Naravno, postoji i onaj, nazovimo ga tako, trezveni dio mene koji smatra da takvo što i nije bitno, pa i koji se s time katkad izruguje, ali okej; baš zato da se ne bismo upleli u glumatanje skromnosti i slično, hajdemo krenuti dalje…

“Znate vi tko je njegov stari?” rečenica je koja obilježava i svaki grupni izlet taksijem; frendovi me zbog prezimena podjebavaju manje-više otkad znam za sebe, a kako to obično i biva, valjda baš zato što znaju koliko su katkad iritantni. Taksistima, međutim, nisu nimalo iritantni; dapače, oni gotovo uvijek odigraju ulogu koja se od njih traži — čim saznaju tko je u pitanju, oraspolože se i ozare, otvorili bi valjda i pivu da mogu, nerijetko krenu pričati o njemu kao da ga u dušu poznaju, a obavezno mi ga je i puno pozdraviti, od ovog ili onog tipa, s kojima se upoznao tom i tom prilikom.

Moj prilično jaki ego je ključao dok sam uglavnom grijao klupu u kadetima: “kaj bu mali od Mlinke sjedil na klupi” i te fore

Vrhunac podjebavanja pak, nastupa onda kad imaju priliku saznati da, za razliku od starog, ne znam ni hodati, ni trčati, a kamoli igrati, a na što frendovi odlijepe kao da se radi o nečemu što su, eto, tako lucidni u ovaj sitni noćni sat prvi puta smislili.

Kad cijeli svoj seniorski staž provedete u zadnjoj ili predzadnjoj županijskoj ligi, onda donijeti takav zaključak i nije neka prevelika mudrost, iako smo pisali o tome koliko smo mi amateri zapravo podcijenjeni. Ovo, stoga, nije još jedna u nizu alibi-priča u stilu “mogao sam” i te spike, jer mogao nisam.

“Jel’ došao gledat?”

Razloga je za to više, ali ajmo pojednostaviti stvari.

Dok je još bio u poprilično dobroj formi, bez umjetnog koljena, znao sam često haklati sa s njim i jedna mi stvar nikad nije bila jasna — nije me toliko impresionirao ni savršenom tehnikom ni brzinom tehničkom izvedbe koliko me fascinirala, pa i užasavala, pomisao koliko je u stanju brzo misliti i donositi odluke, pogotovo na skučenom prostoru. Jednostavno, ako tako munjevito brzo misli, kako, pobogu, taj čovjek uopće stigne uživati u vlastitom potezu? Kako stigne ili može osjećati igru kad se upravo sve odigralo u nekoj paralelnoj i abnormalno brzoj dimenziji? Vjerujem da shvaćate kako se ne radi tu čak toliko ni o starom, nije to poanta, koliko o toj možda i pomalo prešućenoj razlici između elitnih i ‘siromašnih’ nogometaša.

Haklati sa starim zapravo nikad nije bio problem; dapače, uvijek sam se tome veselio, iako nikad nismo dosegli visoku razinu razumijevanja na terenu. Problem je bio u tome što sam, a logično je pretpostaviti baš zbog prezimena, stavljao preveliki teret očekivanja na sebe; što sam stvorio nerealnu sliku o sebi, sliku onoga što bih eventualno na terenu trebao biti, a onda i to što sam gotovo cijeli svoj kadetski i juniorski staž, pa i dio seniorskog, bio jedan od onih momaka koji na terenu više vremena provode razmišljajući, nego igrajući.

“Što će reći drugi, kakav sam bio?”; “Jesam li, hoću li ispuniti očekvanja?”; “Sutra ne smijem zakazati”: “Zar ne bih trebao biti bolji? Zar ne bih trebao biti najbolji?!”; “Jel’ došao gledat?”, i tako unedogled.

A kad je tako, kad si dopustite da vas na takav način prati očeva sjena, onda postanete duh na terenu — izbjegavate prići po loptu iako ste u srcu terena i ‘smijete’ se još manje skrivati; ako priđete, tražite najjednostavnija rješenja ili čak ulazite u teško probavljive pogreške, nema vas zapravo nigdje, pa iako vas mori onaj glasić, govori vam da je krajnje vrijeme da se trgnete, tijelo vas naprosto ne sluša; voljni moment izostaje, a minute samo cure, klize vam iz ruku, kako to obično i biva s vremenom. Kasnije si takvo što predbacujete — drugim riječima, ulazite u preveliku samokritiku. Jasno, samokritika je inače vrlina, ali u prevelikim dozama ona je kontraproduktivna i autodestruktivna; zapravo, ugrožavajuća i po karijeru.

Teret desetke

Ne znam, nisam nikad bio izložen medijskom pritisku, pa će se nekima možda učiniti smiješnim ovo što pišem, ali s druge strane svoje sam prezime oduvijek percipirao kao da ipak nosi određena očekivanja nogometne okoline. Možemo pričati o tome koliko je percepcija pritiska subjektivna stvar, ali opet, kad se prezivate tako kako se prezivate, u podsvijesti vam uvijek kuca da ljudi znaju tko ste i zbog toga ne želite podbaciti i razočarati.

Moj prvi nemili i sjećanja vrijedan susret s vlastitim prezimenom iliti pritiskom dogodio se kad mi je bilo 10 ili 11 godina, kad sam kao bucmasti i nesigurni dječak otišao na prvi trening u Dinamo.

Sjećam se da sam na trening išao s kuglom u želucu, ne baš previše siguran u to da ću biti u stanju istehnicirati dva na nozi. Taman kad sam se kako-tako skockao, nekako uspio neprimjetno nezgrapno tehnicirati, krenuli smo igrati ševu, kad mi se tada napuhani Josip Pivarić unio u facu rekavši: “Čuj, znam tko si ti, ali ja sam ti tu najbolji”… Bila je to prilično jaka generacija, ona pomalo neostvarena ’89.: Mario Maloča, Ivan Tomečak, Mateo Poljak itd. Svaki trening je bio jedna velika knedla u grlu, nerijetko sam ih i preskakao jer me ‘zatezao mišić’, i izdržao sam svega mjesec-dva.

Svoj, kakti, vrhunac doživio sam u Posavini, gdje sam igrao za kadete i juniore; tada sam zapravo prvi put shvatio da imam prilično jaki ego koji je ključao dok sam uglavnom grijao klupu u kadetima – “kaj bu mali od Mlinke sjedil na klupi” i te fore — a ako bih dobio svega 10 ili 15 minuta, tada bi iz inata ‘tankirao’ i hinio zainteresiranost. To se promijenilo u juniorima gdje sam kod trenera Ivice Duspare, inače i bivšeg igrača zagrebačkog i vinkovačkog Dinama, dobio desetku (tri garniture dresova s prezimenima, wow!), igrao puno češće, ali u suštini, zbog broja na leđima još više razmišljao ili, ako hoćete, utvarao si da su sve oči uprte u mene.

Ako bi pak kojim slučajem na utakmici primijetio starog, koji bi se skrivao negdje sa strane — od mene i od svjetine koja ga u suštini tlači — ostao bih de facto paraliziran.

Da ne bi netko krivo shvatio, nisam ja tada maštario o kakvoj karijeri ili čemu već — kad se ugasila Posavina, nazvao me neki muljator da bi me gurnuo u HAŠK, a što sam glatko odbio (ne bi ni mogao tamo igrati) — a nije maštario ni stari; dapače, on me nikad ni na što nije tjerao, a kamoli da je odavao neki dojam razočaranja. Imao je sasvim zreo i zdrav pristup, najčešće je poštovao moju želju da ne dolazi na utakmice i, valjda kao i većina malo jačih bivših igrača, nije imao što liječiti na svojem djetetu.

Duh na terenu

Mislim da neću otkriti toplu vodu ako kažem da sam imao određenih ‘povlastica’ zbog svog prezimena, možda još i više u svakodnevici nego u nogometu.

Doduše, još uvijek nema akcijskih cijena u taksiju, barem ne zasad, ali nemoguće je ne zamijetiti da vas određeni ljudi drugačije gledaju i tretiraju, kao i ne priznati da sam podsvjesno neke stvari vrlo vjerojatno iskorištavao. Naravno, bilo je i onih idiota koji žele bildati autoritet i liječiti komplekse na vama, tj. onih koji su tobože htjeli pokazati kako nećete biti nimalo povlašteni, ali bi u tome previše zastranili i u suštini opet bili pristrani.

I to vam je manje-više to; kakva karijera, ha?!

Sad kad sam objesio kopačke o klin, pa uživam u neobaveznom haklu i neprocjenjivo mi dragom tenisu, konačno sam upisao i HNS-ovu trenersku akademiju i, koliko vidim, među kolegijima za C licencu postoji i Uvod u psihologiju sporta. Koliko će predavanja biti kvalitetna i koliko je sportska psihologija zastupljena u daljnjem trenerskom obrazovanju, ne znam.

Ono što znam jest da veliki broj klubova još uvijek zanemaruje tu psihološku komponentu, a nemali broj trenera naprosto ne razumije svoje igrače koji su, u krajnjoj liniji, još uvijek djeca. Ne poznaju ih i takoreći ne osjećaju njihovu ‘glavu’; u redu, neki jednostavno nemaju žicu za to — ne mogu, primjerice, već po primanju ili predaji lopte prepoznati da je klinac možda u strahu i grču, da ga jede pritisak. Također, općepoznato je da se u profesionalizmu o pritisku jako malo priča — uvijek nešto samo mi mediji nagađamo — a izvjesno je i da se on gotovo sasvim prešućuje u, recimo, kadetskoj i juniorskoj dobi, kad već može snažno dopirati do klinaca.

U tom, nazovimo ga, carstvu pritiska pak, na samom se vrhu nalaze oni koji se, kako je to rekao Ianis Hagi, zasad još uvijek samo Gheorgheov sin, rađaju s pritiskom. Očekivati pritom da vam mediji ili okolina naprave uslugu, suludo je i nerealno. Ljudi će uvijek uživati u usporedbama, uvijek će se pričati koliko je netko na starog, uvijek će takvo što lebdjeti nad vama, a mediji će takvo što uvijek dobro prodavati. Problem nastaje onda kad i sami uđete u takav način razmišljanja, pa i stanete očekivati od sebe nešto što u krajnjoj liniji — ne da mora biti nerealno, nego jednostavno nije potrebno.

A kad se to dogodi, neovisno o tome jeste li mali od Mlinke ili Cice, ili jeste li ‘siromah’ ili elita, želite li samo uživati ili živjeti od nogometa, jedino po čemu ćete se moći prepoznati jest po onom duhu na terenu. Duhu koji bi možda samo htio s nekime porazgovarati.