“Je li ovo moguće? Je li ovo moguće?”, gotovo u transu ponavljao je neumorni šef organizacije Darijo Dado Antunović dok je iz domaće svlačionice dopirala pjesma. Tip koji je zadnjih dana živio u dvorani i svakog dana obarao rekord po prijeđenim kilometrima između svlačionica, ureda, terena i tribina. Čovjek koji je vjerojatno osobno pozdravio svakoga tko je u ta tri dana ušao u dvoranu i u svojoj glavi prokuhao doslovno svaki, čak i najsitniji organizacijski detalj, uživao je u pohvalama koje su pljuštale i iz UEFA-ina ureda i iz stožera svake od triju gostujućih momčadi. Ali ni izbliza koliko u činjenici da je njegovo Novo Vrijeme, klub koji je podizao i za koji je igrao, ušlo u europsku futsal elitu.
10. lipnja makarska sportska dvorana gorjela je kao nikad prije. U finalu doigravanja pao je favorizirani Split Tommy, a prvi povijesni naslov prvaka stigao je na Makarsku Rivijeru. Četiri mjeseca kasnije MNK Novo Vrijeme Apfel opet je ‘zapalilo’ svoj grad. S tri pobjede protiv finskog Kampuksen Dynama, gruzijskog TMC Tbilisija i kazahstanskog Aktobea momci su se plasirali se među 16 najboljih momčadi u futsalskoj Ligi prvaka. I ispisali jednu od najljepših sportskih priča ove godine.
Na licu glavnog arhitekta te malonogometne bajke, predsjednika Mije Pašalića, lako se mogao iščitati ponos. I neki trijumfalni mir. Kao da ni jednog trenutka nije ni sumnjao da će sve završiti baš onako kako je završilo. Čovjek koji je navikao na pobjede, ne samo one sportske, ugledni gospodarstvenik i vlasnik tvrtke koja je makarskom klubu dala ‘prezime’, posložio je klub do najsitnijeg detalja. Okruživši se gomilom ljudi iz koje izbija sportska i životna strast.
“Sretan sam kad vidim koliko su ljudi oko mene sretni. Titula i ulazak među 16 najboljih u Ligi prvaka zaista su sjajna postignuća za ovako malu sredinu poput naše. Ali za mene je još važnije i veće to što smo okupili puno dobrih ljudi i što smo grad Makarsku, ali i njezinu okolicu, privukli sebi.”
Pašalić je dugi niz godina u sportu, ima ogromno iskustvo i energiju, a njegova je tvrtka jedan od najdugovječnijih Hajdukovih sponzora. Otvorenu ranu nije bilo potrebno puno čačkati, čak i u večeri velikog slavlja riječi su same tekle. Iako nije uključen u rad splitskog kluba, kad o njemu govori uvijek kaže “mi”.
“Nema pravog kluba bez pravog sportskog radnika, a takvi se stvaraju i odgajaju, ne traže preko natječaja. Ništa ne može zamijeniti iskustvo, znanje i strast, a bojim se da će takve ljude Hajduk teško pronaći na ovakav način jer se takvi ne javljaju na natječaje. Ja sam uz Hajduk uvijek, i kad mu ide i kad mu ne ide, i to se neće promijeniti. Ali neke stvari moramo uozbiljiti. I dalje je tu puno improvizacije.”
“Čitav naš budžet nije ni 10 posto njihovoga, ali vidjeli ste kako je završilo na terenu”
O Hajduku tek toliko, ova je noć ipak pripadala Novom Vremenu. Klubu u kojem su Pašalić i društvo improvizaciju sveli na razinu statističke pogreške. Sve konce sportskog dijela drži Borislav Boćo Vuković, koji je u klubu od njegovog osnivanja 1979. Prošao je sve razine i sve lige, a sve što se danas događa s klubom doživljava kao najljepši san koji se u Makarskoj sanjao 40 godina.
“Toliko je bilo strasti i ljubavi prema tom malom balunu u nas svih ovih godina i samo nam je nedostajala osoba poput Mije Pašalića koja će sve to povezati i dignuti na višu razinu. Danas smo, eto, na najvišoj i zaista smo ponosni na sve što smo izgradili. Rezultat je došao samo kao posljedica.”
Vuković je izuzetno ponosan na karakter i momčadski duh svoje svlačionice koji zaista možete gotovo prstima opipati. Dvojica prekaljenih veterana i reprezentativaca, Duje Bajrušović i Igor Osredkar, drže sve konce svlačionice. Bajrušović kao “leteća tvrđava” koju ni jedan trener nije uspio staviti u kalup i Osredkar koji djeluje kao navijena igračka koja može trčati dokle god je ne ugasite, godinama su bili na suprotnim stranama, a sad su svoje uloge spojili u sjajan tandem koji kontrolira sve poteze na terenu.
Uz njih je rasla i napredovala čitava grupa odličnih klupskih igrača među kojima svakako ima i reprezentativnog potencijala. Vedran Kazazić, Marin Musinov, Mate Vuković, Vlado Andrijašević, Ivan Buljan, Ante Sokol, uz dvojicu vrhunskih vratara koji se sjajno nadopunjuju, Filipa Baškovića i Jakšu Hercega. Ovog ljeta priključio im se i Saša Babić, iskusni reprezentativac i internacionalac, koji je donio još malo toliko potrebnog iskustva.
Poseban paragraf zaslužuju dvojica Brazilaca, Dudu (Eduardo Farias de Souza) i Lucao (Lucas Vincius de Brito Santana). Suigrači ih obožavaju, kao i svi ljudi u klubu; jednostavni su i skromni, potpuno uklopljeni u ambijent u koji su došli. A sjajni su igrači koji donose prevagu, koji zrače brazilskom nogometnom umjetnošću i lepršavošću i koji su najmaštovitije napadačko oružje makarske momčadi.
Obojica su stigla iz Corinthiansa s ozbiljnim igračkim pedigreom, a Lucao je bio član mladih brazilskih reprezentacija i jedna od tamošnjih najvećih zvijezda svog godišta. Boćo Vuković o njemu je ispričao zanimljivu priču:
“Kad smo Duduu rekli da ćemo dovesti Lucaa, samo se nasmijao. Nekoliko dana nam nije vjerovao, Lucao je bio neka viša dimenzija i očekivalo se da će prijeći u puno bogatiji europski klub. Došao je u siječnju ove godine i samo 20 dana nakon dolaska slomio je nogu. Čekala ga je višemjesečna pauza, vjerojatan kraj sezone i neizvjestan nastavak karijere. Razmišljali smo što učiniti, da li ga otpustiti i dovesti nekog drugoga za završnicu sezone. Međutim, Mijo i ja smo tada rekli ‘i on je nečije dijete, ne možemo ga takvoga poslati kući’. Našli smo mu najbolje liječnike i terapije, naš je fizio svaki dan putovao u splitsku bolnicu da bi radio s njim. I u samo tri mjeseca se oporavio, zaigrao u finalu i pomogao nam da osvojimo titulu prvaka, a evo sad i da uđemo među 16 u Ligi prvaka. Dobro nam se vratilo dobrim.”
Ta je priča najbolje oslikala tu zaista posebnu skupinu ljudi koja je u Makarsku donijela titulu, a zatim i Ligu prvaka. Posebnu skupinu igrača, među kojima su samo četvorica profesionalaca, dok ostali futsalske obveze pletu oko nefutsalskih radnih mjesta.
Posebnog tipa koji je izmiješao taj šampionski koktel unutar svlačionice, trenera Tea Strunju, koji svakodnevno prevali 400 kilometara kako bi unutar jednog dana posložio svoje obiteljske obveze u Splitu, radne obveze u Kninu i futsalske obveze u Makarskoj. Čovjeka koji je postigao ono što je sveti gral svakog trenera u svakom sportu. Da mu momčad najbolje izgleda u najvažnijim utakmicama.
I teško je bilo ne zaljubiti se u tu silnu strast i energiju svih tih malih ljudi iz malog kluba i male sredine koji su zajedno proizveli nešto tako veliko. U hrabrost i odlučnost kojima su rušili sve više i jače prepreke koje su im stajale na putu. U samopouzdanje i moć kojima su u prvenstvenom doigravanju najprije izbacili klub s najboljim navijačima (Futsal Dinamo), pa klub s najboljim igračima (Split Tommy) i pokazali da su klub s najboljom momčadi.
A koliko je čvrst duh te momčadi na svojoj su koži osjetili i kazahstanski legionari koji su u Makarsku došli kao prvi favoriti. U Kazahstanu je futsal praktično nacionalni sport, a Kairat i Aktobe raspolažu budžetima kojih se ne bi posramili ni mnogi klubovi iz ‘velikog’ nogometa. I pucaju na najviše mete.
“Sjedimo s predstavnicima Aktobea i kažu da im država pokriva budžet od tri milijuna dolara za sezonu. Pitaju koliko nama država daje, a mene sram reći da dobijemo oko 15.000 dolara jer će misliti da lažem. Čitav naš klupski budžet nije ni 10 posto njihovoga, ali vidjeli ste kako je završilo na terenu”, zaključuje Boćo.
Makarsko Novo Vrijeme. I makarsko novo vrijeme. Vrijeme u kojem se mali grad s najljepše turističke rivijere u zemlji može pohvaliti nečim čime se rijetki u Europi mogu. Klubom među 16 najboljih u Ligi prvaka. Madrid, Barcelona, Lisabon… Makarska.
“Je li ovo moguće?”, i dalje se Dado štipao za obraz iako su već prošli sati otkako su se ugasila svjetla u Gradskoj dvorani, a fešta igrača i navijača se preselila u srce grada.
Moguće je. Jer i neko novo vrijeme ima neke svoje Pepeljuge.
