Zvuk sirene doslovno je odjekivao praznim balonom. Trebao je označiti početak pete utakmice prve runde doigravanja u Istočnoj konferenciji između Milwaukee Bucksa i Orlando Magica, ali ovaj put nikoga nije bilo niti na parketu.
Otprilike pet minuta ranije Bucksi su definitivno odlučili kako košarku te večeri ne misle igrati, a na njihovu inicijativu ista je odluka donesena i u drugoj svlačionici. Posve oskudna scenografija dvorane u kojoj su se utakmice igrale u nastavku NBA sezone, prekinute na više od pet mjeseci pandemijom koronavirusa, imala je protestnu funkciju. Četiri dana ranije je u Kenoshi, gradu u Wisconsinu koji je od Milwaukeeja udaljen sat vremena vožnje automobilom, u leđima 29-godišnjeg Afroamerikanca Jacoba Blakea završilo sedam policijskih metaka. Nedovoljno da se čovjeka ubije na licu mjesta, ali dovoljno da ga se prikuje za bolnički krevet i ostavi paraliziranim od struka na niže.
“Dosta nam je ubijanja i nepravde”, rekao je Milwaukeejev play George Hill grupici novinara koja ga je dočekala kada je napokon provirio iz svlačionice.
S tipično američkom dozom (medijske) leksičke uvijenosti, javnost je zatim obaviještena kako su igrači Bucksa i Magica odlučili “bojkotirati” petu utakmicu, iako su i jedni i drugi, u stvari, odbili sudjelovati u procesu proizvodnje, a ne u procesu potrošnje. Drugim riječima, posrijedi je bio štrajk.
Liga je prisvojila pobunu i prodala je tri dana kasnije kao dio svog proizvoda
Organiziran je ‘odozdo’, bez detaljnih konzultacija s vodstvom sindikata. I bez, pokazat će se u momentalnoj retrospektivi, neke ranije epizode u povijesti američkog profesionalnog sporta koja je mogla poslužiti kao adekvatna referentna točka. Štrajkovi u pravilu nisu ispadali izvan okvira pojedinih liga i izvore im je bilo moguće locirati u pregovorima oko kolektivnih ugovora, a ovo je bilo drugačije i sve se odvijalo velikom brzinom — do kraja večeri otkazane su i ostale utakmice doigravanja, uključujući i one koje su se trebale igrati u petak; otkazane su sve WNBA utakmice, otkazane su tri utakmice u MLB-u i pet utakmica u MLS-u.
Iste večeri zakazan je i sastanak sindikata na kojemu je valjalo donijeti odluku o tome hoće li se sezona uopće nastaviti. Također, Bucksi su u svlačionici na telefonskoj liniji ‘držali’ glavnog saveznog tužitelja i zamjenika guvernera, Barack Obama na telefonskoj je liniji držao LeBrona Jamesa i Chrisa Paula, predsjednika sindikata, te još nekolicinu prominentnijih igračkih imena, dobronamjerno savjetujući svakog sugovornika da se nastavak nastavka sezone ne dovodi u pitanje. Isto je učinio i Michael Jordan — doduše, kao vlasnik jedne NBA franšize vjerojatno iz nešto pristranije perspektive.
Pitanje autentičnosti
Kada su Bucksi kolektivno izašli pred novinare, Hill i Sterling Brown pročitali su priopćenje koje je sastavljeno iza zatvorenih vrata: “Nakon mjeseci neaktivnosti zakonodavna vlast savezne države Wisconsin mora poduzeti značajne mjere koje će se pozabaviti pitanjima policijske odgovornosti, brutalnosti i reformom kaznenog prava”, stajalo je, između ostalog, u njemu. “Unatoč brojnim pozivima na djelovanje, nije se poduzelo ništa i stoga naš fokus večeras ne može biti na košarci.”
Samo tri dana kasnije, u subotu, fokus je ponovno bio na košarci i Bucksi su u toj petoj, odgođenoj utakmici pobijedili Magic 118-104 i izborili polufinale Istoka.
U cijeloj priči fascinantno je nekoliko momenata: od razine organiziranosti kolektivnog djelovanja, preko (kratkog) trajanja štrajka, do recepcije cijele priče među dobrim dijelom publike. Niti jedan, međutim, nije fascinantniji od ovog posljednjeg.
Na stranu osnovnoškolska historizacija, odnosno četiri stoljeća duga povijest opresije Afroamerikanaca na geografskoj lokaciji na kojoj su se u startu zatekli ni krivi ni dužni, to jest kao besplatna radna snaga, to jest kao robovi. Nekakva minimalna količina zdravog razuma čovjeka bi mogla natjerati na računanje s pretpostavkom da je netko tko je kao Afroamerikanac većinu života proveo na South Sideu u Chicagu ili u Roxburyju u Bostonu, o suvremenom crnačkom iskustvu u SAD-u pozvaniji na ovaj ili onaj način govoriti od bijelog post-adolescenta u nekom američkom (ili hrvatskom) selu. S druge strane, čitanje reakcija u obliku komentara na ovoj ili onoj društvenoj mreži čovjeka bi moglo natjerati i na računanje sa suprotnom pretpostavkom, pod uvjetom da se zdrav razum prije čitanja stavi u zagrade.
Do kontekstualnih obrisa moguće je doći i najprimitivnijom sociologijom. Među četirima najvećim američkim sportskim ligama NBA je ona u kojoj je u postotku zaposleno najviše Afroamerikanaca koji k tome nerijetko dolaze iz, kako se to danas u nezgrapnom prijevodu kaže, “podprivilegiranih” socijalnih sredina. Za pretpostaviti je da dobar dio njih nosi i neke ne toliko ugodne uspomene iz života izvan tog, na više razina metaforičkog, balona. Međutim, što god napravili i na koji god način odlučili izraziti nezadovoljstvo, publika će dovesti u pitanje autentičnost njihova čina.
Ako se prosvjeduje neizlaskom na parket, riječ je o razmaženim i preplaćenim zvijezdama. Kada se to čini na ulici, riječ je o neukoj urbanoj sirotinji koja se u takvom položaju ionako nalazi vlastitim ‘zaslugama’. Kada se nezadovoljstvo izražava nekim od tipskih natpisa na stražnjoj strani dresa, riječ je o simboličkom prenemaganju; a kada se, primjerice, Fred VanVleet iz Toronto Raptorsa, zapita je li “nošenje BLM majice dovoljno” pa kao odgovor ponudi ostanak u svlačionici, tada je riječ o suviše radikalnim metodama.
Izvan granica branda
A kad zaliha u ovom ‘argumentacijskom’ arsenalu ponestane, prelazi se na razgovor o detaljima pojedinačnog slučaja, o motiviranosti ili nemotiviranosti ovog ili onog postupka ili o kriminalnoj prošlosti žrtve. Sve to nije ništa drugo nego nepotrebno rasipanje energije — jednom kada ste nepravdu prepoznali kao “sistemsku”, pojedinačni su slučajevi u užem smislu nebitni, odnosno oni predstavljaju tek konkretne manifestacije pravila sistema. Jedan dio izvora ove vrste iritacije vjerojatno leži i u činjenici — neosviještenoj, naravno — da se nešto što je u krajnjoj liniji (i) klasni problem još uvijek ne može jasno artikulirati izvan isključivo rasne perspektive, što ilustrira i parolaški privjesak u nekoj od svojih social injustice verzija.
Međutim, NBA igrači prošlog su tjedna doista prosvjedovali i u svoje ime.
Kako je primijetio Dave Zirin u The Nationu, nije riječ o “prvim sportašima u povijesti koji su ukazali na procijep između toga kako se crne sportaše voli na terenima i toga kako ih se tretira izvan terena”. Sasvim je sigurno da neće biti ni posljednji. Liga je zapravo očekivano stala na stranu igrača, iako donošenje odluke sigurno nije teklo posve glatko. U pretencioznoj teorijskoj terminologiji moglo bi se reći da je protest kooptiran od lige i vlasnika, to jest da je elemente koji su prijetnja sistemu taj isti sistem ‘usisao’ i učinio ih svojim sastavnim dijelovima.
Liga je prisvojila pobunu i prodala je tri dana kasnije kao dio svog proizvoda.
Međutim, stvari su u međuvremenu otišle malo predaleko, izvan granica samog branda. Dojam je da bi se kalkuliranje iz pozicije lige u budućnosti moglo pokazati pogrešnom strategijom, jer nakon svega što se dogodilo prošli tjedan neke stvari više nikada neće biti iste, iako sama reprodukcija lige iz najjednostavnijih ekonomskih razloga, naravno, neće doći u pitanje. Ali novih podrhtavanja će biti, a njih će igrači čekati nikad spremniji.
