Svako Svjetsko prvenstvo ima svoje trendove po kojima ostaje upamćeno u nogometnoj evoluciji, pa tako i sad postoje natruhe onih koji bi mogli obilježiti turnir koji je pred nama. Međutim, jedno je izdanje mundijala nadišlo sve pojedinačne trendove, postavši trend sam po sebi i trenutak u povijesti koji su mnogi kroničari i nogometni povjesničari označili kao kraj stare nogometne ere i početak modernog razvoja igre.
Kada je potvrđeno da će se deveto po redu Svjetsko prvenstvo odigrati u Meksiku, skeptici su ukazivali na teške uvjete koji će dočekati nogometaše u gradovima-domaćinima. Ogromna sparina i vrućina u startu su označene kao goleme prepreke za prvog domaćina turnira izvan Europe ili Južne Amerike, a činjenica da je to prvi turnir koji su televizije diljem svijeta prenosile u boji natjerala je FIFA-u na ustupke kakvi su danas standard. Tako su utakmice, zbog standarda globalnog prijenosa, započinjale u podne.
Uz vrućine, vlagu u zraku i satnicu, problem za nogometaše bila je i izrazito visoka nadmorska visina gradova-domaćina. ‘Najniža’ je bila Guadalajara na 1.500 metara visine, dok je Toluca na visini većoj od čak 2.500 metara nadmorske visine, što itekako utječe na razinu kisika u krvi, samim tim i na učinak. Iz tog su razloga mnogi došli u Meksiko u najranijem mogućem terminu kako bi prošli kroz period adaptacije i visinskih priprema. Engleski izbornik Alf Ramsey odlučio je kako će svoje pripreme održati kroz mini-turneju i utakmicama u Bogoti i Quitu, dvama glavnim gradovima s najvećom nadmorskom visinom u Južnoj Americi.
Brazilci su po svoje treće svjetsko zlato stigli s posebnim trenažnim režimom koji je uključivao bioritam prilagođen Meksiku i posebno dizajniranim kopačkama u kojima su vježbali, što je bila ideja vojne vlasti koja je do tog trenutka u Brazilu već uvelike nadzirala i nogomet. Čak su i njihovi dresovi, u onoj kričavo žutoj i plavoj kombinaciji dresa i hlačica koja je tada prvi put u boji obišla svijet, bili posebno osmišljeni kako ih natapanje znojem ne bi otežalo tijekom utakmice.
Taj problem s visinom i umaranjem potaknuo je i uvođenje pravila zamjena na SP, pa je Sovjet Anatolij Puzač postao prva zamjena u povijesti Svjetskih prvenstava, kada je na poluvremenu otvaranja protiv Meksika ušao u igru. Englez Ken Aston, bivši sudac i šef sudačke komisije u Meksiku uveo je i sistem kartoniranja na turniru po prvi put u povijesti, inspiriran semaforom na londonskom Kensington High Streetu.
Utakmica stoljeća
Nepunih godinu dana ranije održan je Woodstock, rock festival koji je na neki način označio kraj jednog društvenog doba. Svijet je, također prethodnog ljeta, uspješnim slijetanjem na Mjesec ušao u novu tehnološku eru.
A Meksiko 1970. je za nogomet značio kraj nečega starog i početak novoga.
Premda je igra već i dotad doživjela značajnu evoluciju u organizacijskom i taktičkom smislu, još uvijek je sadržavala romantičnu komponentu i ideju da najbolji igrači trebaju imati slobodu u kreaciji i egzekuciji svoje magije; nogomet je još nosio sa sobom lepršavost većim dijelom neopterećenu zadanim sistemstskim okvirima. Ali promjene su se već nazire i bile su neminovne. Meksiko je istovremeno bio labuđi pjev ‘starog’ nogometa i promocija modernog.
Talijani su pod izbornikom Ferucciom Valcagerrijem dvije godine ranije postali europski prvaci i došli su na mundijal u ulozi jednog od favorita. Međutim, krenuli su loše i grupnu fazu prošli s gol razlikom 1-0 —pobijedili su jedino Švedsku golom Angela Domenghinija, remizirali s Urugvajem i Izraelom — iako im je i to, u doba kad je pobjeda donosila dva boda, bilo dovoljno da prvi put nakon 1938. prođu u drugi krug.
Brazil je na tom turniru bio — i za mnoge do dana današnjeg ostao — pojam nogometne momčadi, ideal onoga zbog čega se ljudi zaljube u sport
U četvrtfinalu su, pak, deklasirali domaćine s 4-1, da bi onda u polufinalu krenuli na Zapadnu Njemačku, predvođenu najboljim strijelcem turnira Gerdom Müllerom i Franzom Beckenbauerom. Nijemci su prethodno u dramatičnoj reprizi finala iz 1966. slavili protiv Ramseyjeve Engleske potpunim preokretom kroz 3-2 u produžecima, čime su se ne samo revanširali Englezima, već i započeli njihovu odiseju razočaranja dugu već 52 godine. ‘Utakmica stoljeća’, piše na plaketi koju još uvijek ponosno pokazuje Estadio Azteca, gdje su 17. lipnja snage u polufinalu odmjerili Talijani i Nijemci.
“Ljudi zaboravljaju koliko je prvih 90 minuta te utakmice bilo zapravo obično”, prisjetio se Beckenbauer u intervjuu mnogo godina kasnije. “Ti su produžeci tu utakmicu učinili izvanrednom.”
Stvarno, sva bojazan o iscrpljenosti pala je u vodu s čak pet golova u produžecima, nakon što je Karl-Heinz Schnellinger svojim jedinim pogotkom u 47 reprezentativnih nastupa u zadnji čas spasio Nijemce, poništivši u 90. minuti rani gol Roberta Boninsegne. Dva Müllerova pogotka doveli su ih na prag raja, ali Luigi Riva i Gianni Rivera su u 104., odnosno 111. minuti donijeli pobjedu od 4-3 i stavili točku na ‘i’ možda i najdramatičnije utakmice u povijesti SP.
A onda je u finalu čekao Brazil.
Kreativne Zvijeri
A Brazil je na tom turniru bio — i za mnoge do dana današnjeg ostao — pojam nogometne momčadi, ideal onoga zbog čega se ljudi zaljube u sport. Bio je to Brazil čiji je neprikosnoveno lepršavi i fluidni stil metaforički već počele gaziti čizme kontrolom opsjednute vlasti u domovini. No, bila je to ujedno i generacija koji je još uvijek presudno nadahnjivao Futebol Arte, generacija koja je u sebi imala duh nekonvencionalnog i neustrašivog izbornika Joãa Saldanhe, koji će 20 godina kasnije odmah nakon jednog drugog i potpuno drugačijeg mundijala razočaran umrijeti sa slikom konačnog kraha svog brazilskog ideala. Saldanha je smijenjen tek tri mjeseca uoči početka turnira u Meksiku; njegove ‘Zvijeri’, kako su mediji prozvali momčad koju je selektirao i pripremao, preuzeo je miljenik vlasti Mario ‘Lobo’ Zagallo.
Bilo je i ranije izvanserijskih ekipa na SP-u, ali ovaj je Brazil bio nogometni dar svijetu, stotinama milijuna fanova koji su na svoje oči i u boji mogli svjedočiti njegovoj genijalnosti i dominaciji. Pobijedio je sve suparnike koji su mu se našli na putu: Čehoslovačka 4-1, Engleska 1-0, Rumunjska 3-2, Peru 4-2, a u polufinalu ga je namučila stara urugvajska avet, došavši u vodstvo i držeći neriješeno sve do 15-ak minuta do kraja, kad je Brazil ipak zabio dva komada i osigurao finale.
Pelé je, naravno, bio najveća zvijezda te momčadi, veznjak Gérson njen mozak, a Carlos Alberto, možda i prvi istinski ofenzivni bek u nogometu, njen kapetan. On je kretnjama oslobađao prostor za nezadrživog Jairzinha na desnom krilu, kojem su nadjenuli nadimak ‘Uragan’ i koji je zabio u svakoj utakmici turnira. Sitni (172 cm) Tostão u napadu je preuzimao ulogu zvanu ponta da lança, odnosno ‘vrh koplja’.
Brazilci su u nezaboravnom finalu razmontirali Talijane 4-1 i doveli nogomet do svog kreativnog vrhunca. Brzim izmjenama pozicija i nekonvencionalnim postavljanjem na terenu bili su nerješiva enigma za suparnike.
Promjena paradigme
Taj je Brazil bio možda i posljednja momčad kojoj je generalna paradigma igre dopuštala da u momčadi istovremeno prosperira i dominira niz talentiranih i kreativnih te napadački nastrojenih individualaca. Umjesto da oni ostanu bez daha uslijed teških uvjeta, Brazil je oduzimao dah gledatljima.
“Ovo je dokaz da nogomet, igran na način na koji bi se i trebao igrati, može uspjeti u suvremenoj eri”, pisao je u izvještaju magazin World Soccer.
Turnir u Meksiku stao je na prosjeku od gotovo tri gola po utakmici, koji kasnije više nije dosegnut na svjetskim prvenstvima. Ali on je i najavio promjenu paradigme koja je bila očita već četiri godine kasnije u Zapadnoj Njemačkoj. Uz rastuće oslanjanje na sistem, stigla su i postupna proširenja formata, a s njima i slabije rangirane momčadi kojima je jedini odgovor na podređeni položaj bio vrlo defenzivni i reaktivni stav. Nije pritom, kako će neki pomalo i zaslijepljeni romantičari tvrditi, sav život i ljepota isisana iz igre, ali to da koncept ‘slobode’ u nogometu više nikada nije zaživio u tolikoj mjeri kao na tom turniru već predstavlja legitimnu tezu.
Bio je to pravi festival atraktivnog nogometa koji po mnogima do danas nije nadmašen.
