Pitate li Split i hajdukovce, utakmica protiv Rijeke ne mora se danas ni odigrati. Sve je to nebitno, suvišno, uzaludno; jer ako pitate tu silu ljudi, Hajduk je sad već prvak i tu nema nikakvog prostora za dileme. Utakmice do kraja samo su formalnost, distrakcija za feštanje do svibnja.
Kad je Napoli lani nakon 33 godine prekinuo svoje prokletstvo puta do titule i remijem u Udinama osigurao naslov prvaka, prve riječi u prijenosu bile su da se “Zemlja može okretati i dalje”, ali se te večeri “nebo sigurno spušta nad Napulj”. Za Napulj tada nije bilo sutra.
Nebo se već, Stankoviću, spušta nad Split. Nema sumnje da su svi ovi spektakularni povratci i dolasci — Ivan Perišić, Lászlo Kleinheisler i evo, Josip Brekalo — s Hajdukove strane upogonjeni i osiguranim vrhovnim argumentom koji se zaista teško odbija. Hajduk nije samo poligon za brušenje forme i kontinuitet nastupa u utrci za ciljevima: Hajduk je sada pomisao da je njegov cilj iznad ostalih, da je slika vas kao dijela te ekipe koja je jednoj takvoj sredini donijela nešto za što živi i sanja predugih 19 godina. A to onda dolazi kao savršena oluja ambicija i priče zbog kakve se isplati odbiti i neke lukrativnije ponude.
Razlika je, međutim, objektivno utjecati na nečiju odluku legitimnim golicanjem mašte i idejom da takav povijesni podvig možete staviti u CV i predstaviti isto kao nekakav zalog da je ta titula zaista tu. Jer je to sasvim krivi i već toliko puta demantirani put, ne samo zato jer je bodovna razlika između Hajduka i glavnih pratitelja jednoznamenkasta. Put do titule je i dalje dug i kompliciran, a današnji Jadranski derbi je idealna prezentacija te činjenice.
Hajduk je u ovih 19 godina prošao svoje navijački inicirano čistilište, ali neke se stvari igrom slučaja sad i ponavljaju
U ovom trenutku dvije najbolje ekipe dosadašnjeg tijeka prvenstva susreću se kao one koje imaju i dijametralno suprotan hype vezan uz klub. Rijeka je proteklog tjedna bila u fokusu čak ne toliko zbog spektakularnog povratka u Gorici — i to po onakvom terenu, što će joj definitivno biti ogroman psihološki i moralni poguranac za Poljud — već više zbog skandala vezanog za UEFA-inu kaznu Hrvatskom nogometnom savezu zbog nesavjesnog poslovanja kluba. A čak se i o tome ne priča dovoljno, s obzirom na to koliko utječe na cjelokupnu domaću ligu.
Ali dok se atomski Hajduk formira i kroz bombastične naslove generira neviđen medijski promet, situacija na terenu priča svoju priču. Rijeka je na teškom gostovanju izvukla tri boda, što je bio pravi šampionski manevar, ali i nešto što Hajduk ove sezone tek — čast onom velikom preokretu na početku prvenstva u Maksimiru — treba napraviti. I tu leži ta velika razlika koja Rijeci čak podosta pomaže: dok Hajduk trpi sve one sulude filozofske konstrukcije o “benefitima titule” i navodnom utegu razvlačenja niza bez poraza, Rijeka zaista svoju šansu vreba u potpunoj medijskoj sjeni i bez velikog pritiska. A momčad je dokazana, barem dovoljno da na duge staze djeluje uvjerljivije i ozbiljnije od eto, čak i Dinama.
Rijeka iz sjene
Puno je lakše iz takve pozicije pripremiti ekipu za ovakve oglede nego iz perspektive ekipe kojoj prijelazni rok po automatizmu euforičnoj gomili generira misao da je on sam garancija titule i uoči preostalih 17 kola, a pogotovo s tako teškim početnim rasporedom kao što su ogledi protiv Rijeke i Osijeka. I zato je iz hajdučkog ugla nemjerljivo u ovom trenutku važan stav koji zauzima Mislav Karoglan; on je na press konferenciji uoči susreta upravo vješto i otvoreno balansirao između stišavanja euforije i stavljanja stvari u realni kontekst. Osim naglaska na to koliko je Rijeka i kompletna i dobro vođena ekipa, posebnu je stavku posvetio baš ovoj euforiji koja okružuje Hajduk.
“Pitanje je savršeno”, rekao je na upit kako prizemljiti igrače u ovoj atmosferi. “Momci znaju da nismo napravili gotovo ništa. Tako se i spremamo, svaku utakmicu detaljno; ekipa je svjesna da je ovo maraton, i da utakmica s Rijekom neće ništa definirati”.
Posljednji put kad je u Splitu vladala ovakva euforija zbog prijelaznog roka bilo je one 2005., kad su u zimu na Poljud stigli Ivan Leko kao desetka ‘od kolina’ i, još važnije, Niko Kranjčar kao otimačina Dinamova djeteta.
Poveznice s današnjim trenutkom su očite, ali Hajduk je te tada bio pokvaren politički projekt koji je u konobama dogovarao titule. Ta su dva najveća siječanjska pojačanja stigla kao pokazivanje mišića na više ili manje definiranu postavu, pogotovo s euforijom koju je ‘otmica’ Kranjčara izazvala. Niko je za Hajduk debitirao u Osijeku, baš kao što će sada biti realno očekivati da će se dogoditi s Brekalom. Tadašnji je Hajduk tog 26. veljače 2005. neuvjerljivo remizirao s konačnih 2:2 u Gradskom vrtu; bio je to tek početak euforičnog proljeća u kojem je Hajduk na kraju, uz svu politički pomoć, jakoj ekipi unatoč čupao titulu protiv Intera iz Zaprešića, dok je u finalu Kupa izgubio baš od Rijeke, kojoj je to bio prvi trofej u neovisnoj Hrvatskoj.
I tada je Rijeka došla na megdan kao potpuni underdog i odradila dobar posao; Hajduk je u ovih 19 godina prošao svoje navijački inicirano čistilište, ali neke se stvari igrom slučaja sad i ponavljaju. Hajduk je konačno iz financijskih dubioza isplivao do te mjere da ne samo da si može priuštiti vraćanje svojih globalno etabliranih zvijezda kući na Poljud, već i da preotima zvijezde rivalima. Međutim, to neće značiti puno ako sama momčad bude smatrala kako joj je dovoljno za autopilot do titule, neovisno o tome što joj nered kod najvećeg rivala — opet, slično kao i te 2005. — dodatno ide u prilog.
Nebo se, kako se reklo na kraju Napolijeva dugog puta, može dohvatiti i s površine zemlje, ali ono što taj preneseni pojam podrazumijeva znači dosegnuti visine koje nisu baš nadohvat ruke. Rijeka, s druge strane, rado preuzima potčinjenu ulogu, onu iz koje je već jednom minule jeseni odnijela Hajduku sva tri boda.
