Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Najgori prvak ikad

… nije ovaj Dinamo, nego Hajduk kad je zadnji put osvojio naslov. Priča o ‘krnjim’ titulama

Zadnja izmjena: 16. svibnja 2018. Sanjin Strukic/PIXSELL

Kad je Hajduk posljednji put bio prvak — možda treba naglasiti da je to bilo 2005., jer od tada su odrasle čitave generacije navijača koje se toga jedva ili nikako mogu sjećati — osvojio je naslov s 56 bodova u 32 kola. Dakle, s mršavih 58,3 posto osvojenih bodova. Te je sezone pobijedio u točno pola (16) prvenstvenih susreta, dok je po osam njih remizirao i izgubio. Za usporedbu, u ovoj prvenstvenoj sezoni, koja je na kraju ispala razočaravajuća za Splićane i bez bodovnog napretka u odnosu na prošlu, Hajduk je uoči posljednjeg kola na 62,9 posto bodova s 19 pobjeda, devet neriješenih rezultata i sedam poraza u 35 kola. Zabio je 69 golova i primio 35, dok je 13 godina ranije postigao 58, a primio 33.

I bio je prvak — jer Dinamo je te sezone završio u famoznoj ‘Ligi za bedaka’, zajedno s Osijekom, Rijeka je bila duboko prosječna ekipa i po standardima HNL-a, a najbliži Hajdukovi pratitelji bili su drugoplasirani Inter Zaprešić s dva osvojena boda manje i gol razlikom +5 te trećeplasirani NK Zagreb, koji je zaostao šest bodova uz gol razliku +8. Momčad koju je vodio Blaž Slišković prije nego što ga je Igor Štimac zamijenio samim sobom i podigao pehar bila je tek najmanje loša u toj sezoni — s time da je oba puta na gostovanju i oba puta kod kuće izgubila od Zagreba, Rijeku dobila samo jednom u četiri utakmice, Slaven Belupo isto tako, s Osijekom je oba puta remizirala, izgubila u Velikoj od Kamen Ingrada te na Maksimiru od onog jadnog Dinama s glatkih 3-0. Čak i ako se pravimo da su svi bodovi onomad osvojeni potpuno pošteno i bez zakulisnih radnji — a nije bilo tako — sve je to iznimno jadno i siromašno.

Te su sezone Hajdukovi najbolji strijelci bili Tomislav Bušić s 11 i Dragan Blatnjak s devet golova, a osim njih su najviše nastupa zabilježili Hrvoje Vejić, Mladen Bartulović, Tvrtko Kale, Luka Vučko, Dario Damjanović, Marijo Grgurović, Almir Turković, Mate Dragičević, Mato Neretljak, Tonči ŽilićNiko Kranjčar je stigao u zimskom prijelaznom roku, a bio je tu i Urugvajac Pablo Munhoz, napadač koji je u 17 nastupa zabio tri gola.

O kvalitativnoj težini te šampionske momčadi možda najbolje govori činjenica da je, kad je tog ljeta uz poneki novi odlazak i dolazak izašla u Europu, smjesta eliminirana od mađarskog Debrecena ukupnim rezultatom 8-0. Nije to bilo niti nešto posebno čudno niti novo, jer je sezonu prije, onu koja će završiti šampionski, započela ispadanjem od irskog Shelbournea.

Bio je to, kako bi rekao Joško Jeličić, najgori prvak ikad.

Možemo sad pričati o tome je li tada liga bila izjednačenija nego što je danas, ali već sljedeće je godine Dinamo pomeo konkurenciju osvojivši čak 20 bodova više (79,2 posto) nego Hajduk te 2005., a i drugoplasirana Rijeka je za devet bodova premašila Hajdukov šampionski učinak iz prethodne sezone, dok je splitska momčad pala na peto mjesto.

Slovački slučaj

U Slovačkoj je nedavno titulu osigurao Spartak iz Trnave, što je tom nekoć vrlo uspješnom klubu prvi naslov nakon čak 45 godina čekanja.

Nije to tek neki obični provincijalni klub, dapače: u šest godina na prijelazu 1960-ih u 1970-e osvojio je čak pet naslova čehoslovačkog prvaka i u istom razdoblju jednom dogurao do polufinala, a dvaput do četvrtfinala europskog Kupa prvaka. Zlatna era kao nasljeđe je ostavila imidž Trnave kao ‘nogometnog grada’ i najvišu posjećenost u ligi, ali klub je postupno potonuo do statusa momčadi kojoj nije bila strana ni borba za opstanak, a i nakon formiranja zasebne slovačke lige ostao je u sjeni konkurenata. Pokoje drugo ili treće mjesto te izlet u europska pretkola, gdje je manje-više bio prolaznik, bili su njegov maksimum.

Do ove sezone.

Neki bi možda radije i onakav naslov kao iz 2005. nego stabilan dugoročni razvoj, ali Hajduk nije zaslužio titulu

Pobjedom nad Dunajskom Stredom dva kola prije kraja, što je njegova tek treća pobjeda u zadnjih 10 utakmica, Spartak je potvrdio toliko iščekivanu titulu. Osvojio ju je s kontom na kojem je manje od 70 posto osvojenih bodova — uspije li u posljednjem kolu svladati Trenčin (a to nije baš izvjesno, jer prošlo je kolo popio šest komada u Žilini), doći će do konačne bilance od 67 bodova u 32 kola. Toliko ne bi bilo dovoljno, primjerice, ni za drugo mjesto u četiri od posljednjih 10 sezona, dok je tek u dva navrata u istom periodu prvak bila momčad s osvojena tek nešto više od dva boda po utakmici. Nevjerojatno ‘tanka’ gol razlika od tek +15 presedan je i u relativno nekvalitetnoj i relativno izjednačenoj ligi poput slovačke, a u top 10 strijelaca lige nema niti jednog iz redova novopečenog prvaka.

Spartak je, predvođen srpsko-britanskim trenerom po imenu Nestor El Maestro (rođen kao Nestor Jevtić, 2000. promijenio prezime u El Maestro), iskoristio činjenicu da su njegovi najveći konkurenti sasvim podbacili i pragmatičnim stilom igre pomalo gurao kroz prvenstvo, sve dok nije dogurao do naslova. Na posvemašnje oduševljenje brojne navijačke populacije, najvjernije u Slovačkoj. Ostaje da se vidi može li na tome graditi za također jako željeni iskorak u Europi, ali i ponovni napad na titulu iduće sezone.

Krnji šampion

Kolo prije kraja u Prvoj HNL, Dinamo je na točno dvije trećine osvojenih bodova. I prvak je — a naslov je proslavio i prije nego što je lopta krenula s centra u posljednjem prvenstvenom porazu od Rudeša, trećim u posljednjih pet utakmica s time da se od četvrtog spasio kasnim golom u Koprivnici. Posljednjih se godina uvriježilo da prvak HNL-a mora osvojiti oko 80 posto prvenstvenih bodova; Dinamo je taj postotak i prošle sezone premašio, pa svejedno nije uspio jer Rijeka je bila još uspješnija.

Ove će godine, nakon što je prosuo ogromnu bodovnu prednost sa zimske pauze i u nekoliko navrata nudio konkurentima priliku da ga sustignu, podići trofej s neusporedivo slabijim učinkom, bodovno još lošijim od slovačkog primjera — Dinamo sada ima tek jedan bod više nego što je lani osvojio trećeplasirani Hajduk — i zasad tek trećom najboljom gol razlikom u ligi. Ni kriv ni dužan, rekao bi narod.

Sada Rijekini navijači žale zbog prodaje tolikih prvotimaca i uspavanosti veći dio sezone, a Hajdukovi također preispituju opravdanost nekih transfera i proklinju tolike uludo prosute bodove. Neki bi možda radije i onakav naslov kao iz 2005. nego stabilan dugoročni razvoj, ali koliko god hajdukovci s čežnjom gledali nevjerojatnu radost i katarzu koju je naslov nakon toliko čekanja donio Spartaku iz Trnave, klub realno nije zaslužio naslov. Nije ga svojim igrama zaslužila ni Rijeka, mada ni njoj taj dojam vjerojatno neće puno pomoći u ublažavanju osjećaja propuštene prilike.

Mogli bismo onda reći da ga nije zaslužio ni Dinamo, pogotovo nakon igara koje u posljednje vrijeme pruža. Primjerice, Dinamo je tek peta momčad proljetnog dijela prvenstva, s osam bodova manje od Hajduka i 12 od Rijeke, a uspješniji od njega još su i Rudeš i Lokomotiva.

Dojam je da je Dinamo u neku ruku ‘krnji’ šampion.

Za neke će osvojena titula biti kraj razgovora o težini uspjeha i klupskoj perspektivi koju taj uspjeh nedvojbeno mijenja. Drugi će, pak, sa skepsom promatrati takvo postignuće i pitati se kako će ona utjecati na realno sagledavanje kvalitete i potencijala momčadi — pogotovo sad kad Dinamo nema više novca za “perverzna pojačanja” nego je, štoviše, prinuđen rasprodati nositelje tog istog potencijala.

Jer neki novi Debrecen uvijek vreba iza ugla.

Ne propusti top članke