Istražujući palestinsko-izraelski sukob uvijek i iznova me fascinirao jedan podatak. Pojas Gaze, uvjetno rečeno područje pod palestinskom kontrolom, prostire se na površini od 362 km². Radi se o teritoriju koji je na pojedinim dijelovima širok od šest do 12 kilometara, a dugačak 44 kilometra. Prema procjenama iz 2015. u Pojasu Gaze živjelo je oko 1,8 milijun stanovnika, danas vjerojatno i više od dva milijuna. Ako bismo gustoću stanovništva uspoređivali s međunarodno priznatim državama ili makar s područjima sa širokom autonomijom, Pojas Gaze bio bi peto najgušće naseljeno mjesto na svijetu. Jasno, velik broj stanovnika po kilometru kvadratnom ne mora nužno značiti i lošu kvalitetu života, ali kada uzmete u obzir da je područje pod ekonomskom blokadom te ga Palestinci smatraju okupiranim od Izraela, možete naslutiti kako se radi o ‘pasjem’ životu.

Izrael kontrolira zračni i morski prostor, kao i šest graničnih prijelaza, čime je zapriječena sloboda kretanja te slobodni uvoz i izvoz dobara, a opskrba strujom i vodom također ovise o Izraelu. Ljudi uglavnom žive od sitnog, osnovnog obrtništva, a na ono malo zemlje sade kulture poput maslina, limuna i raznog povrća, što također izaziva probleme. Prema podacima iz 2009. njih 70 posto živi ispod crte siromaštva.

Politiku Izraela prema Pojasu Gaze jednom je prilikom najbolje sažeo visoki dužnosnik izraelske vojske: “Nema razvoja, nema prosperiteta, nema humanitarne krize.”

Naravno, u Gazi, vrlo često ratnoj zoni, igra se nogomet; postoji čak i liga s nekoliko grbavih terena, s lokalnim derbijima koji podižu buru, uglavnom zbog sumnjivih sudačkih odluka, a onda i zbog sukoba igrača i dužnosnika i navijačkih čarki i nereda. Ljudi se valjda trebaju nekako ‘ispuhati’ od realnosti…

Palestinski nogomet je počeo puhati u politička jedra, a nogometna reprezentacija je jedan od privida državnosti

Mahmoud Wadi bio je jedan od perspektivnijih palestinskih nogometaša, tražen od bogatih egipatskih klubova. Wadi je bio najbolji strijelac lige u Gazi i nogomet je pokušao iskoristiti kako bi pobjegao od lošeg života; prvi korak bio je prelazak u klub na Zapadnoj obali, drugo palestinsko područje pod kontrolom Izraela gdje postoji zasebna liga, upravo zbog otežane slobode kretanja. Liga je od 2010. profesionalizirana, a život je generalno bolji.

“Imate struju cijeli dan”, kaže skromno. Bilo je tako otprilike devet mjeseci, sve dok sa svojim klubom nije otišao igrati kup-utakmicu u Gazu. Po povratku na Zapadnu obalu, unatoč tome što je imao potrebnu papirologiju, Wadi je zadržan na granici.

Potencijalni terorist

“Njegov ulazak u Izrael i Zapadnu obalu bit će iskorišten za promoviranje terorističke aktivnosti”, šturo je otkrio jedan izraelski sigurnosni izvor. Mahmoud nije imao izbora te je ostao na posudbi u matičnom klubu i vjerojatno propustio priliku za napredak u formativnim godinama. Danas su mu 24 i s vremenom se ipak probio kroz sigurnosni aparat — igra u prvoj egipatskoj ligi, a za palestinsku nogometnu reprezentaciju dosad je upisao pet nastupa.

U očima Izraela, svatko tko izlazi iz Pojasa Gaze potencijalni je pripadnik Hamasa, a svatko tko je potencijalni pripadnik Hamasa, potencijalni je terorist.

Hamas je političko-vojna organizacija, zasnovana na načelima islamskog fundamentalizma, a od 2007. gospodari Pojasom Gaze — kako u administrativnom, tako i u vojnom smislu. Zapad ga smatra terorističkom organizacijom, a za pravo mu daje Hamasovo vojno krilo koje potiče terorističke, najčešće samoubilačke napade na izraelske snage sigurnosti ili civile. Sukladno tome, tj. u ime sigurnosti, svatko je potencijalni terorist.

Hamas je prilično popularan među Palestincima — na izborima održanim 2006. prikupio je 44 posto glasova te ubrzo ušao u sukob s drugim najpopularnijim palestinskim predstavnikom, Fatahom, ogrankom poznatog Palestinskog oslobodilačkog pokreta (PLO-a), koji je desetljećima vodio Yasser Arafat. Za razliku od Fataha, čiji je član na čelu Palestinske samouprave koja drži civilnu vlast u dijelovima Zapadne obale, Hamas ne prihvaća dvodržavno rješenje i negira postojanje izraelske države.

Samah Marava jedan je od najboljih palestinskih nogometaša, broj 10 te je izgledno da će postati igrač s najvećim brojem nastupa i golova za reprezentaciju. U travnju 2014. Samah se vraćao iz trening-kampa u Kataru, kada ga je na granici Zapadne obale s Jordanom uhitila izraelska vojska. Shin Bet, izraelska tajna služba, baratala je informacijama kako je Samahu uoči puta u Katar prišao visokopozicionirani pripadnik Hamasa s ‘instrukcijama’ — Marava se u Dohi sastao s bivšim pripadnikom Hamasa, osobom koja je ranije u razmjeni zatvorenika puštena iz izraelskog zatvora, a koja mu je tom prilikom navodno predala novac, mobitel i pismo. Samah je navodno sve priznao te u zatvoru proveo sedam mjeseci.

Nakon što je izašao iz zatvora, Marava je pozvan u reprezentaciju za Azijski kup, na koji se Palestina kvalificirala prvi put otkad je 1998. priznata od FIFA-e. Na granici Zapadne obale s Jordanom, Samaha su zadržali pet sati, samo da bi ga poslali natrag kući.

Štrajk glađu i nuklearno ‘rješenje’

Nekoliko mjeseci kasnije, Palestina je u Maleziji igrala kvalifikacijsku utakmicu za Svjetsko prvenstvo, a Marava je, pogađate, opet zaustavljen na graničnom prijelazu. Njegovi suigrači su ovaj put žestoko protestirali — sjeli su na tlo i odbili se dići dok ga ne propuste, a pritisak je izvršila i FIFA pa je Samah zaigrao u pobjedi nad domaćinom Malezijom od 6-0, upisavši se dvaput u strijelce.

Ako Marava nije postao snažni simbol otpora Izraelcima, onda je to svakako uspjelo Mahmoudu Sarsaku. Kao i Wadi, bježao je iz Gaze u bolji život 2009. potpisao za klub na Zapadnoj obali, ali je uhićen dok se taksijem vozio prema novom klubu. Shin Bet je tvrdio kako se radi o pripadniku oružane skupine, palestinskog Islamskog džihada, koji je nekoliko godina prije bacio bombu na izraelske vojnike.

U zatvoru je bez suđenja proveo tri godine, a međunarodna javnost se digla na noge kad je počeo štrajkati glađu — podršku su mu pružili Celticovi navijači, ali i Eric Cantona i Lillian Thuram, pa i Sepp Blatter te Amnesty International. U žalbi koju je uputio izraelskom Vrhovnom sudu, Sarsak je priznao kako je bio pripadnik PIJ-a, ali kako je neaktivan već dulje vrijeme te time ne predstavlja sigurnosni rizik. Pušten je nakon što je štrajkao glađu 101 dan, a u Pojasu Gaze je dočekan kao heroj; jedan od vođa PIJ-a izjavio je tada kako je Mahmoud “jedan od naših ponosnih članova”.

Sarsak danas prodaje falafele po londonskim ulicama.

Jasno, trojica spomenutih nogometaša nisu izolirani slučajevi. Znalo se dogoditi da cijela palestinska reprezentacija ne može otputovati, čak i na kvalifikacijske utakmice. Reprezentacija je u posljednjih desetak godina jako napredovala; prije dvije godine zauzimala je 73. mjesto na FIFA-inoj ljestvici, bila ispred Izraela, a početkom ove godine zaigrala je drugi put uzastopno na Azijskom kupu. Reprezentacija se u početku krpala od igrača iz dijaspore, ali danas je većinom čine domaći igrači, dobrim dijelom zbog ojačale lige na Zapadnoj obali.

Takav uspon mnogi pripisuju Jibrilu Rajoubu, čelniku Palestinskog nogometnog saveza, inače moćnom političaru i članu Fatahova glavnog odbora, osobi koja je privukla novac i znatna ulaganja u izgradnju infrastrukture. Rajoub je 1970. bacio granatu na izraelske vojnike i zbog toga proveo 15 godina u zatvoru, a svoj radikalizam nerijetko ispoljava kad se obraća Palestincima ili Arapima, spominjući i nuklearno ‘rješenje’ sukoba, kad bi ono za Palestince bilo dostupno. Smatra se kako populističku retoriku koristi i zbog osobnih političkih interesa, kako bi jednog dana naslijedio Mahmouda Abbasa, osobu na čelu Palestinske samouprave. U međunarodnom diskursu Rajoub je, dakako, blaži, ali smatra kako Palestinci trebaju iskoristiti nogomet kao nenasilno sredstvo otpora protiv Izraela.

Ubijanje u pojam

Zbog spomenutih slučajeva otežanog kretanja nogometaša, ali i zbog izraelskog opstruiranja u dostavljanju sportske opreme za gradnju infastrukture u palestinska područja, kao i zbog osnivanja izraelskih nogometnih klubova u, ionako ilegalnim, židovskim naseljima u Zapadnoj obali, Rajoub već nekoliko godina insistira na tome da bi FIFA trebala suspendirati Izraelski nogometni savez (IFA); upitno je, međutim, koliko IFA može utjecati na nešto što je jedan od ključnih izraelskih nacionalnih interesa.

Također, na prvu nije najjasnije što bi Rajoub postigao isključivošću, ali njegovu predanost borbi treba staviti u kontekst toga da Fatah i PLO već 20-ak godina nisu ostvarili opipljiv napredak u mirovnim pregovorima. Na taj način je palestinski nogomet počeo puhati u politička jedra, a nogometna reprezentacija postala je jedna od prisutnijih palestinskih institucija, jedan od privida državnosti.

Treba reći kako je za vrijeme vladavine Seppa Blattera FIFA pokušavala kako-tako, pomirljivo posredovati u sukobu. Postojao je odbor koji se bavio ključnim problemima, ali on je ukinut dolaskom Giannija Infantina na čelo krovne organizacije. Naravno, sve pod egidom kako politiku ne valja miješati u sport. Nedugo potom, Infantino je sam sebi skočio u usta — prije koji tjedan je, s onim svojim anđeoskim licem, najavio kako će Palestincima graditi terene.

Bilo je to na mirovnom summitu u Bahreinu, organiziranom pod pokroviteljstvom SAD-a, a koji je dio megalomanskog i nerealnog plana američkog predsjednika Donalda Trumpa o stvaranju palestinsko-izraelskog mira putem znatnih investicija na palestinskim područjima. Inače, na summitu se nisu pojavili palestinski predstavnici, koji su Trumpov plan ocijenili kao nonsense. Treba podsjetiti i na Trumpovo priznanje Jeruzalema kao glavnog izraelskog grada prije dvije godine koje nimalo nije pomoglo odnosima, napose onim mirovnim.

Čitajući o slučajevima uhićivanja i(li) tlačenja palestinskih nogometaša, čovjek zaključi kako njegovo mišljenje o cijeloj stvari i nije toliko važno; ono što jest fakt je da izraelski vojno-birokratski sustav naprosto odrađuje svoj posao, i to u kontekstu stoljetnog sukoba. Ujedno, ako je ikada vrijedila ona floskula o tome kako politiku treba odvojiti od sporta, ona je u ovom slučaju “ubijena u pojam”.

Sredinom 2015. je 42 posto Palestinaca smatralo je kako je oružana borba jedini način na koji mogu doći do vlastite države. Nije trebalo dugo čekati — sukob je u Pojasu Gaze eskalirao koji mjesec kasnije, a prije dva mjeseca Hamas i Islamski džihad ispalili su više od 450 raketa na izraelska sela i gradove. Izraelska vojska je odgovorila tenkovskim granatama i zračnim udarima na oko 220 meta u Gazi. Poginulo je pritom 16 civila, među njima 14-godišnja beba i njezina teta.

Jesu li poginuli civili bili Izraelci ili Palestinci — je li, nakon svega, uopće bitno?