Jesenski vjetar ponovo puše. S njim dolaze i oni koji jašu na najezdama njegovih vihora, na krilima Merkura. Postoje oni koji ih vole, koji ih mrze, oni koji su ih čak nazivali i ‘kriminalnim elementom’ lige. Neovisno na kojoj ste strani, gotovo da vam mora biti drago kako ponovo u NFL doigravanju vidimo Oakland Raiderse, momčad s tako prepoznatljivim grbom i imidžem.
Svojevremeno su bili odmetnici, franšiza koja je potpuno personificirala svoga vlasnika, legendarnog Ala Davisa – jednog od onih likova za koje se u potpunosti može reći da su bili ‘veći od života’. S njim, nastala je mistika Oakland Raidersa, koja i danas obavija tu organizaciju.
The Raiders Mystique
The Autumn Wind is a pirate
Blustering in from sea,
With a rollicking song, he sweeps along,
Swaggering boisterously.
His face is weather beaten.
He wears a hooded sash,
With a silver hat about his head,
And a bristling black mustache.
He growls as he storms the country,
A villain big and bold.
And the trees all shake and quiver and quake,
As he robs them of their gold.
The Autumn Wind is a raider,
Pillaging just for fun.
He’ll knock you ’round and upside down,
And laugh when he’s conquered and won.
Jedna od najpoznatijih borbenih himni u sportu uopće pokazuje pravi karakter ove organizacije, karakter koji je postavio Al Davis. Raidersi su bili poput jesenskog vjetra, koji je pustošio gdje god bi došao i prošao. Prije nego što je postojao i pojam brandinga u sportu, Al Davis je smislio dva gesla kojima je organizacija bila vođena, a koji su i danas na snazi. Prvo je „commitment to excellence“ (predanost izvrsnosti je tako loš prijevod, zar ne?), kojom su se vodili prilikom treninga i pripreme.
Ali drugi, puno važniji, toliko je jednostavan koliko i kompleksan. Jer „Just win baby!“ nije tek poruka da se uvijek ide na pobjedu, nego i da druge stvari nisu važne. Ako treba varati, varat ćemo. Ako treba istući protivnika, napravit ćemo i to. Ako treba igrati strpljivo, može i to. Jer nema stvari koja može zamijeniti pobjedu, koja je u korijenu ove organizacije.
U šampionskoj sezoni 1976. Raidersi su pokazali da varaju protivnike, ali ne i igru. Kada su već osigurali mjesto prvog nositelja, mogli su pustiti utakmicu protiv Bengalsa i tako iz doigravanja eliminirati Steelerse, koji su ih dotad redovito pobjeđivali. Međutim, oni to nisu napravili, a nagrada im je bila prvi Super Bowl. Jednostavno su pobjeđivali, baby!
Mistika ne staje na tome
Iako su imali svoje osnovne poruke, one nisu bile jedine koje su gradile njihovu mistiku. Raidersi su, naime, godinama bili posljednja destinacija, zadnje utočište za igrače. Ako su sve druge momčadi odustale od vas, ako ste više tumarali ligom poput kakvog pijanca nego igrali ozbiljno, a pritom imali talenta, Raidersi su bili ti koji bi vam dali posljednju priliku. I više nego jedan igrač je rekao: „Ako propadneš u Raidersima, onda nemaš više kamo“. Jer oni su bili ‘the final frontier‘, momčad koja je znala uklopiti i dobiti najbolje od igrača koje bi druge ekipe smatrale ludima, otpadnicima ili čak i nečim gorim.
Raidersi su također bili avangarda, organizacija koja je postavljala nove standarde te donosila odluke kojih su se drugi bojali. A sve zato jer i sam Al Davis bio takav. Draftirali su puntera u prvoj rundi drafta, samo da bi se ispostavilo kako je to Ray Guy, jedini koji je došao do Hall of Famea. Uzeli su Boa Jacksona i dopustili mu da pola sezone igra baseball, a bili su i prvi koji su uposlili tamnoputog trenera (Art Shell), drugi s hispano trenerom (Tom Flores) te prvi koji su imali žensku direktoricu. Također, odbijali su prenoćiti u gradovima gdje u istim hotelima nisu smjeli biti crnci i bijelci, što je postojalo još u 1960-ima. Al Davis uvijek je stvar radio na svoj način, taman išao protiv svega dotad priznatog.
Bio je čovjek koji se nije libio preseliti franšizu u Los Angeles, protivno odluci same lige, a pritom je i tužio NFL te se sporio s komesarom Peteom Roselleom. Zamislite samo situaciju u kojoj neka momčad nastupa u ligi, a u isto su vrijeme s njoj u pravnoj bitci. Tako nešto mogli su napraviti samo Raidersi – točnije, Al Davis. Ali to je zapravo jedno te isto.
Druga strana medalje
Kada je bio na vrhuncu snage, Al Davis bio je ‘Mr. Football’, čovjek koji je bio trener, generalni menadžer, komesar i na kraju jedan od najgenijalnijih i najkarizmatičnijih vlasnika. Sve odluke u ekipi u konačnici je donosio on, a tako funkcioniraju još samo Dallas Cowboysi s Jerryjem Jonesom na čelu.
Međutim, porazio ga je protivnik koji će poraziti svakoga… Porazilo ga je vrijeme. Posljednja velika prava odluka koju je donio, odluka van uobičajenih mudrosti, bilo je imenovanje Johna Grudena glavnim trenerom, koji je za taj posao bio gotovo golobradi mladić, trener koji je navršio jedva 35 godina. Bilo je to 1998., taman prije nego što je Davis navršio 70 godina.
U samo nekoliko sezona Gruden je od Raidersa napravio momčad playoff kalibra, samo da bi ga trejdali u Tampu nakon što su za njega dobili ‘kraljevsku odštetu’. Zbog tog je trejda kasnije zabranjeno u dogovore s trenerima uključivati pickove na draftu. Što se samih Raidersa tiče, dogodilo im se najgore. U sezoni 2002., nakon što su trenera poslali u Tampu, došli su do Super Bowla samo da bi tamo izgubili potpuno uvjerljivo od Tampa Bay Buccaneersa. Gruden ih je predobro poznavao.
Poslije toga Raidersi su prvo pali u prosječnost, pa i debelo ispod toga. Njihovi izbori na draftu najbolje su pokazivali koliko su izgubljeni. Pogotovo kada su 2009. u prvoj rundi izabrali Dariusa Heywarda-Beya, za kojeg su skauti očekivali da će biti izabran u petoj rundi. Davis ga je uzeo u prvoj jer je bio najbrži igrač svoje generacije. No, pokazalo se to pogrešnom odlukom, kao i gotovo sve tih godina. Al Davis više nije bio avangarda, već je postao suprotno – čovjek kojeg je pregazilo vrijeme. U isto vrijeme nije bio spreman odreći se potpune kontrole. Rezultat toga je bio predvidljiv: rezultatski i poslovni neuspjeh.
Nova era Raidersa
Osmog listopada 2011. Al Davis je preminuo, a franšizu preuzeo njegov sin Mark. Iako nije imao niti znanje, a još manje karizmu svoga oca, Mark je bio dovoljno pametan da uposli Reggieja McKenzieja, čovjeka koji sada vodi sve football operacije, dok se Mark drži po strani. Al Davis tako nešto nikad ne bi napravio, ali upravo to bilo je ono što je bilo potrebno Raidersima.
Da se u pretposljednjem kolu protiv Coltsa nije ozljedio Derek Carr, već bi ove godine ozbiljno mogli računati na dolazak do Super Bowla
Otkad je McKenzie preuzeo stvari, Raidersi nižu jedan draft uspješniji od drugog, a posebno se ističe onaj 2014., kada su izabrali Khalila Macka i Dereka Carra, ponajboljeg obrambenog igrača lige i quarterbacka koji bi mogao obilježiti sljedeće desetljeće NFL-a. Raidersi imaju mladu, dobro izbalansiranu i potentnu momčad. Njihova je sezona bila prožeta riskantinim odlukama na četvrtim pokušajima te ludo odvažnoj i uspješnoj igri. Baš kao što njihov identitet, njihova mistika nalaže. Jack del Rio, njihov sadašnji trener, to je dobro shvatio. Zato su došli do 12 pobjeda, što je uspjelo još samo trima drugim ekipama ove godine.
Da se u pretposljednjem kolu protiv Coltsa nije ozljedio Derek Carr, već bi ove godine ozbiljno mogli računati na dolazak do Super Bowla. Ovako, bez Carra, to je bila nemoguća misija i izgubili su od Houston Texansa. Ali to možda i nije tako važno. Jer prvi put nakon 2002. Raidersi su došli do doigravanja, a tu su kako bi ostali. Pogotovo u sljedeće dvije godine, dok će Carr i Mack i dalje biti pod rookie ugovorom.
I stoga, svi vi obični smrtnici, bojte se! Jako se bojte… Jer jesenski vjetar ponovo puše!
