Kada je britanski povjesničar i društveni teoretičar Eric Hobsbawm razvijao svoju teoriju o onome što će nazvati “permanentna sadašnjost”, ponajviše se referirao na tendenciju novih generacija spram negiranja ideje zajedničke prošlosti, zbog čega se dovodimo u situaciju da iz prošlih iskustava malo učimo. Informacijska era je ogromnim dijelom utjecala na percepciju vremena, samim tim i dostignuća postignutih u nekom trenutku.
To se poprilično očituje i u sportu, u kojem se sve više živi u nekom obliku te permanentne sadašnjosti. Dostignuća se promatraju u trenutku, dok se ona prijašnja — makar ta prošlost bila po svim parametrima čak i recentna — gube i prebrišu. Treneri se troše i podređuju rezultatu, gubeći svoj karakter u strahu od toga da će izgubiti autoritet znanja, a onda i opipljiv rezultat. Postoji li uopće trener koji je i dalje spreman podrediti se nekim višim ciljevima, osloboditi se i otvoriti prema onome što zaista osjeća i što on, a ne okolina, misli da je ispravno?
Naravno, prvi na pamet padaju ljudi poput Marcela Bielse ili Juanme Lilla, ali ovih se dana iz sjene vratio jedan od najvećih poeta među trenerima: novi Genoin mister Cesare Prandelli.
“Svatko bi trebao živjeti slobodno sa samim sobom, svojim željama i sentimentima”, napisao je Prandelli u predgovoru knjige Alessandra Cecchija Paonea Il campione innamorato (Zaljubljeni šampion). Paone je televizijski voditelj koji je u konzervativnom, često i licemjernom talijanskom društvu godinama tajio svoju homoseksualnost i prikrivao je brakom, da bi konačno odlučio otvoreno progovoriti o svojim stvarnim osjećanjima, koliko god ga javnost osuđivala zbog činjenice da je napustio suprugu. Prandelli je drage volje prihvatio ono što bi malo ljudi u Italiji prihvatilo — pogotovo onih iz sportskog miljea u kojem je ta tema strogi tabu, što on jako dobro zna. Ali isto tako dobro zna da su bol, odricanje i vjernost svojim uvjerenjima dio života.
“Mogli smo pobijediti, ali mogli smo i izgubiti. Važno je zadržati osmijeh”
Za mnoge je Prandelli, nekoć davno igrač Cremonesea, Atalante i Juventusa, uvijek bio pomalo i mistik.
On će to pripisati činjenici da je njegova prava želja, veća i od nogometne karijere, bila karijera umjetnika; Cesare je kao tinejdžer bio spreman upisati Umjetničku akademiju, ali njegovim roditeljima je tada to bilo ipak malo previše. Sigurno da tu treba tražiti ishodište njegova osebujnog i briljantno iskrenog karaktera, jer je onda tu kreativnu sputanost ispoljavao kroz nogometnu, ali još više i trenersku karijeru.
“Otkrio sam da se mnogi ljudi boje voljeti”
Kronične ozljede koljena usmjerile su ga nešto ranije prema trenerskom poslu i počeo je kao trener Atalantine juniorske momčadi. U svojoj trenerskoj crti nosio je i razvojni pečat; sklonost prihvaćanju projektnih poslova nešto je što će ga također odrediti, ali i stigmatizirati godinama kasnije. Dobri rezultati i dopadljiva igra omogućili su mu hijerarhijski uspon, pa je razmjerno brzo dobio prigodu voditi i prvu momčad. Nastavio je utabanim putem, a nakon uspjeha s Parmom došao je i poziv velikog kluba koji je uvijek očekivao.
U priči o njegovih šest tjedana u Romi, na poslu kojo je čekao i dočekao, nema puno toga romantičnog u nogometnom smislu, ali ima u ljudskom. Možda je trebalo biti tako, da je čovjeka koji je od samog početka trenerske karijere držao do principijelnosti sudbina testirala na najgori mogući način. Nedugo nakon preuzimanja momčadi saznao je da mu se supruzi Manueli vratio karcinom dojke, i to u ekstremno agresivnom obliku. Radi nje je dao otkaz, znajući da je između dvije ljubavi jedna veća, ali nije pomoglo. Manuela je umrla, ali Cesare nije potonuo; njena smrt je na površinu izvukla njegova ionako ogoljena razmišljanja, neobična za nogometnog trenera.
“Otkrio sam da se mnogi ljudi boje voljeti i živjeti u ljubavi”, izjavio je nedugo nakon njene smrti. “Možda je stvarno lakše ne voljeti, ali onda postanemo robovi svoje sebičnosti”.
Vratio se treniranju godinu dana nakon ženine smrti i preuzeo Fiorentinu, koju je od kandidata za ispadanje doveo do kandidata za mjesta koja vode u Europu. Pet dugih godina proveo je u Firenzi, a njegov je rad profilirao Fiorentinu kao stabilan klub s realnim ambicijama. Nakon toga je, pomalo iznenađujuće, dobio priliku na klupi talijanske reprezentacije. Italija je pod njegovim prethodnikom Marcellom Lippijem bila svjetski prvak, ali je, u trenutku kada je Prandelli preuzeo kormilo, još jednom doživjela slom svog tradicionalnog pragmatizma, završivši kao posljednja u grupi na Svjetskog prvenstvu u Južnoj Africi, i to u slabašnoj konkurenciji s Paragvajem, Novim Zelandom i Slovačkom.
Glava na panju
Talijanska reprezentacija posebna je na svoj način, s kultom koji oduvijek stvara često i umarajuću sponu između društvenih karakteristika i stila igre. Mnogi društveni kroničari su proveli sate objašnjavajući sponu između sklonosti pragmatizmu te defenzivnosti u nogometu sa razvojem modernog talijanskog društva. Redatelj i pjesnik Pier Paolo Pasolini tvrdio je da je catenaccio dio talijanskog karaktera i da njega nije nitko trebao tu postaviti, baš kao što “nitko nije trebao izumiti ni slumove oko Rima da bi ih koristili u neorealističkim filmovima”. Voditi Italiju značilo je prihvatiti da tu nema mjesta za ljubav, samo za rezultat.
Možda je to bilo ono robovanje sebičnosti o kojem je pričao Prandelli kada je govorio o liniji manjeg otpora oko pružanja ljubavi. Robovanje predeterminiranim postavkama koje nadilaze priču o taktici i stilu učinilo je poziciju talijanskog izbornika katastrofalno umarajućom; kada se podčinite nečemu što je potencijalno u direktnom sukobu s onime u što godinama vjerujete, onda ostajete ne samo odbačeni, nego i prazni.
Možda su se zato mnogi Prandellijevi prethodnici po završetku izborničke karijere sasvim povukli iz tog posla. Slavni Vittorio Pozzo okrenuo se novinarskom poslu, a slične sudbine su doživjeli i Giovanni Ferrari, Fulvio Bernardini i Enzo Bearzot, dok su neki poput Azeglia Vicinija — osvajača bronce na SP-u 1990. godine — proletjeli kroz pojedinačne sporedne posliće prije umirovljenja. Zla kob se nastavila i kasnije: Cesare Maldini, Dino Zoff, Giovani Trapattoni i Marcelo Lippi — svima je zajedničko tp da im je trenerska karijera izblijedljela nakon što su se potrošili u borbi s tegobnom ulogom talijanskog izbornika.
Prandelli je vjerovao je da Italija može uživati u nečem drugom osim u rezultatu kroz prečesto teško gledljivu, frustrirajuću i defenzivnu igru, i bio je spreman staviti svoju glavu na panj da bi to i postigao.
Poginuti junački
“Imam san u kojem osvajam Svjetsko prvenstvo koristeći sedam različitih formacija u sedam odigranih susreta”, rekao je. Nije bilo Svjetsko, ali je na Euru u Poljskoj i Ukrajini 2012. to gotovo i uspio.
Varirao je između opcija koje za Italiju nisu bile konvencionalne. Utakmice u skupini protiv Hrvatske i Irske Talijani su završili su kao ekipa s većim posjedom lopte i više udaraca unutar okvira gola, ali je i sama igra bila neobično otvorena za jednu talijansku selekciju. Eksperimentirao je s ulogama napadača, davao je prostora i Mariju Balotelliju — za kojeg je uporno ponavljao da je igrač kojem “samo treba ljubavi” — ali i Antoniju Di Nataleu te oživljenom mu imenjaku, Il Talentinu Antoniju Cassanu. Dao je maksimalnu slobodu u veznom redu čarobnjaku Andrei Pirlu, a ovaj mu je to itekako znao vratiti.
“Mogli smo pobijediti, ali mogli smo i izgubiti”, izjavio je Prandelli nakon remija protiv Španjolske, također u skupini. “Važno je zadržati osmijeh. Osmijeh je najvažniji”.
Ponovio je to i pred finale, u kojem ga je ponovno čekala goropadna Španjolska. Prandelli je odlučio krenuti u tu utakmicu otvorenog garda, pričajući o potrebi ljudi da se ponovno zaljube u Italiju kroz nogomet drugačiji od onog koji se za nju povijesno veže.
“Puno je trenera danas u Italiji koji imaju progresivne ideje, ali posustaju i pristaju na kompromise kad se od njih traži rezultat”, kazao je u najavi tog finala. Krenuo je i poginuo junački; povijest ga je mrzila, ali narod ga je obožavao. Priča o ljubavi nije bila samo hrpa budalaština već Prandellijev svijet, onaj koji je želio iskrenošću prenijeti široj populaciji.
Ni Prandelli nije zadržao snagu nakon četiri godine hrvanja s tradicijom i nametnutim normama. Iskusio je i on što znači ta Hobsbawmova permanentna sadašnjost kada je padao na slatkorječivost poduzetnika i šeika koji su ga pričom o projektima privlačili na klupe od Valencije preko Galatasaraya sve do Al Nasra u Dubaiju. Svaka od tih avantura završavala je prerano i uz veću ili manju ogorčenost, a svakim novim farsičnim odlaskom kopnjela je uspomena na njegov pristup koji je promijenio način na koji se priča o talijanskoj reprezentaciji.
I tako je sad dospio do davljeničke Genoe, koju preuzima od Ivana Jurića. Možda ni tu neće napraviti rezultat za pamćenje, ali sigurno je da će svojim raditi stremiti tome da ljudima ukaže na to kako o nogometu mogu razmišljati i drugačije, a ne samo kao o grčevitoj borbi. Da ga nauče drugačije voljeti i pratiti s osmijehom na licu.
