Ispred malih dućana u bejrutskom kvartu Hamra vijore se zastavice različitih zemalja. Najviše je onih Brazila, a jednu takvu ispred nas kupuje dječak koji iskače s jurećeg skutera. Grabi zastavicu i na pločnik polaže gazdi dućana pare, pa skače nazad na skuter. Jednom se rukom hvata za vozača, a drugom svom snagom maše zastavicom niz ulicu. Iza sebe ostavlja grad koji titra u žutoj i zelenoj boji. U Brazilu živi više Libanonaca nego u samom Libanonu, a Libanon se nikad nije kvalificirao na Svjetsko nogometno prvenstvo, pa ne čudi što bejrutsko srce ovih dana kuca za drugu daleku domovinu.
Iz Hamre se spuštamo prema bejrutskoj luci i dugačkoj šetnici uz Mediteran. Restoran podno svjetionika na velikom panou oglašava promotivne ponude za gledanje prvenstva i raspored termina koje je potrebno bukirati unaprijed. Obećavaju gledanje bez smetnji i prekida, što nije mala stvar u gradu u kojem su nestašica struje i vode svakodnevni problem. Na tešku ekonomsku krizu i inflaciju koja je ovdje startala 2019. nakalemila se katastrofalna eksplozija u bejrutskoj luci prije dvije godine, a uz pandemiju i rusko-ukrajinski rat, Libanon je gotovo dokrajčen. Druge ratove koji još traju u susjedstvu da i ne spominjemo. U Bejrutu su čitavo desetljeće zaštitni znak šetnice uz Mediteran sirijski dječaci i djevojčice, napuštena djeca rata koja prodaju ruže i papirnate maramice, pjevaju, prosjače.
Nakon što je prodao zadnji paketić maramica, jedan takav dječak skakuće uz ogradu šetnice i promatra valove kako se razbijaju o stijene. Silazi i umiva se u malo morske vode pa ruke briše o tamnocrvenu majicu. Majica mu poderana i izblijedjela, ali vidi se da je riječ o dresu Nejmeha (arapski “zvijezda”), najpoznatijeg libanonskog nogometnog kluba. Uspinje se natrag i hoda do najbliže klupe, pa sjeda i gleda kako mladi par s kćeri, djevojčicom ricave kose, igra nogomet. Kud lopta tud i dječakovo oko, pa svaki put kad je trojac napuca predaleko on hitro trči i vraća im je natrag. Ne pita ih može li s njima zaigrati, a oni ne nude.
Mi svoje noge tjeramo dalje, pa se šetnicom od svjetionika spuštamo prema legendarnom gradskom lunaparku, koji je preživio i 15 godina građanskog rata (od 1975. do 1990.), i više bombaških napada, i nedavnu eksploziju koja je razorila pola luke. Po broju ljudi koji na kiosku uokvirenom šarenim lampicama kupuju ulaznice čini se da će lunapark preživjeti i najnoviju krizu.
“Revolucija nije uspjela, ali to ne znači da nikad neće. Napravili smo jedan skok skupa i to ne smijemo zaboraviti. Isto vrijedi i za Nejmeh”
Tik uz njega stoji naše finalno odredište, stadion nogometnog kluba Nejmeh.
Kao i svaka druga zgrada u Bejrutu kojoj se pripisuje neki tip značaja ili rizika, i on je ograđen žilet žicom i čuvaju ga vojnici. Ranije poznat kao stadion Al-Manara (“svjetionik”, kako se zove širi potez grada uz svjetionik), 2005. je preimenovan u Stadion Rafik Hariri, po libanonskom poduzetniku i političaru, dvaput premijeru, koji je ubijen u atentatu te iste godine.
Prvi ultrasi u Libanonu
Tafadal, tafadal, dobacuje nam da izvolimo zaštitar na ulazu čim primijeti da se stadionu približavamo. Desnom rukom pokazuje prema limenim vratima i izmiče se u stranu ponavljajući poziv, kao konobari kad mame u restorane u gradovima diljem Mediterana. Izvolit ćemo, ionako smo planirali.
Vadimo 30.000 libanonskih funti (oko šest kuna — toliko o inflaciji i libanonskoj nacionalnoj valuti), koliko košta ulaznica za trećeligašku utakmicu između Homenmena i Shababa. Nadali smo se ovih dana gledati prvoligaški gradski derbi između Nejmeha i Al-Ansara (Ansar je 14 puta osvajao libanonsko prvenstvo, Nejmeh osam), ali sve su utakmice prve lige odgođene zbog sigurnosnog rizika. Preostala nam je treća liga na Nejmehovu stadionu s posebnim gostom, a mi se pravo bejrutski brzo prilagođavamo.
Zaštitar nas pita otkud smo, a na spomen Hrvatske oduševljeno ponavlja ime Luke Modrića. Kaže nam da i on navija za Brazil, ali mu je drugi izbor Krouatija.
“Vi ste mala zemlja, kao i mi. Ako pobijedite, to je pobjeda za sve nas male!”, zaključuje dok nas upućuje prema tribinama. Zahvaljujemo se i ne kvarimo čovjeku veselje konstatacijom da je veći obožavatelj Modrića i reprezentacije nego mi. Ako smo zbog ičega ikada voljeli Svjetsko nogometno prvenstvo, to je zbog tih malih zemalja koje smo kroz njega otkrivali. I nisu možda sve ni bile male, ali bile su nam nepoznate, pa smo mislili da mora i da su male. Neka je Nejmehovu zaštitaru njegove male Krouatije.
Smještamo se na krhkim sjedištima plavo-crvenih tribina i gledamo kako stadion sa zapadne strane nadvisuju neboderi, vešeraji za pare koji paraju nebo, dok na istoku nebu noge pere Mediteran. Nebo se spojilo sa zemljom, Stankoviću, najradije bismo rekli našem domaćinu Ahedu čim nam se pridruži na tribinama, ali neće razumjeti referencu. Osvrćemo se prema ulazu, na kojem stoje četiri sirijska dječaka, dio ekipe koja prodaje i prosjači na šetnici. Zaštitar ih pušta da uđu besplatno. Sve ih tapše po ramenima uz porciju požurujućeg jalla, jalla (ajde, ajde). Među četvorkom je i dječak u Nejmehovu dresu kojeg smo ranije sreli. Sjedaju jedan do drugoga na južnu tribinu, izuvaju trošne japanke i puštaju da im tabane ljubi topli beton tribina.
Uto stiže i naš domaćin. Maše i ispričava se što kasni samo 10 minuta, a ne barem 15, koliko je standardno po arapski. Ahed je član ultrasa Supernova, prve libanonske grupe ultrasa koju su Nejmehovi navijači osnovali početkom 2018. Odmah ćemo reći i da mu Ahed nije pravo ime, moramo ga zbog sigurnosnog rizika za potrebe ovog teksta prekrstiti.
“Znamo što je bilo s ultrasima u Egiptu. Zatvarali su ih, na kraju zabranili, uništili. U Libanonu zasad toga nema, ali nikad ne znaš, od naših se političara sve može očekivati”, odmah daje svoj disklejmer Ahed. U Egiptu su i članovi Supernove završili u pritvoru — sedmero ih je uhićeno 2018. prije utakmice Kupa arapskih prvaka protiv kairskog Al-Ahlija zato što su u zemlju zabranjenih ultrasa ušli s majicama na kojima je pisalo “ultrasi Supernova”.
Zvijezda mog života
Dok na terenu počinje izvanredno obećavajuća utakmica u kojoj već u prvim minutama pada gol za Shabab, nakon čega se njegov golman kao sokol svako malo zalijeće u napad na suparničku polovicu terena, Ahed nam priča o Nejmehovj povijesti. Klub je star 77 godina, a u libanonskom je kontekstu izuzetak zato što je otpočetka uključio igrače i navijače različitih religija i etniciteta, uglavnom široku paletu radničke klase — prvo iz Bejruta, a zatim i ostatka zemlje. Nejmehom kao jedinim libanonskim “narodnim” klubom bavi se i dokumentarni film Ljudi Nejmeha (2015.) Jonathana Cadiota i Jusefa Jacouba.
“Živimo u zemlji u kojoj se vlast od vrha nadolje provodi sektarijanski”, objašnjava Ahed. “Predsjednik je maronitski kršćanin, premijer sunit, predsjednik parlamenta šijit.” Temelj za uvođenje takvog sustava bio je popis stanovništva iz 1932., a novi do dana današnjeg nije proveden. Neki će reći da je cilj bio osigurati reprezentativnost različitih zajednica, ali skoro 100 godina libanonskog iskustva pokazuje da je cilj bio — razjedini pa vladaj. Stara kolonijalno-kapitalistička taktika koju su u Libanonu nas forsirali Francuzi.
“Nejmehovi su osnivači to odbili”, priča Ahed. “Klub su zajednički osnovali ljubitelji nogometa iz zajednica druza i sunita. Za simbol su mu uzeli petokraku, kombinaciju vjerskog simbola druza, ali i radničke klase.” Osnovan u oktobru 1945., Nejmeh okuplja i staro i mlado, i muškarce i žene, poručuje i mural na ulazu u stadion koji prikazuje dječaka, mlađeg muškarca i ženu te djeda sa štapom za hodanje, koji drže natpis “Zvijezda mog života”.
Ahed napominje kako je malo organizacija koje su sredinom prošlog stoljeća u Libanonu otvoreno gurale politiku jedinstva, pa Nejmeh odudara i izvan aportskih okvira. Uz klub se veže i najveće nogometno gostovanje u povijesti zemlje: u aprilu 1975. za Nejmeh je zaigrao Pelé, što je priča koju u krhotinama čuva drugi mural uz igralište. Tjedan dana nakon te utakmice počeo je građanski rat, u kojem je Bejrut 15 godina razdvajala Zelena linija — na istočnoj je strani živio kršćanski dio stanovništva, na zapadnoj muslimanski. U Nejmehu su tijekom rata igrali i za njega navijali i jedni i drugi.
“Nejmeh je ostao popularan i voljen zato što je bio primjer kontre podjelama, osporavao logiku koja nam se predstavljala kao jedina moguća. Volio bih reći da je i danas primjer toga, ali nakon što su klub 2000-ih preuzeli Rafik Hariri i njegovi ljudi, to se promijenilo”, kaže Ahed.
O sprezi politike i kapitala koja je u klupsku upravu dovela Haririjeve ljude i time udarila drugačiju putanju kluba pisala je u svom istraživanju o sportu i politici u Libanonu Muzna Al-Masri. Nakon što je 2005. Hariri ubijen, uprava je stadion preimenovala “u njegovo mučeničko ime”, iako se radi o profilu najgoreg ratnog profitera i tajkuna. Naime, 1990-ih je reizgradnja uništenih dijelova Bejruta povjerena Haririjevoj tvrtki Solidere. Njegov je privatni biznis nakon rata stvorio čudovište od grada za bogataše koji u njemu ne žive i pritom na svakom koraku tjerao i stvarao sirotinju.
“Ako narod bude gladan, pojest će svoje vladare”
“Ne sviđa nam se to što se stadion zove njegovim imenom, ali pola grada je nazvano po njemu nakon što je ubijen. Veći je problem od imena činjenica da se klubom upravlja na isti način na koji je Haririjeva politika vodila grad i zemlju. Nejmeh je talac uskoprofitne priče uske političke partije i vizije”, priča Ahed. Nakon atentata na Haririja (za ubojstvo su optužena dva člana Hezbollaha) zabranjeno je prisustvo publike u domaćoj nogometnoj ligi, a zabrana je trajala šest godina.
Navijača na stadionima nije bilo, ali su kao kolateralne žrtve političkih obračuna ginuli nogometaši. Tako su 2007. baš ispred ovog stadiona u bombaškom napadu poginuli mladi Nejmehovi igrači Hussein Dokmak i Hussein Neim. Napadom se ciljalo na političara Valida Eidoa (iz Haririjevog Pokreta budućnosti), a poginuo je i Eido i još desetoro drugih ljudi.
Da taoci takve politike više ne žele biti, ljudi su diljem Libanona pokazali u jesen 2019., kada je počela njihova tahwra, revolucija. Prosvjedima koji su počeli u oktobru među prvima su se pridružili Nejmehovi ultrasi. Prije nego što su tisuće ljudi tjednima zauzimale bejrutski Trg mučenika, Supernovini su članovi na utakmicama širili transparente “ako narod bude gladan, pojest će svoje vladare”, a neki od slogana koje su skandirali na stadionu kasnije su zaživjeli kao dio uličnog revolucionarnog repertoara.
“Naša je političko-poduzetnička kasta ili razjedinjavala ili površno pričala o jedinstvu kad je njenim članovima je bilo zgodno da se pozicioniraju kao čuvari jedinstva od vrha prema dolje”, kaže Ahed. “Ali thawra je pokazala da ljudi Libanona znaju stati jedni uz druge ujedinjeni u onome što je naša prava zajednička realnost, a to je da smo radnička klasa, da je ovo zemlja siromašnih i iskorištenih ljudi. Revolucija nije uspjela, ali to ne znači da nikad neće. Napravili smo jedan skok skupa i to ne smijemo zaboraviti. Isto vrijedi i za Nejmeh, koji je napravio korak natrag, ali to ne znači da ne pamtimo otkud mu je 1945. krenuo put i da ga ne želimo i dalje njime voditi”, zaključuje Ahed.
U našem je razgovoru završila i utakmica, a pobjedu je Shabab odnio toliko uvjerljivo da je već u drugom poluvremenu dio publike uzbuđenje otišao potražiti u stadionskoj birtiji. Dok se na ulici pozdravljamo s Ahedom, veliki kotač lunaparka okreće novi krug u suton. Njegove lampice u svakoj vrtnji bace snop svjetlosti na Nejmehovu crvenu zvijezdu koja sija ispod žilet žice.
