Spot je konačno snimljen i pušten u javnost, a u njemu Ajax predstavlja čovjeka s valjda najkiselijim mogućim osmijehom. Udaljenost između Amsterdama i Rotterdama je jedva 60 kilometara, ali za Stevena Berghuisa kao da je riječ o dva različita kraja planeta. Nije u pitanju samo činjenica da je on bio uvjerljivo najbolji Feyenoordov igrač, tip koji je u 199 utakmica za Ajaxova najvećeg rivala ukrcao sjajnih 87 golova i dodao im 64 asistencije. Berghuis je bio i klupski talisman, kapetan koji je Feyenoord 2017. odveo do toliko željenog prvog naslova prvaka nakon 18 godina čekanja.
Sada je opet na naslovnicama, ali iz potpuno ‘krivih’ razloga. De Telegraaf je njegov prelazak nazvao “najkontroverznijim transferom u ovom stoljeću”, a reakcije Feyenoordovih navijača su također očekivano ogorčene. Iz udruženja Feyenoordovih navijačkih grupa stigla je samo štura poruka kako se “osjećaju izdanima” zbog njegove odluke, ali ta poruka je ionako bila striktno formalna.
One neformalne su puno, puno gadnije, i praktički prelaze granicu morbidnosti. Klubovi su bili svjesni što će se dogoditi, pa je Ajaxov trener Erik ten Hag morao u najdebljim mogućim rukavicama najaviti dovođenje ‘ofenzivca’; iako je očito dogovor postignut ranije, dok je Berghuis još bio s reprezentacijom na Euru, Ajax je morao šutjeti sve dok ovaj nije u tišini napustio Rotterdam, jer je mogućnost dolaska huligana u Feyenoordov trening-kamp kako bi se obračunali s njim bila velika.
Ovako su ostali ‘samo’ na ritualnim paljenjima dresova svog dojučerašnjeg junaka, ali i umobolnim grafitima, uključujući onaj u kojem je Berghuis prikazan u uniformi kakve su Židovi nosili u logorima smrti, s porukom “Židovi uvijek bježe”. To, nažalost, nije ništa novo, jer iako su ta dva grada i kluba udaljena kratkim putovanjem vlakom ili autocestom, njihovo rivalstvo je dugo i teško, ugravirano u cijelom nizu socioloških faktora.
Sve te mržnje, podjele i razlike na kraju možete pobijediti samo nogometom. To mora sada napraviti i Berghuis
Postoje dva slogana koja opisuju međusobni odnos Rotterdama i Amsterdama. Prvi je kako se “u Amsterdam ide partijati, u Den Haag živjeti, a u Rotterdam raditi”, dok je drugi kao parafraza poznat i u ovim našim okvirima kaže kako “Amsterdam sanja dok Rotterdam radi”. U osnovi je to podosta precizno, jer je pozadina dvaju gradova upravo takva, suprotstavljena jedna drugoj u svakom smislu i obliku.
Amsterdam je sanjarski, hedonistički grad, epicentar nizozemske liberalne misli i inkluzivnosti, a mnogi će kazati kako je Ajaxov lepršavi stil nogometa upravo posljedica takvog okruženja. Rotterdam je, s druge strane, i dalje ponajveća europska luka, a grad počiva na identitetu uvelike kreiranom oko tvrdog, radničkog mentaliteta, skeptičnom prema svakom tko se ne uklapa u te zadane okvire. Još je jedna točka prijepora između dvaju gradova doslovce njihova još uvijek razmjerno recentna povijest; Rotterdam ne radi samo na dizalicama i brodskim kontejnerima, već je grad u Drugom svjetskom ratu bio srušen do temelja kontinuiranim bombardiranjima, onima koje je Amsterdam izbjegao. Upravo zato Rotterdam smatra Amsterdam gradom ‘izdajica’ koje se nisu navikle na težak rad, nego im sve dođe servirano.
U krivom dresu
Igra stereotipa će vas uvijek, ako joj previše povjerujete, ostaviti na gubitničkoj strani. Da pitate bilo kojeg Feyenoordovog navijača o Ajaxu, reći će vam da je ta lepršavost i ležernost u igri baš plod toga što se Amsterdamu uvijek sve serviralo, i što su se njegovi stanovnici tobože rijetko morali pomučiti za doći do titule najuspješnijeg nizozemskog kluba. Naravno da je to uvelike predimenzionirano i navijački relativizirano, jer reći da je Rinusu Michelsu, Louisu van Gaalu, pa i Eriku ten Hagu uspjeh padao s neba nema veze s pameću.
S druge strane, Feyenoord kao klub preslikava Rotterdam kao grad; klub je u vječnoj rekonstrukciji i izgradnji, nikad sasvim dovršen.
Te su granice rijetki pomicali; u povijesti su tek trojica igrača prije Berghuisa direktno prelazila iz Feyenoorda u Ajax. Wim Jansen je odigrao preko 400 utakmica za Feyenoord prije nego što je 1981. obilazno, preko Washington Diplomatsa, stigao u Ajax na nagovor Johana Cruijffa, tada suigrača u SAD-u. Prva utakmica u ‘krivom’ dresu bila mu je baš gostovanje na ‘svom’ De Kuipu, a Jansen će je pamtiti po tome što je Ajax izgubio 4:2, ali i po tome što on kraj utakmice nije dočekao na terenu. Naime, netko s tribine ga je pogodio komadom leda u oko, zbog čega su ga morali sanirati pripadnici hitne medicinske pomoći.
Sam će Cruijff krenuti tim stopama dvije godine kasnije, ali u obrnutom smjeru, iz Ajaxa u Feyenoord. Bio je to zapravo tipični njegov potez, tvrdoglav i kontroverzan, nakon što su mu u Ajaxu kao tada 36-godišnjaku poručivali da je “star i debeo”. Otišao je južno, ali čak ni preotimanje najveće Ajaxove ikone nije ‘sjelo’ Feyenoordovim navijačima.
Na njegovoj prvoj utakmici na De Kuipu domaća je publika izvjesila niz transparenata; jedan je poručivao “Feyenoord zauvijek, Crujiff nikad”, dok mu je drugi samo kazao da se “gubi iz Feyenoorda”. Kažu da je ostatak bio prožet porukama i prijetnjama upravi, ispisanih jezikom rotterdamskih dokova. Međutim, Crujiff je bio pogonjen svojim povrijeđenim egom i znao je da će ga, ako u Feyenoordu uspije, dotad smrtni rivali morati prihvatiti. Predvodio je momčad do dvostruke krune, unatoč rekordnom porazu 8-2 od Ajaxa na početku sezone.
Teret s poetičnom crtom
“Morao sam uvjeriti navijače u svoju lojalnost tako što sam morao osigurati pobjede”, pričao je kasnije Cruijff. “Na prvoj sam ih utakmici već oduševio kada sam zabio sjajan gol; svi su počeli slaviti, ali je onda izgledalo kao da su shvatili da podržavaju nekoga koga mrze. Na trenutak je čitav stadion bio u stanju totalne konfuzije, ali kada su vidjeli kako su i suigrači sretni, led je bio probijen”.
Možda jest za Cruijffa, ali ne i za smirivanje tenzija u rivalstvu, dapače.
Ispadi huligana obaju klubova uključivali su prijeteća vješanja lutki igrača — kao kad su Ajaxovi navijači ‘objesili’ Kennetha Vermeera zbog prelaska u Rotterdam — paljenja navijačkih prostorija, ali i masovnih tučnjava. Najpoznatija među njima je nesretna Bitka kod Beverwijka u ožujku 1997., kada se 400 huligana mlatilo nasred autoceste, što je rezultiralo i smrću ajaxovca Carla Picorniea. Reakcija Feyenoordovih navijača bila je samo poruka “jedan manje”, iako se o čitavom slučaju i dalje jako malo toga zna.
Berghuis će tu mržnju i podjele nažalost i sam iskusiti kada na svoj 30. rođendan, 19. prosinca, bude morao doći na De Kuip. Neće imati podršku Ajaxovih navijača, pošto su gostujući navijači u De Klassiekeru službeno zabranjeni još tamo 2009., ali upitno je bi li je imao i da mogu biti prisutni.
Prijeći iz jednog svijeta u drugi ostavi te igrače same u okvirima specifičnog rivalstva, s ogromnim teretom koji, bizarno, ima istinski poetičnu crtu. Nije čudno da ju je objasnio baš veliki Johan kroz tu smiješnu anegdotalnu situaciju sa svog debija u Feyenoordu; sve te mržnje, podjele i razlike na kraju možete pobijediti samo nogometom. To mora sada napraviti i Berghuis.
