Mnogi će, u to uopće ne treba sumnjati, kao glavni, pa možda i jedini pravi razlog Dinamova poraza u Londonu od Tottenhama navesti jedno ime, odnosno konkretnog krivca.
I zaista, ako gledate kako su pali golovi, onda ne morate gledati dalje od Kévina Théophile-Catherinea, čovjeka koji je i ranije znao zakazati u presudnim trenucima pa onda još manje čudi to što su ga prve medijske reakcije odmah izdvojile kao ‘Pedra’. Francuza je Erik Lamela opasno zaljuljao kod prvog gola, a za drugi je ‘asistirao’, namjestivši loptu Harryju Kaneu umjesto da je izbije. Posebno je kod tog drugog izgledao gotovo pacerski.
Međutim, gledate li cijelu utakmicu, onda je 2-0 sasvim realan rezultat koji vjerno odražava ono što smo vidjeli na terenu.
Nije Dinamo “šaptom pao” niti “bez ispaljenog metka”; ne može se upotrijebiti neki od tih uobičajenih klišeja jer momčad Zorana Mamića imala je svoje šanse. Ili, možda bolje sročeno, imala je svoje šanse za doći u šanse — ali joj to Tottenham, koji je večeras nastupio u vrlo jakom sastavu, nije dopustio.
Za nešto više od ‘pristojnog’ poraza bilo je potrebno nešto ekstra, a to nešto, što god to u danom trenutku moglo biti, Dinamo večeras nije imao
Bila je to utakmica za vrijeme koje i nakon koje nemate baš puno toga bitnoga za reći, pa onda svaljivanje sve krivnje na jednog pojedinca može izgledati kao prihvatljiv izbor.
Nakon prvog poluvremena utakmice Jose Mourinho vjerojatno nije imao ništa posebno za reći svojim pulenima. Poneka opaska ili detalj koji je zamijetio kod postavljanja Dinamovih igrača u bloku ili bijegu u kontru, možda konkretni savjet oko načina ubacivanja lopte u gostujući šesnaesterac i to je to. Mogao je Portugalac biti zadovoljan obavljenim, jer ova je utakmica za njega i Spurse bila upravo to — ništa više i ništa manje od obavljanja potrebnog posla, s ciljem da se ostvari povoljan rezultat za uzvrat i ne umori previše uoči novih iskušenja u domaćem prvenstvu.
Dinamo u 45 minuta nije uspio ozbiljnije zaprijetiti; imao je pokoji udarac koji je otišao daleko od mete ili ga je Hugo Lloris s lakoćom ukrotio, ali vrlo je teško dolazio do domaćeg kaznenog prostora. Tottenham je čvrsto preuzeo konce igre i držao loptu u posjedu dvije trećine vremena, pritom se dobro osiguravši od kontri. Ako i nije bio dovoljno konkretan u Dinamovu šesnaestercu i nije stvorio praktički nijednu izrađenu šansu osim one iz koje je zabio gol, stalno je bio tu negdje, pokušavao, centrirao, ubadao.
Bilo je stoga za očekivati da će čisto na volumen napada zabiti još gol ili dva u nastavku. Prije ili kasnije neko će dodavanje proći ili će netko od gostujućih braniča ispasti i to će biti dovoljno. Baš tako je i bilo.
Dinamov blok, većinom u 4-5-1 (ili 4-4-2 u trenucima kad je Lovro Majer ostajao malo poviše uz Brunu Petkovića), bio je postavljen dublje nego što smo to navikli gledati. Agresije u njemu nije izostalo, ali nije se događala dovoljno rano, u začecima Tottenhamovih napada i domaći su relativno lako stizali nadomak opasne zone.
U početku su najviše pokušavali s Dinamove lijeve strane preko Sergea Auriera te Lamele, koji možda nije bio idealni izbor za tu poziciju s obzirom na to da je protiv sebe imao Marina Leovca i netko dinamičniji bi možda lakše i češće probijao Dinamova beka, ali je odigrao dosta dobro i kreirao par opasnih situacija.
Izostanak Joška Gvardiola za posljedicu je imao ne samo to da je lijeva strana Dinamove obrane s Leovcem postala ranjivija, nego i to da se Mislav Oršić, discipliniran i odgovoran kakav već zna biti, često vraćao praktički u posljednju liniju, osobito nakon što su je Spursi krenuli eksploatirati. Kad je isto zdesna radio i Luka Ivanušec, Dinamov je blok poprimao oblik 6-3-1, što smo već zamijetili u analizama prethodnih utakmica.
Međutim, protiv ekipe s ovoliko individualne kvalitete Dinamo ove sezone još nije igrao i protiv nje je takav blok izgledao plitko i nedovoljno dinamično da bi se brzo mogao transformirati u napadačkoj tranziciji. A brzina u tranziciji u ovoj je utakmici bila Dinamova najbolja, ako ne i jedina šansa.
U drugom poluvremenu modri su uspjeli povući dvije-tri kontre, ali za nešto više od ‘pristojnog’ poraza bilo je potrebno nešto ekstra, a to nešto, što god to u danom trenutku moglo biti, Dinamo večeras nije imao. Ni pojedinačno gledajući, jer njegovi najveći napadački aduti Bruno Petković i Oršić odigrali su utakmicu za zaborav, a niti momčadski, jer ni u jednom razdoblju utakmice Dinamo nije izgledao kao da može na neki način premostiti veliku razliku u kvaliteti u odnosu na suparnika. Tottenham je bez ikakve drame odradio svoj posao.
Ali neka visi Pedro, jer tako je valjda lakše prihvatiti poraz. Kriv je, ne može se reći da nije.
