Formula 1 u svojoj srži sadrži fascinantan paradoks. S jedne strane, apsolutno je svima jasno da je riječ o timskom sportu — glavni diferencijator kompetitivnosti nisu vozači (osim možda onih najrjeđih, koji spadaju u najbolje svih vremena) već bolidi, a oni su plod mjeseci i mjeseci rada nekih od najobrazovanijih inženjera, mehaničara i aerodinamičara na svijetu. Dodamo li tome posadu koja mijenja gume u boksovima, ljude koji upravljaju strategijom, nutricioniste i osobne trenere vozača, jasno je da su rezultati sa staze puno više od uspjeha jednog sportaša.
Međutim, s druge strane, F1 nikako da se otarasi individualizacije. Biraju se najbolji vozači svih vremena, najbolji vozači u sezoni, Svjetsko prvenstvo za vozače u medijskom polju gotovo uvijek ima prioritet pred onime za konstruktore.
Ferrari je 2008. osvojio konstruktorsku titulu, Mercedes 2021. Pa ipak, nakon što su vozačke titule u posljednjoj utrci sezone osvojili konkurenti njihovih vozača (2008. Lewis Hamilton za McLaren, 2021. Max Verstappen za Red Bull), garaže konstruktorskih prvaka bile su slika očaja i bijede. Koliko god mi bili svjesni činjenice da je momčad ključna, ne možemo pobjeći od fetišizacije pojedinaca, od vozača do timskih šefova. Zanimljivo je stoga da je jedan pojedinac koji je na razvoj i trendove u sportu utjecao više od Michaela Schumachera, Jeana Todta, Hamiltona ili Christiana Hornera dobio manje priznanja od ijednog od njih.
Adrian Newey ime je s kojim su upoznati samo tvrdokorni fanovi Formule 1.
Teško je navesti momčad koja ima bolje posloženu strukturu na operativnoj, tehničkoj i vozačkoj razini. Vjerojatno najpodcjenjeniji element te strukture je Newey
Bolidi koje je dizajnirao pobjeđivali su na 183 urka, osvojili 10 konstruktorskih i 11 vozačkih titula za tri različite momčadi. Trenutno u Formuli 1 ne postoji uspješnija osoba od njega. Riječ je o samozatajnom, povučenom tipu koji, čini se, ne podnosi glamur i medijski premaz sporta, već gušt pronalazi u satima i satima tehničkih analiza, s olovkom i blokom u rukama i nevjerojatnom sposobnošću da uspješno interpretira svaku veliku promjenu u pravilima.
Ako je F1 momčadski sport koji slavi pojedince, Newey se pronašao u rascjepu između tih dvaju ekstrema; jedan čovjek koji predvodi tim briljantnih umova, ali rijetko okusi slavu koja je rezervirana za vozače čije bolide je osmislio. I tu dolazimo do novog problema: kako ne precijeniti utjecaj jednog pojedinca, koliko god genijalan on bio, u sportu čiji kontekst definira timski rad? Kako ne upasti u zamku pripovijesti o Velikim Umovima, kad rezultati njihova rada ovise o stotinama ljudi čija imena većina nas nikada neće ni saznati?
Skromni početak i veličanstvena karijera
“Postoji pitanje na koje je teško dati odgovor, a to je koliko ja kao pojedinac utječem na razvoj bolida”, kaže Newey. “Ja imam sreće što sam okružen sjajnom grupom ljudi. Uostalom, sve F1 momčadi imaju velike timove inženjera. Recimo, ja sam dizajnirao prednji i stražnji ovjes na ovogodišnjem bolidu, ali ekipa koja svakodnevno izbacuje ideje i primjenjuje ih radi pravi posao.”
Naravno, F1 je okrutan sport u kojem isplivaju samo najuporniji i najtalentiraniji pojedinci, tako da ne treba čuditi to što čovjek Neweyjevih kapaciteta više od 30 godina pronalazi zaposlenje u najjačim momčadima. Međutim, kad čovjek čiji su bolidi dominirali u trima različitim erama sporta i oko koga su se otimali baš svi priznaje da je i on samo jedan kotačić u stroju, rečenica “Formula 1 je timski sport” dobiva još više na težini.
Povijest Formule 1 prepuna je velikih imena koja su posao radili u tvornici, a ne na stazi: od legendarnih Colina Chapmana i Enza Ferrarija, Johna Barnarda, pa sve do Roryja Byrnea i Rossa Brawna. Ali malo tko je, ako itko, postigao takvu količinu izvrsnosti, dugovječnosti i konzistentnosti u polju aerodinamike kao Newey.
Nakon kratke epizode u američkom IndyCaru, svoju je F1 karijeru kao vodeći dizajner započeo u malenoj momčadi koja se zvala March, ali je 1990., kad je on promaknut u tehničkog direktora, promijenila ime u Leyton House Racing. Očekivanja su bila skromna, ali Neweyjev je bolid Ivanu Capelliju donio drugo mjesto na Velikoj nagradi Francuske, nakon kasnog pretjecanja Alaina Prosta u Ferrariju.
Bilo je to dovoljno da ga Williams, tada jedan od giganata sporta, angažira za sezonu 1991. U optimalnim uvjetima koji su uključivali ponajveći budžet, ponajbolje vozače i najbolje ljude u tehničkom timu, Newey je s Williamsom definirao rane 1990-e u dominaciji nalik na onu Ferrarijevu u Schumijevoj eri ili Mercedesovu u Hamiltonovoj. U periodu od 1992. do 1997. u njegovim su bolidima titule osvajali Prost, Nigel Mansell, Damon Hill i Jacques Villeneuve, a on strast za sportom nije izgubio niti nakon što je Ayrton Senna u njegovu bolidu izgubio život u Imoli 1994. Kad je prešao u McLaren, isporučio je tri dominanta bolida u kojima je Mika Häkkinen osvojio dvije titule i jednu izgubio u posljednjoj utrci sezone od Schumachera na vrhuncu moći.
Njegov pristup nije uvijek donosio rezultate. Ferrari je dominirao od 2000. do 2005., a Neweyjev prototip za MP4-18, bolid koji se trebao utrkivati 2003., imao je toliko problema u testiranju da na kraju nikad nije niti izašao na stazu; dvije godine kasnije MP4-20 je bio najbrži na gridu, ali toliko nepouzdan da nije pružio nikakvu šansu Kimiju Räikkönenu protiv nadolazeće zvijezde Fernanda Alonsa. Ali riječ je o fusnotama u veličanstvenoj karijere koja traje još od 1980-ih.
Red Bull djeluje nezaustavljivo
Newey je 2006. prešao u Red Bull i ubrzo počeo dizajnirati bolide koji su momčad uzdigli u samu elitu i konkurenta najvećima. Između 2010. i 2014. Sebastian Vettel je osvojio četiri uzastopna naslova, a Verstappen je lani u Neweyjevu bolidu RB16B prekinuo Mercedesovu dominaciju u turbo-hibridnoj eri.
Riječ je o čovjeku koji u sebi spaja opsesivnost oko detalja s nevjerojatno preciznim talentom konceptualizacije šire slike u svakoj eri Formule 1. Upravo mu je ta sposobnost omogućila da održi svoje momčadi konkurentnima u različitim erama, s drastično različitim aerodinamičnim pravilima — u ranim 1990-ima, pa od 98. do 2008. i sad, 2022., kada je najbolje interpretirao nova ground effect pravila i omogućio Red Bullu i Verstappenu da nakon više od trećine prvenstva uvjerljivo vode u oba prvenstva. Čak i između 2014. i 2022., tijekom vrhunca Mercedesove dominacije, njegovi su bolidi bili strašno brzi, ali se nisu mogli nositi sa Srebrnim strijelama zbog strašno lošeg Renaultova motora. Kada je Honda lani isporučila pogonsku jedinicu koja se mogla mjeriti s Mercedesovom, Verstappen je osvojio titulu.
Trenutno je teško navesti momčad koja ima bolje posloženu strukturu na operativnoj, tehničkoj i vozačkoj razini od Red Bulla – osovina koju čine Verstappen, Horner i Jonathan Wheatley djeluje nezaustavljivo i najbolje je pozicionirana za ostanak na vrhu u dogledno vrijeme. Vjerojatno najpodcjenjeniji element te strukture upravo je Newey — tihi, kontemplativni genijalac koji personalizira spoj indivudalnog talenta i momčadske suradnje.
Naslov njegove autobiografije iz 2017. glasi naprosto How to Build a Car. Jer ako želite znati kako dizajnirati najbolji bolid, najbolje je pitati upravo Adriana Neweyja.
