Kada vidite nešto što se dogodilo nekoliko puta, morate očekivati da će se ista stvar ponoviti i idući put kad se za to ostvare uvjeti. Sve drugo bila bi čista definicija ludosti.
José Mourinho je odličan nogometni trener i povijest će ga zapamtiti kao jednog od najvećih. Isto tako, povijest nam je dala dovoljno primjera da nemamo razloga očekivati ništa drugačiju utakmicu od one na Anfieldu svaki put kad Mourinho naleti na jakog suparnika u gostima. Od uzvratne utakmice polufinala Kupa UEFA protiv Lazija 2003., kada je Porto branio 4:1 iz domaće utakmice, preko polufinala Lige prvaka 2004. protiv Deportiva i finala FA Cupa s Chelseajem protiv Manchester Uniteda 2007. ili mitskog gostovanja na Camp Nou s Interom, do gotovo svakog derbija – Mourinho je pokazao kako je prvi prioritet ne primiti gol. On u te utakmice ulazi s namjerom da ne izgubi, a nakon toliko primjera ludost bi bila očekivati drastičnu promjenu razmišljanja.
Zbog toga je utakmica s Liverpoolom bila vrlo predvidljiva. Znao je José Mourinho kako ide u goste ekipi koja u zadnjih sedam utakmica ima tek jednu pobjedu i koja ima izrazito klimavu obranu sklonu kiksevima kada ih se suoči s visokim presingom. Isto tako, izračunao je kako mu je bod s ovog gostovanja sasvim dovoljan i znao je kako doći do njega. Nije ni promislio na pobjedu, parkirao je autobus pred svoj gol i sastavio plan igre koji je od Joea Gomeza napravio igrača utakmice. Nije ga zanimala igra, on je svoj cilj zacrtao – prioritet je bio ne primiti gol i nije dopustio da ga išta odvuče od toga. Kao što je to napravio dovoljno puta da bi bilo suludo očekivati išta drugačije u gostujućoj utakmici koju on odredi derbijem.
„Liverpool igra sa Stevenom Gerrardom ispred zadnje linije, tako da sam ja otišao onamo i igrao s Frankom Lampardom na njemu. I ostatkom momčadi kompletno nisko. Pobijedio sam. I kritiziran sam zbog načina na koji sam igrao. Svi su željeli da budemo klaunovi u cirkusu, ali ja sam to odbio biti. Nisam fundamentalist, a mislim da neki ljudi u nogometu postaju fundamentalisti“ ispričao je Mourinho Garyju Nevilleu nakon što je na klupi Chelseaja 2014. slomio Liverpoolove nade u osvajanje prvenstva pobjedom na Anfieldu. Riječ je o utakmici u kojoj je Gerrard poskliznuo, Demba Ba zabio, a većina igrača u plavome nije prešla pola terena. Jednostavno, nije ih zanimala igra, oni su svoj cilj zacrtali, prioritet je bio ne primiti gol i sve drugo je bilo sporedno.
Mourinha nije zanimala zabava jer on nije ničiji klaun.
Čiji je ovo autobus?
Pa ipak, problem je ipak malo višeslojniji od toga jer nije da Mourinho zaista ima pravo na takav stav. Ne radi se sada samo o filozofskom određenju nogometa kao igre u kojoj je estetika iznad svega, prije svega riječ je o licemjerju. „Parkiranje autobusa“ je izraz koji je popularizirao upravo José još u prvom mandatu u Chelseaju. Kad je još 2004. Chelsea ugostio Tottenham razlika u klasi bila je tolika da su Spursi svoju šansu vidjeli isključivo u čvrstoj obrani bez nekih napadačkih ambicija.
Rekli su da Ajax igra divno. Za mene je predivno ne dati suparniku ono što želi
„Kao što kažemo u Portugalu, oni su dovezli bus i parkirali ga ispred gola. Da sam navijač koji je platio 50 funti bio bi jako frustriran jer su Spursi došli samo se braniti“ izjavio je Mourinho poslije utakmice. Tom sintagmom dao je medijima i javnosti izraz kojim će ga častiti ostatak njegove karijere. Ironično, zar ne?
Još ironičniji su bili njegovi komentari kad je ugostio West Ham koji je tada vodio Sam Allardyce. Čekićari su odigrali odličnu utakmicu i potpuno zakočili sve ono što je tada Chelsea radio na vrhunskoj razini, a Mourinho je u izjavi za medije bio bijesan na isključivu orijentiranost prema obrani koju je tada prikazao objektivno inferiorni klub.
„Ovo nije Premier liga, ovo nije najbolji nogomet na svijetu. Ovo je nogomet iz 19. stoljeća. Jako je teško igrati nogomet kada samo jedna momčad želi igrati, nogometna utakmica je kada dvije momčadi izađu igrati nogomet, ovo je bilo sramotno. Big Sam je trebao bodove, ali je li ovo prihvatljivo?“
Ono što Mourinhu nije bilo prihvatljivo kod višestruko jeftinijeg West Hama ili kvalitetom inferiornog Tottenhama, prihvatljivo mu je u Manchester Unitedu, koji ima jednu od najskupljih ekipa i može dovesti igrače kakve god želi. Kad gostuje na Anfieldu, bilo to s Chelseajem ili Unitedom, José brzo zaboravi što je nogomet i odbaci svoju obavezu prema publici i najboljem nogometu na svijetu. Iako ima barem ravnopravne momčadi, na Anfieldu ili bilo kojem drugom jačem gostovanju, Mourinho ima samo jedan cilj – obraniti se. Bitno je upisati bod, eventualno kontrom kazniti protivnika i nastaviti dalje po planu. I to nekako bode oči, jer je u sukobu s onim što Mourinho priča kada se tako postave drugi treneri.
Odbija preuzeti rizik
José nije ničiji klaun i u pravilu ga dojam i zabava drugih ne zanimaju, ali nije u pravu kad je Nevilleu rekao da nije fundamentalist.
On je fundamentalist rezultata i pripreme koja mu rezultat omogućava. Za portugalski Tribuna Espresso objasnio je kako se pripremao za finale Europske lige protiv Ajaxa.
„Gledao sam osam Ajaxovih utakmica. U Engleskoj gledam zadnje dvije ili tri utakmice, jer već znam suparnika, ali u Europi mi treba više vremena. Za mene je analiza protivnika ključna jer sve što treniram i igram je pod izravnim utjecajem analiziranja suparnika. Želim uzrokovati nestabilnost suparniku. Pustili smo Ajax da igra iz zadnje linije blokirajući Matthijsa de Ligta i puštajući ih da izlaze kroz Davinsona Sáncheza koji je imao mnogo više problema, a onda smo zarotirali naš vezni red i stavili Paula Pogbu ispred Andera Herrere i Marouanea Fellainija jer smo željeli biti viši i dominantniji u toj zoni. Svi su rekli da Ajax igra divan nogomet, ali za mene je predivno ne dati suparniku ono što želi.“
Upravo isto je napravio Jürgenu Kloppu i Liverpoolu.
Postavio je igru tako da je oduzeo prostor prednjoj trojci i dubokom zonom onemogućio kontranapade u kojima je Liverpool dominantan. Pokriti sve opcije suparniku znači izložiti se riziku, to znači napasti suparnika premda nemaš loptu i proaktivno provocirati grešku. Mourinha ni takav napad ne zanima, jer odbija preuzimati ikakav rizik, reaktivno čekajući da se ta greška dogodi sama od sebe. On protivniku pokriva opcije koje su opasne, a izostanak rizika kompenzira tako da ostavlja one opcije koje je procijenio slabijim karikama. Joe Gomez je bio igrač utakmice iz istog razloga zbog kojeg je Sánchez imao toliko lopte u finalu Europske lige – Mourinho im je to dopustio. Analizirao je protiv čega će morati igrati, postavio je igru tako da je uzrokovao je nestabilnost u suparničkim redovima, nije ulazio u rizik i uzeo je bod po koji je došao.
Idealni produkt
A čitavu momčad je složio tako da bude visoka i dominantna. Lani su imali čak 15 remija, od čega 10 doma. Brojevi na kraju sezone su pokazali da nitko nije trčao manje od Uniteda, a po količini dobivenih duela bili su osrednji. Za Mourinha, to je bilo puno više poražavajuće nego konačno mjesto na tablici. Odlučio je kako mu je potrebno još dominacije, još sirove snage kojom će lomiti protivnike u fizičkoj dominaciji. Pridružio je Pogbi i Fellainiju premoćnog Romelua Lukakua, a veznom redu dodao Nemanju Matića i dobio momčad koja je viša i dominantnija od svih ostalih. Dobio je produkt koji je idealan za ono što želi igrati, produkt na kojem može graditi svoju mitsku drugu sezonu.
Mourinho jest fundamentalist u punom smislu te riječi – fundamentalist pripreme i rezultata. Za njega je predivno ne dati suparniku ono što želi, a pobjeda počinje time da se ne izgubi. Defenzivni nogomet s jakom fizičkom komponentom nije možda toliko atraktivan, ali i dalje je nogomet koji nosi uzbuđenja. Osobno mi je teško gledati kako od nevjerojatne momčadi radi malu ekipu koja je došla po bod, ali Mourinho nije tu da bude ičiji klaun. On je tu da suparniku uzrokuje nestabilnost, da ga natjera na ono što nogomet čini zaista zanimljivim – konstantno traženje novih rješenja.
