Styles make fights.
Nogomet je suviše kompleksna igra da bismo momčadi samo tako etiketirali kao isključivo ‘napadačke’, ‘defenzivne’ ili ‘kontraške’, ali ako je postojao argument protiv toga, onda bi se on mogao izvući iz prvog poluvremena večerašnjeg derbija Premier lige između Liverpoola i Tottenhama. Liverpool je imao debelo više od 70 posto posjeda, šutirao kao iz šale i uglavnom operirao u suparničkoj polovici, ako ne i trećini. S druge strane, Tottenham je šutnuo jedan jedini put i većinu, ako ne i svo vrijeme proveo ispred svog šesnaesterca u bloku. Rezultat je bio 1-1.
Nije tajna da je Liverpool pod Jürgenom Kloppom već neko vrijeme primoran kreirati igru iz dubine i kroz posjed tražiti višak, nije tajna niti da su momčadi Joséa Mourinha historijski najubitačnije kada on pronađe idealnu ravnotežu čvrstine u sredini terena i brzine u kontri. Čekalo nas je, dakle, ono očekivano: sraz posjeda i kontre, inicijative i reakcije.
Liverpool je zabio preko Mohameda Salaha u 26. minuti; iako je njegov šut prevario Huga Llorisa sretnim odbijancem od Tobyja Aldeirweirelda, bila je to zaslužena naplata dominacije i inicijative od početka utakmice. Tottenham je izjednačio u 33. nakon brze kontre i lopte preko obrane koju je Son Heung-min pospremio u mrežu; bio je to prvi udarac gostiju i prvi smisleni prelazak u Liverpoolovu polovicu.
Mourinho je imao dobar plan i on mu je skoro uspio
Tko je igrao bolje? Pa, to ovisi o tome preferirate li proaktivni ili reaktivni nogomet. Da, Liverpool je dominirao posjedom i šutovima, ali Tottenham je zabio iz kontre, što znači da je Mourinhov plan funkcionirao do savršenstva. U drugom poluvremenu smo vidjeli i nešto aktivniji Tottenham, koji može žaliti za stativom Stevena Bergwijna, tako da se i u ovoj konstrukciji kontre-posjed mogu pronaći pukotine, ali činjenica da su do kraja utakmice obje momčadi imale jednake šanse pobijediti govori da plan i jednog i drugog trenera funkcionira.
Svaka Mourinhova velika momčad (Porto, Inter, Real Madrid, dvaput Chelsea) specifična je, ali ima i neke zajedničke faktore. Teško je ne primijetiti da se i ovaj Tottenham gradi na čvrstom pivotu u sredini terena od dvojice atletičnih i snažnih igrača od kojih je jedan dodavač i drugi trkač (Gio Lo Celso/Xabi Alonso, Claude Makélélé/Moussa Sissoko), krila specijaliziranog za golove (Cristiano Ronaldo/Son), ‘plutajuće’ desetke (Wesley Sneijder/Mesut Özil/Harry Kane).
Kada je motivacija na razini i kada je kadar odgovarajući, Mourinhov nogomet može biti nemilosrdan. Ali nogomet je igra u kojoj odlučuju nijanse. Da je Bergwijnov šut išao par milimetara lijevo, pisali bismo o Mourinhovoj majstoriji, o još jednoj ‘ukradenoj’ utakmici u kojoj je suparnik šutirao, dodavao se i dominirao, ali i izgubio. Pričali bismo da igrajući na kontre možete pobijediti momčad koja je dobra s loptom u nogama, o tome da je Liverpool, naravno, izgubio jer je pokušavao održati kirurški preciznu zadnju liniju s Fabinhom, veznjakom na poziciji stopera, i Rhysom Williamsom, 19-godišnjim klincem koji je igrao svoju prvu utakmicu u Premier ligi.
Kamen, škare, papir.
Ali Bergwijn je pogodio stativu, a Roberto Firmino, toliko osporavan ove sezone, glavom je zakucao loptu nakon kornera u 90. minuti i Liverpool je pobijedio 2-1. Inercija nas sada okreće na drugu stranu; Liverpool je pobijedio, slomio Tottenhamov niz nepobjedivosti u prvenstvu koji traje od 13. rujna, Liverpool je imao 76 posto posjeda, 17 udaraca, više u okvir gola (11) nego Tottenham ukupno (osam). Drugim riječima, “tako vam treba, kada se 90 minuta branite”.
Ali statistika govori samo dio priče. Tottenham se, osim što je imao konkretne šanse kojima je mogao okrenuti utakmicu, većinu večeri branio jako dobro i izvukao puno iz svojih brzih tranzicija. Mourinho je često kritiziran kao reaktivan trener, ne samo po pitanju stila nego dublje; kao da je riječ o fundamentalno negativnom treneru, pogotovo u utakmicama s rivalima, pogotovo u gostima. Često, možda čak i prečesto, te kritike imaju osnovu, budući da je Portugalac znao smanjiti šanse i otupiti potencijal svojih često vrlo talentiranih momčadi igrajući pretjerano oprezno, ali ne čini mi se da je to pošteno za večerašnji derbi.
Mourinho je imao dobar plan i on mu je skoro uspio. Činjenica da je bio tako blizu da razbije Kloppovu sada već magičnu nedodirljivost na Anfieldu govori dovoljno o formi u kojoj se trenutno nalazi njegova momčad. Ali ovaj Liverpool je već gotovo dvije godine nerješiva zagonetka zato što je Klopp izbrusio previše opcija kojima može naštetiti suparniku. Prepustit ćete nam loptu da ne možemo igrati luđački gegenpressing? U redu, bit ćemo opasni u posjedu i lomit srednje i duboke blokove. Zakrčit ćete sredinu terena? U redu, primarni plejmejkeri bit će nam Trent Alexander-Arnold i Andrew Robertson, bekovi. Ni to ne prolazi? Riješit ćemo utakmicu iz napadačkog prekida.
Mourinho je večeras pokušao pronaći rješenje, ali Liverpool je prvak, i sada ponovo vodeći, s razlogom.
