Tamo negdje na drugom kraju bivše države, na tromeđi Sjeverne Makedonije, Grčke i Bugarske leži Strumica, grad na istoimenoj rijeci sa svojih otprilike 30.000 stanovnika. Njega i čitavu Strumičku dolinu nadgledaju Carevi Kuli, tvrđava koja je danas u konturama svog nekadašnjeg oblika, ali i dalje stoji kao svjedok bogatoj i neprekinutoj povijesti života na tom području. Svoj je konačni oblik tvrđava dobila u petom stoljeću, ali naseljavanje te lokacije je počelo još u neolitiku, da bi u zapisima rimskog povjesničara Tita Livija prvi put ubilježeno i antičko ime Astraion za naselje čiji su Carevi Kuli danas jedini preostali fizički ostaci. Astraîon je starogrčka verzija imena, što bi značilo “zvjezdan”. I ta zvijezda neprekinuto sja tisućama godina, odolijevajući napadima i padovima civilizacija koje su tu dolazile i prolazile.

Goran Pandev je kao dijete vjerojatno bezbroj puta pogledao put te tvrđave, sve dok i sam nije postao prava strumička zvijezda koja uporno odolijeva zubu vremena.

Prije dva mjeseca je ušao u svoju 38. godinu života, a prošlog vikenda je u Genoinu dresu, na otvaranju nove sezone Serie A protiv Crotonea, nastavio svoj nevjerojatni niz tako što je zabio i u 17. sezoni provedenoj među talijanskom elitom. Taj je put započeo još tamo 2001., kada se iz matičnog kluba Bełasice kao 18-godišnjak otisnuo put milanskog Intera. Doduše, proći će još godina prije nego što zaigra za prvu momčad, ali iz te prve selidbe će pamtiti posudbu u Anconu, u kojoj je 2003. i zabio svoj prvi gol u Serie A.

Doduše, u međuvremenu je postao dio dogovora kojim se Dejana Stankovića prebacilo iz Lazija u Inter. Pandev je postao Lazijev igrač, u dealu u kojem je u popularnoj talijanskoj maniri tog doba Inter zadržao dio vlasništva nad njim za nominalni iznos od samo 500 eura. Lazio ga je, doduše, ostavio u Anconi do kraja te sezone, što je bilo i svojevrsno vatreno krštenje pošto se radilo o jednoj od najgorih prvoligaških sezona u Serie A. Momčad je s njim, ali i Mikijem Rapaićem kao suigračem, osvojila tek 13 bodova i zabila samo 21 gol.

Pandev je sada i stvarno postao ono što se oduvijek činilo da jest: veteranski vođa

No, za Pandeva je taj jedan gol značio i početak dugog puta.

Serie A je oduvijek bila njegova obećana zemlja, to se vidjelo i čim je stigao u Rim, pogotovo kada ga je Delio Rossi naknadno upario s Tommasom Rocchijem u vrhu napada. Pandev je već tad, u adolescentskim godinama, djelovao kao da je samom sebi otac, s onim grubim crtama lica i zaliscima koji kao da vode neki vlastiti iskarikirani život, ali je njegovu neobično starmalu pojavu pratila i igračka rutina. Razdoblje adaptacije u Anconi bio je tek opipavanje pulsa, a kada je iz te davljeničke momčadi stigao u turbulentni, ali i dalje konkurentni Lazio, i s njim stigao do osvajanja kupa i nastupa u Ligi prvaka, čovjek je imao dojam da je u pitanju prekaljena iskusnjara, a ne nekakav mulac iz Strumice.

I prva violina i radnik iz pozadine

U Italiji se nije morao brinuti za marketinški potencijal, što je u drugim elitnim ligama već postala ozbiljna stavka. Pandev zapravo nikada i nije bio poznat po tome što je trpao nemilice — do danas mu je najefikasnija ligaška sezona u tom segmentu bila baš ta 2008. u Laziju, u kojoj je ukrcao 14 golova u 32 utakmice i dvoznamenkaste brojke će prebaciti u tek tri rimske sezone — već po tome što je zabijao bitne i/ili naprosto atraktivne golove.

I nije ni čudo što je s vremenom postao i specijalist za Coppu, koju je osvajao pet puta s trima različitim klubovima, postigavši 24 gola u 55 nastupa u tom natjecanju. Pandev je bio sjajni rutiner, onaj koji bi se ukazao u pravim trenucima; čak i ako su oni dolazili protiv Real Madrida ili omiljene mu mušterije Juventusa.

No, najveći mu je forte taj što je točno znao izbalansirati vlastite potrebe s momčadskima. U Italiji je zbog toga stvorio podjednako neprijatelja koliko i prijatelja, pogotovo kada je 2009. s Laziom i njegovim predsjednikom Claudiom Lotitom krenuo u otvoreni rat koji je završio sudskim procesom i kaznom od četiri mjeseca samostalnog treniranja. Znao je točno da mu je to bila prilika za iskorak, a iskorak je bome i doživio povratkom u Inter. Bilo je tu početnih turbulencija, pogotovo s Rafaelom Benítezom, ali isto tako nije imao nikakav problem podrediti se Joséu Mourinhu i njegovim prohtjevima, svedenim pod egidu “pristao sam, bit ću sve što želiš”.

“On je tip trenera koji ti pomogne, savjetuje te i brani te do smrti”, pričao je o Mourinhu Pandev. “Ali samo ako mu daš sve”.

Njemu nije bio problem povući se u pozadinu kako bi izvukao najbolje iz onih koje je Mou odredio kao glavne golgeterske distributere — Samuela Eto’oa, Diega Milita, pa i Marija Balotellija. Pandev je izveo čitavi cirkus sa Lazijom jer je znao da u Rimu ne može osvajati trofeje; po njih je u Milano i došao, stavio se njima u službu i dobio uzajamnu korist. U sezoni kada je s Interom osvojio famoznu tripletu Pandev je zabio samo triput, ali je jedan od tih golova bio spektakularni slobodnjak u derbiju u kojem je momčad slavila protiv Milana. Bila je to njegova najveća odlika, ona da istovremeno — kao dijelom u Laziju ili i u makedonskoj reprezentaciji, čiji je rekorder — može biti prva violina i vođa na terenu, ali i radnik iz pozadine koji će raditi za one koje je trener postavio u onu ‘njegovu’ idealnu ulogu.

Njegov je zadnji potez u Interovu dresu na kraju ispala asistencija za Milita u finalu kupa protiv Palerma, čime je zaokružio svoju misiju. Ali tog se sentimenta nije htio riješiti ni kada je sa svom silom uspjeha stigao u Napoli sezonu poslije; njegov je zastupnik, Carlo Pallavicino, tada sam to sažeo.

“Goran zna pokriti tri različite uloge”, govorio je Pallavicino uoči njegova potpisa, “i zato može biti zamjena za sva tri tenora nebeskoplavog napada, kojemu nema što zavidjeti.” Naravno, pričao je o tadašnjem Napolijevu tercetu Marek Hamšík — Ezequiel Lavezzi — Edinson Cavani. Prvom je i asistirao za pobjedu protiv Juventusa u još jednom finalu Coppe, onom u Rimu 2012. kada je taj trofej podignuo peti uzastopni put u svojoj karijeri.

U misiji spašavanja

Sada, sa punih 37 na leđima, opet je u ulozi generala.

Doduše, nakon svega što je mogao osvojiti s talijanskim velikanima i nakon neuspjelog odvajanja od zemlje i okruženja u kojem se stvorio kada je pokušao odraditi epizodu u Galatasarayu, Pandev je sada i stvarno postao ono što se oduvijek činilo da jest: veteranski vođa, ali u mukotrpnoj borbi za spas. Genoa ga je angažirala zbog iskustva, ali i kao primjer mlađima koliko je važno izgraditi sebe kroz momčad.

Minule se zime, doduše, činilo da je to to: Genoa je bila na dnu, a Pandev je minute dobivao na kapaljku. Pojavila se i priča da ga Inter želi po treći put u njegovoj karijeri, što bi bila zaista čudesna priča, pogotovo ako znamo da je klub na kraju otišao do još jednog europskog finala na 10. godišnjicu osvajanja Lige prvaka. Na Genoinu sreću, Goran ne gleda unatrag, a njegova je misija jasna.

“Bio je taj romantični flashback iz Intera”, potvrdio je Pallavicino, “ali Genoa je trebala biti spašena. Gorane je povezan sa Rossoblu bojama i nikada ne bi otišao.”

I prvo je, sporo ali uporno, ispratio jednu kontru u samom smiraju utakmice protiv Sassuola, da bi uz malo sreće zabio za veliku pobjedu i tri spasonosna boda. Do kraja sezone je zabio još pet puta, što je značilo da mu je konačna bilanca stala na devet golova. S tim je učinkom, najboljim još od one rimske 2008., ostvario još jedan naum u svojoj bogatoj karijeri, koji je za Genoine navijače vrjedniji i od osvajanja Lige prvaka.

Njegova zvijezda blijedi, ali se neće ugasiti ni kada okači kopačke o klin. Pandev je na neki način poput tvrđave Carevi Kuli koja nadgleda njegovu Strumicu; okrhnut, pomalo i grubo načet zubom vremena, ali u konačnici i neuništiv dokaz dugovječnosti i prilagodbe raznim okolnostima. Taj će daljnji protok nogometnog života u Strumici Pandev sigurno održavati kroz svoju Akademiju Pandev, danas prvoligaški klub koji je u rodnom gradu 2010. osnovao i koji nosi ime po njemu. Možda jest malo dekadentno i narcisoidno nazvati nogometni klub po sebi, ali u njegovu je slučaju to dokaz da svoj zvjezdani status predaje svom zvjezdanom gradu.