Uistinu je pomalo i smiješno to što sam taj strah, među sportašima dobro poznati strah od pogreške, osjećao manje-više stalno. Osjećao sam ga dok sam bio u kadetima i junorima NK Posavine, a osjećao sam ga i kasnije dok sam igrao vražju županijsku ligu. Ponekad ga i dan-danas osjećam, na običnom haklu. Pritom nemojte biti naivni pa misliti da ga drugi ne osjećaju; samo se o tome valjda boje pričati.
Iz današnje perspektive stvari su u suštini jasne: praktički se radi o stečenoj lošoj navici. Dok ste bili dijete, nitko vas nikad nije pokušao osloboditi tog straha — zapravo vas nitko nikad nije pitao ni kako se osjećate — i on se valjda naprosto ukorijenio. Postao je dio vas i nešto što vas (povremeno) sputava. Upravo se o tome radi: strah od pogreške bitna je tema jer on u konačnici može biti ‘blokator’ razvoja. Primjerice, ako ste stalno u grču ili strahu, tražit ćete alibi-rješenja, a to nije nimalo dobro ni za čiji razvoj. Zato je, sada iz trenerske perspektive, o tom strahu iznimno bitno pričati s klincima i pokušati ih na neki svoj način rasteretiti.
E sad, kad Luka Modrić pokušava uvjeriti Dominika Livakovića da se ne bi trebao bojati pogreške, nisam siguran da u potpunosti shvaća njegovu poziciju, a da ne pričamo o tome da to radi na potpuno krivi, pa i glup način. Na toj su razini stvari puno kompleksnije, pogotovo za jednog vratara. Braniš za Dinamo i za reprezentaciju i normalno je da ti se povremeno prikrada misao koliko zapravo puta smiješ pogriješiti. Mogao je Modrić Livakoviću pričati što god želi, ali taj Livaković nije branio u odlučujućem susretu s Rusijom, a okolnosti su se mogle razviti na način i da na neko duže vrijeme ostane zakucan na klupu. Na kraju krajeva, uvijek može postojati netko bolji od tebe i to je manje-više to. Jedna-dvije pogreške možda, tri su već previše.
Kad stvari sagledate iz te perspektive, pa kad u obzir uzmete i da je na vrata došao upravo nakon Livakovićeve ere, onda možda postaje jasnije zašto je Ivan Nevistić odavao nesigurnost jednom kad je konačno dobio priliku na Dinamovu golu.
Njegovo je vrijeme curilo; iduća tri ili četiri mjeseca bili su mu praktički zadnja šansa
Na kraju krajeva, čovjek je gotovo godinu dana bio ‘zaleđen’ i normalno je bilo da će se u početku bojati, pa i da vjerojatno preispituje sebe. Dinamo mu je prošle sezone možda mogao dati malo više prilika i na taj mu način malo olakšati, ali činjenica je i da se taj Dinamo tijeklom velike većine prvenstva borio za naslov prvaka. Rezultat je bio iznimno bitan i svaka bi pogreška u tom smislu bila skupocjena.
Nevistić je na kraju (konačno) dočekao Livakovićev odlazak, ali odmah je postalo jasno da stvari neće ići lako. Uostalom, biti Dinamov prvi vratar potpuno je druga priča od svega što je dotad prošao. OK, nije u Dinamo stigao kao gotov proizvod, ali vjerujem da se možemo složiti da je u njegovom slučaju u suštini bilo najvažnije vidjeti je li karakterno dovoljno jak da bi mogao braniti u Dinamu; jednostavnijim rječnikom, trebalo je vidjeti može li podnijeti taj pritisak.
Testovi karaktera
Očekivanja su onda tim više bila veća zbog Livakovićeve ostavštine i bilo je vidljivo da je Nevistić zbog svega toga ipak u strahu. Dobio je nekoliko golova koje nije trebao dobiti — na primjer u Osijeku, pa i protiv Sparte u uzvratu — i generalno nije ulijevao preveliku sigurnost. Možda i najbolji indikator toga da je ‘pod ručnom’ bilo je to što je loše branio prostor ispred sebe — tu ponajviše mislimo na istrčavanja — što je još u Rijeci radio zapravo jako dobro. Otegotna okolnost u cijeloj priči bila je i ta da je Dinamo taman ulazio u turbulentno razdoblje, a slobodno možemo reći i to što Sergej Jakirović zapravo nije u stanju izvlačiti najbolje od ovih igrača koje ima na raspolaganju — što ne znači da Dinamo ne može osvojiti prvenstvo — i Nevistić je nakon utakmice protiv Viktorije iz Plzeňa u Maksimiru ponovno preselio na klupu.
Bio je to, pokazat će se, u suštini samo još jedan test po njegov karakter.
Kad se vratio na gol — a kako to često biva, bilo je to igrom slučaja, kad je Danijel Zagorac nes(p)retno ozlijedio gležanj uoči utakmice protiv Slaven Belupa u Koprivnici — stvari su se u tom psihološkom smislu malo izmijenile. Očekivanja ipak više nisu bila tako visoka i bila je to okolnost koja mu je išla u korist.
Iako ga je u međuvremenu Jakirović još jednom poslao na klupu, utakmica protiv Betisa u tom je smislu bila idealna. Nije bilo nekog velikog rezultatskog pritiska, pogotovo s obzirom na to što se događa u prvenstvu, pa je Nevistić tu mogao samo profitirati. Da je primio pet komada u toj utakmici, lako se moglo dogoditi da mu nitko ništa ne bi rekao. Na kraju je ispalo dobro i po Dinamo i po njega, ali da Zagorac kojim slučajem nije ponovno bio ozlijeđen, činjenica je da vrlo vjerojatno ne bi branio u susretu protiv Varaždina. Sjedio bi opet na klupi i čekao neku novu priliku. Priliku koju bi, po svemu sudeći, znao iskoristiti.
Mnogi će tu utakmicu protiv Varaždina promatrati izolirano — kao svojevrsnu prekretnicu za Nevistića, što bi ona i trebala biti — ali stvari su se iz njegove perspektive posložile baš onako kako su se trebale posložiti. Cijeli njegov boravak u Dinamu u suštini je (bio) veliki test za njegov karakter.
U klub je došao kao pretendent na ‘jedinicu’ i očekivalo se da bi mogao odmah stati na gol, ali to se na kraju nije dogodilo, ponajprije zato jer se Livaković nije prodao. Iako je to moglo biti demotivirajuće i demoralizirajuće, Nevistić je prihvatio stanje stvari te na kraju otišao na posudbu u Lokomotivu, koja objektivno nije bila veći podražaj u odnosu na Rijeku. Svejedno, iz sadašnje je perspektive jasno da je to u tom trenutku bila vjerojatno najbolja moguća odluka.
Nije gubio glavu
Kad se vratio u Dinamo, međutim, zatekao ga je najgori mogući status jer je postao praktički treći golman. Ponovno nije pravio nikakve probleme — niti interno, niti kroz medije — već je samo nastavio raditi i čekati svoju priliku. S obzirom na to da ovaj put nije išao na posudbu, lako je moguće da mu je negdje u primisli bilo i to da bi se stvari mogle možda nekako preokrenuti, čak i uz Livakovića u klubu. Na kraju je ipak morao dočekati njegov odlazak, samo da bi priliku dobio u tim poprilično nezahvalnim okolnostima čija je žrtva opet postao.
Malo se previše bojao tih pogrešaka, one su se stvarno počele događati i ponovno je izvisio. Da stvar bude gora, intenzivno se počelo pričati i o tome da Dinamo traga za novim golmanom i njegovo je vrijeme realno curilo; iduća tri ili četiri mjeseca bili su mu praktički zadnja šansa, s tim da je pritom bio i u statusu drugog vratara.
Samo da bi se dogodio taj Varaždin koji se valjda i trebao dogoditi. Imao je, doduše, jednu malu nesigurnost i u toj utakmici — ponovno istrčavanje, na jedan centaršut u prvom poluvremenu — ali sve što se dogodilo potkraj utakmice nije se dogodilo slučajno, već je Nevistić to sam isprovocirao. Mogao je već dosad izgubiti glavu i donijeti kakvu krivu odluku, mogao je biti negativan i prema sebi i svojoj okolini; mogao je, uglavnom, u toj svojoj situaciji milijun stvari krivo napraviti, ali nije. Dečko je samo šutio, radio i čekao svoju priliku.
Samo da bi nam onda konačno pokazao i da se više ne boji. Barem ne do te mjere da bi ga to moglo sputavati.
