Kad je u pitanju procjena talentiranosti kod omladinaca, posebno delikatnu skupinu predstavljaju biološki akceleranti. Riječ je o igračima kojima se tijela ranije razviju te zahvaljujući tome imaju golemu prednost u igri s vršnjacima koji su im velikom većinom fizički inferiorni. Zato njihova statistika u mlađim kategorijama zna izgledati izvanzemaljski, što često zna zavarati ne samo navijače, nego i trenere i skaute.
More je košarkaša koji su na osnovi fizičke nadmoći nevjerojatnom lakoćom poharali mlađe kategorije, da bi potom naletjeli na betonski zid pri prelasku u seniorsku košarku. Nekima je bilo potrebno duže, a nekima kraće vrijeme da se prilagode na stvarni svijet surovog profesionalizma, dok se oni manje sretni u njemu nikad ni ne snađu te im doba dominacije među obručima ostane tek puko sjećanje. Zbog brojnih takvih sudbina počelo se s većom skepsom gledati na fizički moćne adolescente koji zabljesnu u omladinskim pogonima, dok bombastične najave o blještavoj budućnosti sve češće odmjenjuje oprezniji pristup.
Srpski razigravač Nikola Topić jedan je od primjera za novonastalu suzdržanost u procjenama krajnjih dosega mladih talenata.
On je u medijski fokus uskočio još u ožujku 2022., kad je u dobi od 16 godina i sedam mjeseci postao najmlađi Zvezdin igrač u povijesti koji se upisao u strijelce na utakmici ABA lige. I nije to bio samo sretni ubačaj u trash-timeu; Dejan Radonjić nije na glasu kao trener koji bi nekome poklonio minutažu u bilo kakvim okolnostima, a tom je prilikom u ogledu s Krkom držao Topića na terenu čak 16 minuta, na što se tinejdžer odužio produktivnom izvedbom od četiri poena i pet asistencija. Nekoliko dana kasnije Radonjić ga je nagradio i minutama na gostovanju kod Bayerna, što je Topića učinilo jednim od najmlađih debitanata u Euroliginoj povijesti.
Topić je igrač kojeg treba pustiti s lanca da bi pokazao svu raskoš svog talenta, kao što upravo radi u Megi
Inače bi samo to bilo dovoljno za stvaranje masovnog ushita, ali on je ovaj put izostao, što se jako dobro vidjelo pola godine kasnije na Zvezdinoj konferenciji za medije uoči početka sezone. Obično novinari u sličnim prilikama usporedbama sa superzvijezdama mlade igrače povlače za jezik, ali Topića tom prilikom nitko nije upitao vidi li u sebi novog Luku Dončića, nego mu je sletjela usporedba sa Stefanom Jovićem, neumornom radilicom euroligaške vrijednosti, ali i igračem ograničenog kapaciteta kad je u pitanju postizanje koševa. Topićeva reakcija bila je prilično iznenađujuća: “Volio bih postati mnogo bolji igrač od njega, ali vidjet ćemo koliko ću napredovati”, smjelo je i bez lažne skromnosti tada poručio.
Uzroci umjerenih očekivanja kod medija bili su posve jasni. Topić je tako mlad ušao u Zvezdinu prvu momčadupravo zbog impresivne fizičke razvijenosti te je već tada mogao dostojno sparirati seniorima, dok je u svojoj generaciji bio superioran, što je zorno demonstrirao i na Euroliginim ANGT turnirima. Kao razigravač visok 198 cm i s eksplozivnim prvim korakom, logično je da je prosječnim kadetima, pa juniorima, bilo gotovo nemoguće spriječiti ga da lagano dolazi do obruča. Na takvu prodornost nadovezao se ako ne izvanredan, onda u najmanju ruku vrlo dobar osjećaj za asistenciju.
Nije mačak u vreći
No, Topić je ipak u svojoj igri imao jedan hendikep koji je pozivao na oprez: diskutabilni vanjski šut.
Nametalo se pitanje hoće li u seniorskom okruženju njegova prodornost izgubiti dotadašnju oštrinu, što bi posljedično potenciralo šuterske nedostatke i učinilo ga prilično ograničenim igračem u napadu, barem u poenterskom smislu. Zbog toga je projekcija Topića kao elitnog defenzivca usmjerenog na razigravanje momčadi imala smisla, a ništa se nije previše promijenilo čak ni nakon što je proteklog ljeta vodio Srbiju do titule na juniorskom Eurobasketu i dobio nagradu za MVP-ja turnira.
Naravno da je taj podvig jako odjeknuo, pa je Nikola poslije toga dobio poziv Svetislava Pešića na pripreme za seniorski Mundobasket, ali još uvijek su bila svježa sjećanja na slučajeve Nikole Miškovića i Marka Pecarskog, koji su 2017. i 2018. također kao najkorisniji igrači Eurobasketa odveli Srbe do juniorskih zlata, a poslije toga njihov razvoj nije tekao ni približno očekivanjima.
U Topićevoj vrlo dobroj statistici na Eurobasketu (15,3 poena i 5,1 asistencija) jedna kategorija ipak je kvarila dojam: pogodio je samo dvije trice na čitavom turniru uz uspješnost od alarmantnih 9,5 posto. Teško je bilo očekivati da će Srbija dobiti još jednog elitnog seniorskog beka kad u juniorskoj konkurenciji nije uspio pogoditi niti svaku 10. upućenu tricu.
Pešić ga je potom očekivano prekrižio s liste konačnih putnika na Daleki istok, pa se Nikola mogao pridružiti klupskim pripremama u Megi — u koju ga je Zvezda, na insistiranje Miška Ražnatovića, poslala na posudbu umjesto u FMP (što se u siječnju izjalovilo zbog ABA-ine zabrane registracije) kako bi u abaligaškoj konkurenciji dokazao da svoje uspjehe nije postigao na temelju rano razvijenih fizikalija. Već je, doduše, bio odigrao impresivnu polusezonu u srpskom prvenstvu za OKK Beograd, ali ABA ipak predstavlja mnogo jači test sposobnosti.
Svega tri tjedna nakon početka sezone postalo je sasvim jasno da Topić neće biti još jedan akcelerantski mačak u vreći.
Izuzevši uvodni okršaj na Superkupu protiv euroligaškog teškaša Partizana, u preostala je četiri susreta naprosto razvalio suparničke obrane. Zatrpao je mrežice u pobjedama nad Cedevitom Olimpijom (21 poen) i Zadrom (27) u Superkupu, kao i u porazima od Cedevite Olimpije (25) i Borca (28) na startu ABA lige. Bojazni da će mu koridori do obruča postati mnogo teže prohodni pokazale su se neopravdanima; štoviše, dojam je da Nikola s još većom lakoćom dolazi do poena u prodorima nego što je to radio među vršnjacima. Protiv Zadra je za dva poena šutirao 7/9, protiv Cedevite Olimpije 10/12, a protiv Borca 8/11.
Što dalje?
Kombinacija munjevitog prvog koraka, kontrole lopte, promjene brzine i osjećaja za upotrebu table čine ga nezadrživim za ne baš mekane abaligaške obrane. Posao mu olakšava to što Mega poslovično mnogo trči u leđa, ali situacija se ne mijenja previše ni na postavljenim obranama; Topić iz utakmice u utakmicu pokazuje da može nemilice isprobijati i primarnog čuvara, a pogotovo visokog koji ga preuzme nakon pick igre.
Doista je teško sjetiti se beka koji je s 18 godina u ABA ligi mogao doći do obruča kad god mu se prohtije. Također ohrabruje to što, unatoč teškom šuterskom ljetu, trice u Meginu dresu gađa bez kompleksa: u pet utakmica ubacio je osam trica iz 22 pokušaja, itekako pristojnih 36,3 posto, a mehanika šuta i brzina izbačaja sugeriraju da mu šut s distance više ne bi trebao predstavljati veći problem.
Dakle, već sad je očigledno da Topić neće biti igrač koji će i približno nalikovati Stefanu Joviću. Dapače, on je play izuzetno agresivan prema košu koji će u budućnosti prije biti prva napadačka opcija euroligaške ekipe nego elitni defenzivac podređen suigračima.
Što se tiče aktualne sezone, za Nikolu je manje-više nebitno kako će se Mega plasirati. S ovako mladom momčadi, čak i za klupske standarde (svi osim 24-godišnjeg centra Uroša Plavšića su 2001. godište ili mlađi), malo koga bi začudilo da joj izmakne doigravanje, pa čak i da završi u borbi za ostanak. Topić će svakako biti legitimni kandidat za MVP nagradu; uostalom, sjetimo se da ju je svojedobno osvojio Nikola Jokić kad je Mega završila sezonu na tek 10. mjestu.
Premda je tek započeo svoju sezonu u ružičastom dresu, već sada se nameće pitanje: što dalje?
U srpnju je potpisao četverogodišnji ugovor s Crvenom zvezdom, što bi trebalo značiti da klub itekako računa na njega u bliskoj budućnosti, a on sam je više puta izjavio da želi ostaviti značajniji trag u crveno-bijelom dresu, kao što je to tijekom 1990-ih napravio njegov otac Milenko. Međutim, ako Zvezda i u sljedećim godinama zadrži maksimalne euroligaške ambicije te na jedinicu nastaviti dovoditi igrače klase Miloša Teodosića, Shabazza Napiera i Yaga dos Santosa, teško je očekivati da bi jedan tinejdžer mogao dobiti ulogu i slobodu kakvu priželjkuje, jer Topić je igrač kojeg treba pustiti s lanca da bi pokazao svu raskoš svog talenta, kao što upravo radi u Megi.
No, nastavi li s ovako zadivljujućim predstavama, nije nemoguće ni da mu Duško Ivanović dogodine uruči ključeve momčadi u ruke.
