Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Naša dica, naši kompleksi

Tužna priča o Miji Caktašu i Mati s istočne tribine

Zadnja izmjena: 21. kolovoza 2018. Ivo Cagalj/PIXSELL

Mijo Caktaš je naizgled bio savršeno pojačanje. Naprasnim odlaskom iz ruskog Rubina, koji više nije mogao redovito ispunjavati obveze prema igračima, otvorila se mogućnost njegova dolaska, koji je i realiziran prošle zime. Bilo je to pomalo i iznenađujuće s obzirom na njegova primanja u Rusiji i navodni interes nekolicine klubova iz lukrativnijih sredina, ali kada je bez obzira na to osvanuo opet u Hajdukovu dresu priča je dobila vedre nijanse. Povratnici poput njega i sumještanina mu Josipa Radoševića služili su kao primjer da je Hajduk napokon u stanju svojom ambicijom privljete odbjegle ‘tiće’ na povratak — i to ne da ulove zadnji dobar ugovor pred penziju, već da bi u naponu snage odveli klub do uspjeha.

Trebao je Caktaš biti šlag na torti, onaj koji će svojim talentom i prikupljenim iskustvom činiti razliku na terenu u pohodu na vrh, dok će izvan njega biti primjer mladima koji dolaze. Danas, nešto više od pola godine nakon tog spektakularnog potpisa, Mijo je na pragu odlaska s Poljuda, prezren od navijača i neformalno prekrižen od struke.

Jer on nikad zapravo nije bio ‘taj’ igrač.

Istina, lako je govoriti s vremenskim odmakom, ali svatko tko malo dulje prati Hajduk lako je mogao pretpostaviti da je ovakav scenarij lako moguć, i to ne baš isključivo Caktaševom krivnjom. Pritisak navijača u okruženju Hajduka često je sazidan na nerealnim temeljima, a upravo su takvom, nerealnom pritisku očekivanja podlegli tadašnji predsjednik Ivan Kos i sportski direktor Mario Branco.

Potrebna su nam naša dica da bismo na njoj liječili naše komplekse. Tuđa slabije razumiju naše psovke, što nas samo još više frustrira

Caktaš je dijete kluba, iako je u obitelj stigao nešto kasnije, kao 17-godišnjak. Tada su ga spazili treneri Željko Mijač i Saša Glavaš, dok su od GOŠK-a iz Kaštel Gomilice pokušavali oformiti nešto nalik Hajdukovoj rezervnoj momčadi. Mijo je tada igrao zapaženu ulogu u trećeligaškom Dugopolju, pa je logičan slijed događaja bio taj da ga se privuče u Hajduk. Na prve ga je pripreme poveo Krasimir Balakov, da bi se vrlo brzo počeo afirmirati u startnoj postavi. No, razvoj mu je ozbiljno uzdrmala teška ozljeda koljena koju je zaradio na utakmici mlade reprezentacije, radi koje je pauzirao punih sedam mjeseci. Spas karijere stoga može posvetiti Damiru Buriću, koji mu je nakon turbulencija pod Mišom Krstičevićem i Igorom Tudorom dao puno povjerenje i kojem je u sustavu igre poslužio kao idealni ispušni ventil.

Prema priči, Burić je po dolasku licem u lice dao povjerenje Caktašu, rekavši mu u šali da će od njega tražiti bocu vina za svaki gol koji postigne. A postigao ih je dosta, čak 13 u polusezoni, što mu je čak priuštilo i seniorski reprezentativni poziv u eri Nike Kovača, kao i transfer u Rusiju.

Dvije zablude

S ovim se odmakom jasno vide dvije zablude oko Caktaša, one na kojima je bilo bazirano njegovo dovođenje i taj, za Hajdukove standarde, visoki ugovor koji upada u oči.

Prva je onda da on može biti vođa na terenu i izvan njega. U stvarnosti je riječ o osobi koju pritisak neumoljivo drobi. U trenucima je znao i sam sebi odmoći, kao kad je onomad dolazio na službene klupske posjete u trenirci milanskog Intera ili dok je pod strogim Krstičevićem ležerno kupovao čips i gazirane sokove dok je putovao s momčadi na utakmicu u Osijek. Nisu to bile pogreške iz zlobe, već iz mladenačke nepromišljenosti i gluposti, ali su one bile dovoljne da ga i onda nakon serije loših rezultata javnost uzme na pik. Poslovično nestrpljiva i revoltirana splitska publika svoj je gnjev kanalizirala kroz njega, da bi onda sve puklo kada je nakon mršavog remija s Lokomotivom na Poljudu u jesen 2012. Mijo uzvratio psovačima s poljudske tribine. Klub mu je tada odrapio kaznu od čak 15.000 eura, jednu od najvećih u povijesti hrvatskog nogometa. Doduše u tada općoj neimaštini taj mu je iznos odbijen od bonusa na kraju sezone, ali bila je to lekcija koju je morao dobiti.

Njegov odnos s publikom u tom prvom razdoblju u Hajduku govori puno o njemu, ali i o patologiji dijela navijačke populacije. Klub tada nije znao adekvatno reagirati na Caktaševe nepodopštine, što je publiku još samo više fokusiralo na njega i navijači su mu se izrugivali na račun ne samo igre, nego i govorne mane, afere s čipsom i koječega drugoga. Konačno je rješenje bilo isto kao i danas — traženje kupca.

To je, dakako oblikovalo njegov karakter i on na dosta sličan način reagira i sada, djelujući rezignirano i povučeno u sebe. Što je, naravno, sasvi suprotno karakteristikama i reakcijama koje se očekuju od vođe.

“Mijo ima igračke kvalitete”, rekao je na nedavnoj presici aktualni sportski direktor Saša Bjelanović, “no, karakterno izvan terena možda nije toliko glasan”, pokušao je objasniti zašto je Caktaš ‘preskočen’ kao nositelj kapetanske vrpce, pa je ona — nakon što je buknula afera s izostankom i psihološkom nespremnošću Zorana Nižića — povjerena Josipu Juranoviću.

Druga je zabluda ona sistemska, koja se tiče same igre. Caktaš je vraćen primarno kako bi razigravao momčad i ulazio u gol prilike iz drugog plana, ali on nikada po svojim karakteristikama nije bio razigravač ni kreativac, dok su zahtjevi od igrača na njegovoj poziciji u 4-3-3 Željka Kopića sasvim drugačiji od onoga što Caktašu optimalno odgovara. Da treba igrati iza napadača u 4-2-3-1 ili, kao što je povremeno imao prilike u Kazanju, na vrhu veznog romba u 4-4-2, Caktaš bi možda bio korisniji nego što je kao ‘osmica’ kod Kopića. Daleko od toga da on to ne može igrati, ali bitan je kontekst — s obzirom na karakteristike ostatka opcija u Hajdukovom veznom redu, u kojem zapravo nema primarnog kreatora, uvrštavanje Caktaša otvara više novih problema nego što ih rješava.

Pijesak u oči

Pitanje koje se samo od sebe nameće je, naravno — zašto su ga onda uopće dovodili? Ako on ni karakternim crtama ni igračkim tipom nije ono što Hajduku treba, zašto su insistirali na njegovu povratku, pa i po cijenu najvišeg ugovora u svlačionici? Zašto, kad je i trener unaprijed znao da će mu to stvoriti probleme — a problemi na terenu uvijek posljedično znače i probleme izvan njega, osobito kad je Hajduk u pitanju?

Teško je ponuditi ijedan drugi razlog osim onog populističkog. Vjerojatno pod pritiskom dijela medija i ‘legendi’ koji papagajski ponavljaju priču o “našoj dici” i prebrojavaju “polovne” strance u momčadi, napravljen je ishitren i potpuno pogrešan potez, sve valjda kako bi se umirilo te glasove te pokazalo i njima, na način koji mogu razumjeti, da Hajduk doista “raste”.

No, ispostavilo se da su odgovorni u Hajduku time samo nakratko bacili pijesak u oči takvima, da bi on nedugo zatim završio u njihovim očima.

Je li ova epizoda došla svom neslavnom kraju? Vjerojatno jest, jer u ovoj situaciji klub nema vremena posvećivati se oživljavanju potonulog (bivšeg) kapetana i najskupljeg igrača na platnoj listi. Mijo Caktaš je to što jest — nije ni jedini, ni najveći krivac i ne možete njega kriviti za to što su drugi vjerovali kako može biti nešto drugo, iako ne zaslužuje ni amnestiju jer ponovno tako lako odustaje od sebe i svog doprinosa klubu.

Ali čitava priča o njemu nije samo priča o rizicima posla, nego i o dubini problematike koju koncept “naše dice” nosi sa sobom.

Javnost, naravno, ima pravo biti opčarana romantičnom vizijom kluba čija će momčad biti složena od igrača iz domaćeg bazena, uz tek poneko ekstra pojačanje sa strane. Domaći momci predstavljaju ideal, jer jedino oni u potpunosti mogu shvatiti mentalitet po kojem je normalno da neki Mate s istočne tribine psuje sve po spisku izlazom junioru nakon samog jednog krivog dodavanja; drugim riječima, potrebna su nam naša dica da bismo na njoj liječili naše komplekse. Tuđa slabije razumiju naše psovke, što nas samo još više frustrira.

Ali to da je status igrača iz vlastite škole — one iste u koju dugi niz godina nije bilo ulagano, koju su vodili nestručni i korumpirani uhljebi i iz koje su klinci prvom prilikom bježali — sam po sebi dovoljan argument za povratak u Hajduk, bez obzira na igrački i psihološki profil, razmišljanje je koje vodi u propast.

Ili u ovakvu situaciju u kakvoj se Hajduk sada našao.

Svi žele vidjeti Hajduk u kojem će dominirati igrači iz vlastite škole — ali takvi koji će iz nje na teren umjesto frustracija i karakternih manjkavosti donijeti specifični žar i zanos koji odražavaju vrijednosti na kojima je klub utemeljen i na kojima želi graditi svoju budućnost. Možda je to utopija, jer od “svoje dice” tražimo da budu punu bolja nego što smo u prosjeku mi, ali za dicu još nije kasno da se počnu mijenjati.

Ne propusti top članke