nikad nije bila dominantna i opet je sve uspjela rasturiti, svima ući u glavu i dobiti svaki ključni duel. Bad Boys su bili posebni, ali Going to Work Pistonsi su predstavljali utjelovljenje radne etike, posvećenosti momčadi te dijeljenju i primanju udaraca iz dana u dan.

Najveći prgavac današnjice Draymond Green odrastao je u njihovoj svlačionici. Naime, jedan od njegovih najboljih prijatelja bio je sin Joea Dumarsa, tadašnjeg Detroitova generalnog menadžera; bio je blizu njih na treningu, u svlačionici, prije utakmica i nakon utakmica kad bi se ugasile kamere. Green je jako dobro vidio kako viču na treningu, međusobno se vrijeđaju i provociraju suparnike. Iz prve je ruke svjedočio tome kako je silina kojom su išli jedni na druge na treningu prerasla u kompetitivnost na utakmici.

A imali su takav odnos da je Billups nakon poraza u drugoj utakmici finala prekinuo Browna usred timskog razgovora u autobusu, poslao ga u prednji dio i rekao ostalima da se više ne vraćaju u Los Angeles, da sve ovo završava pred publikom u Auburn Hillsu.

Te su godine oni odlučili da su najbolja košarkaška momčad na planetu. I upravo to su postali: odlično balansirani igrači koji su igrali obranu van svake pameti.