Prvi zvižduk njemačkog suca Felixa Brycha kojim će označiti početak večerašnje utakmice između Engleske i Hrvatske odzvoniti će sablasno praznom Rujevicom.
Zvuči gotovo nevjerojatno da je ovo prvi put u povijesti kako se engleska reprezentacija nalazi u ovakvim okolnostima, u gotovo 1.000 službenih odigranih utakmica. Za selekciju čiji navijači nerijetko stanu u stih pjesme grupe The Business, u kojem se hvale da “porazbijaju svaki grad u kojem se nađu”, to je stvarno podvig. Doduše, u Engleskoj je odigrana jedna od prvih registriranih utakmica bez publike, kada je zbog nereda na madridskim ulicama West Ham morao uzvratnu utakmicu Kupa Kupova igrati bez publike. Bilo je to u prvom kolu natjecanja 1980., kada je izbacio Real Castillu, rezervnu ekipu Real Madrida koja je u to natjecanje senzacionalno ušla plasmanom u finale Cope del Rey, u kojem je izgubila upravo od svoje seniorske ekipe.
Koncept zatvorenih tribina populariziran je kod nogometnih vlastodržaca upravo tih 1980-ih, uslijed strelovitog širenja huliganizma po tribinama diljem Europe. Stvari su počele izmicati kontroli, a taj novoustoličeni način suzbiljanja činio se efikasnim jer je služio kao zlokobna posljednja stepenica pred dekret o izbacivanju momčadi iz natjecanja. Doduše, već tada je bilo bizarno reducirati sve na zatvaranje tribina, pošto to uskraćuje i suparnika na način da nema pravo imati podršku svojih navijača koji nisu ništa skrivili, ali priča se zakotrljala i takav vid kažnjavanja postao je redovit. Bio je to ujedno i period rastućeg upliva komercijalnih aktivnosti u nogomet, čime su uprave klubova postajale svjesnije da je kontrola posjetitelja stadiona i imidž koji ta demografija kreira prema van zapravo važna stvar.
Lišeni fizičkog prisustva publike, ti vrhunski, elitni igrači izgledaju kao lišeni naučenih teatralnih kretnji i reakcija. Drugim riječima, djeluju nam nekako iskrenije
Ali bilo je to i potpuno drugačije vrijeme po pitanju odnosa publike i samih igrača na terenu.
Slobodno možemo reći da je taj period pred početak masovnije liberalizacije nogometnog tržišta bio i vrhunac simbioze gledatelja i igrača na terenu. Onaj ideal romantičarski nastrojenog navijača koji sanja da osobno poznaje barem dvije trećine momčadi za koju navija s tribina tada je bio živ; ako ništa, barem kroz pomisao da igrači na terenu zaista shvaćaju poruke koje im dolaze s tribina. Tribine su tada bile otvorene svim slojevima društva, dok su ekipe tada uvelike činili produkti domaćih omladinskih škola.
Ironični obrat
Upravo iz tog razloga mnogi pronalaze korelaciju između uvođenja kazne igranja pred praznim tribinama i konteksta vremena. Iz očitih je razloga postojala ideja da publika zaista pozitivno utječe na performans igrača, kojima je onda izostanak publike predstavljao problem. Osim toga, veliki je faktor bila i sve veća uloga televizijskih prijenosa u tom procesu komercijalizacije. Era huliganizma i očajne infrastrukture diljem Europe tih godina otvorila je prostor jeftinom otkupu prava, a veći utjecaj televizijskih kuća značio je i da je stanje na tribinama bilo njegov bitan čimbenik. Igranje pred praznim tribinama odvraća interes TV kuća i sponzora, pa je rizik od takvih kazni tada značio i možebitno uskraćivanje zarade.
Različita istraživanja, međutim, pokazuju kako prednost domaćeg terena nije mit, ali da ona puno manje ovisi o prisustvu publike nego što se to obično misli, jer gledatelji vole vjerovati da je njihov utjecaj na zbivanja na terenu velik. Osim toga, komercijalizacijom se promijenila demografska slika kako tribina, tako i momčadi na terenu, pa navijanje i atmosfera na stadionu u generalnom poretku stvari danas više spadaju u scenografiju — koju i televizija posebno voli — nego što se shvaća kao gostujućim momčadima značajno neprijateljski i nepovoljan faktor. Nije stoga čudan ni trend po kojem bogati klubovi žele razviti koncept ‘kontroliranih’ ultrasa poput onih u Parizu.
I zato nas, nekim ironičnim obratom, utakmice bez gledatelja danas zapravo podsjećaju na to da su i nogometaši ljudi. U vremenu u kojem se kao pravilo ponašanja nameće prekrivanje usta u komunikaciji između suigrača kako se ne bi otkrio neki detalj u planu igre uslijed ogromne pokrivenosti kamerama, ta jeziva tišina na tribinama u prvi plan stavlja doslovce ljudske figure igrača.
Vidjeli smo slične stvari i u hrvatskom nogometu, ali možda najbolji primjer je praćenost naizgled manje bitne utakmice između Barcelone i Las Palmasa prije točno godinu dana. To je bio prvi susret u 89 godina La Lige igran bez publike, i to zbog bojazni od nereda zbog napete situacije uslijed političke krize u Kataloniji. Video s titlovima razgovora između igrača, njihovih ogoljelih reakcija i frustracija na terenu postao je viralan. Naizgled neobična opčinjenost tim banalnim stvarima zapravo je osjećaj kako je to bila rijetka prilika da nogometne superzvijezde vidimo kao obične ljude od krvi i mesa, pri čemu nas je ta atmosfera i njihovo ponašanje podsjetilo na atmosferu na malonogometnim ‘terminima’.
Lišeni fizičkog prisustva publike, ti vrhunski, elitni igrači izgledaju kao lišeni naučenih teatralnih kretnji i reakcija. Drugim riječima, djeluju nam nekako iskrenije.
