Moj otac i dan-danas priča o tom poenu. Poput kakvog petkunaša kojemu je jednom davno onaj jedan par izbio dobitak od nekoliko desetaka tisuća kuna ili možda okorjelog kockara kojeg je gurnuo u još veći ponor, svako toliko počne o njemu; ni dan-danas ne može shvatiti kako je taj udarac mogao završiti u terenu. Ni dan-danas nije mu jasno kako je njegov čovjek taj meč mogao izgubiti. Ne sjeća se vjerojatno nijednog drugog poena od njih milijardu koliko ih je zasigurno pogledao. Nije to, međutim, nešto što se ne može razumjeti; bio je to poen koji je već tada imao ogromnu težinu, a s vremenom će mit o njemu samo rasti.
Do te mjere da 11 godina kasnije postoje budalaši koji smatraju shodnim pisati tekst o tom jednom jedinom poenu i da, eto, postoje ljudi koji i dan-danas buncaju o njemu.
“Jel’ Federer dobio…”, zamišljam starog kako se sav u znoju budi.
Nije to, naravno, ovaj poen, inače i poen koji je Roger Federer tada opisao kao najbolji udarac koji je u životu odigrao. Bilo je to u polufinalu US Opena 2009. i bila je to na neki način vjerna slika tadašnjeg omjera snaga između Federera i Novaka Đokovića. Već tada Najveći svih vremena, ujedno i umjetnik koji je u stanju odigrati ovakav poen, protiv nadobudnog i katkad arogantnog mladog Srbina koji je možda predstavljao izvjesnu prijetnju, ali nikad nije mogao biti poput Njega.
Đoković je već jednom svladao Federera na Grand Slamu, upravo na Australian Openu 2008. koji mu je bio prvi GS naslov, ali od tada je na Slamovima uglavnom oscilirao; kad bi i dolazio u završnice, gubio bi upravo od Federera ili, naravno, Rafaela Nadala. Bio je Onaj Treći koji je romansu između Dvojice mogao samo ljubomorno promatrati, baš kao što je mogao samo promatrati taj Federerov tweener. Još na US Openu 2007. izgubio je 3-0 u finalu od dotičnog, a godinu kasnije uspio mu je u polufinalu otrgnuti jedan set.
Ovaj put je meč bio gotov 20-ak sekundi nakon tog veličanstvenog tweenera; Đoković je promašio prvi servis i, kako je to možda logično učiniti na meč lopti, na drugom je tražio Federerov bekend; ovaj je to osjetio, izvukao se na forhend i po paraleli zakucao winner za čistih 3-0 u setovima. Bio je to njegov drugi retern winner u cijelom meču i zapravo jedan od onih tzv. low percentage udaraca.
“Ako uđe, uđe”
Godinu dana kasnije, na istom mjestu, protiv istog suparnika, u istoj fazi turnira, nakon tri sata i 25 minuta igre, kod rezultata 2-2 u setovima i vodstva od 5-4 u petom, Federer ima dvije vezane meč lopte.
Sve ono što se događalo nakon Reterna, pokazat će se, postalo je u suštini nebitno; jedan je čovjek ostao igrati taj poen. Federer nije mogao prožvakati Retern
Đoković je upravo jednu bekend dijagonalu poslao u out i, kako to uvijek biva u njihovim mečevima u tako velikim trenucima, publika je sada na rubu orgazma. Događa se ono što žele da se dogodi i što su, uostalom, očekivali; Federer će četvrtu godinu zaredom pobijediti Đokovića na US Openu, a u finalu će ga na bijelom konju dočekati Nadal. Bit će to još jedna prekrasna romantična večera.
Kako to uvijek biva u njihovim mečevima u tako velikim trenucima, sudac mora reagirati jer neki ne mogu ili ne žele suspregnuti emocije dok se Đoković priprema za servis; jedan, dva, tri, pet, sedam, 16 udaraca loptice o tlo… i snažan servis po T crti koji, logično je, traži Federerov bekend, ali odlazi u out. Ponovno jedan, dva, tri, pet, 10… i sada servis u tijelo koji, logično je, Federer ne napada kao godinu dana ranije; zapravo, kao da ga hvata na krivoj nozi — kasno se izvlači na forhend i vraća slabi retern koji pada posred terena, a Đoković, tražeći suparnikov bekend, prelazi u napad.
“Da budem iskren, na meč loptama sam samo zatvarao oči i udarao forhend što sam jače mogao”, rekao je Đoković odmah na terenu poslije meča. “Pa ako uđe, uđe. Ako ne, još jedan poraz od Federera na US Openu.”
Bio je to klasični Đoković; Đoković koji se previše udvara i ne želi se nikome zamjeriti. Jer njegove su zasluge bile puno veće od pukog bezglavog udaranja forhenda svom snagom, pa što bude; jedan će takav možda ući, ali ne njih nekoliko zaredom. Ne možete to onda učiniti i u sljedećem poenu, pa onda opet u sljedećem. Pa onda do kraja u još nekoliko njih.
Đoković je taj kraj meča odigrao na nevjerojatno visokoj razini i nije puknuo kao što mu se to događalo u prethodnim mečevima; u sljedećem je gemu brejknuo Federera, potom je na servisu za meč, zahvaljujući još jednom hrabrom i agresivnom forhendu, spasio break loptu te po prvi puta u ovako gustom meču na Grand Slamu protiv jednog od Dvojice izašao kao pobjednik. Iako će dan kasnije (polufinale US Opena se tada još uvijek igralo subotom) izgubiti u finalu protiv Nadala, bio je to dan kad se, barem u očima javnosti, rodio Partibrejker…
Čovjek koji se smije
Godinu dana kasnije, na istom mjestu, protiv istog suparnika, u istoj fazi turnira, nakon tri sata i 30 minuta igre, kod rezultata 2-2 u setovima i vodstva od 5-3 u petom, Federer ima dvije vezane meč lopte. Đoković je upravo jedan bekend retern poslao u mrežu i, kako to uvijek biva u njihovim mečevima u tako velikim trenucima, publika je sada na rubu orgazma. Urlaju, vrište, galame i histeriziraju možda još i više nego prošle godine jer, velika je to razlika, sada je Federer na servisu.
Uostalom, događa se ono što su možda priželjkivali, ali baš i nisu očekivali; Federer će pobijediti čovjeka koji je do tog trenutka u sezoni u 64 meča doživio dva poraza — jedan upravo od Federera u polufinalu Roland Garrosa, kojim je prekinut njegov nestvarni niz od 43 pobjede — a u finalu će ga na bijelom konju dočekati ni manje, ni više nego Nadal. Bit će to još jedna prekrasna večera…
Evo kako je sve to doživio Đoković.
Tako, dakle, izgleda čovjek koji je suočen s meč loptama i koji se upravo sprema primiti servis koji će mu možda presuditi. Stvari su naravno, podložne razno-raznim interpretacijama — prosječni Đokovićev navijač reći će, naravno, da mu se Nole sprema jebati majku — ali imajući na umu ono kako se zna ponašati kad osjeća da je poraz blizu, ne doima se baš kao čovjek koji je u fokusu. Federer to krajičkom oka primjećuje i možda baš zato udara takav mlaki prvi servis, očekujući valjda i da se suparnik sam od sebe uruši; jedan, dva, tri, četiri… i umjesto svojeg najboljeg, snažnog slice servisa koji te baca izvan terena, dolazi slice serva od 174 kilometra na sat koja pada gotovo posred servis polja…
Ono što je uslijedilo promijenilo je povijest tenisa kao rijetko koji poen.
Bio je to Retern.
“Jako slična situacija”, započeo je Đoković odmah na terenu poslije meča. “Udario sam forhend što sam mogao jače i znao sam da se kockam. Ako je vani, gotov si. Ako je unutra, možda imaš šansu. Imao sam sreće danas.”
Sve ono što se događalo nakon Reterna, pokazat će se, postalo je u suštini nebitno; jedan je čovjek ostao igrati taj poen. Federer nije mogao prožvakati Retern i jedna scena dobro dočarava ono što se u tim trenucima događalo na terenu.
Tako, dakle, izgleda čovjek koji je sada suočen s jednom meč loptom i sprema se primiti servis koji će mu možda presuditi.
Đoković je odmah nakon Reterna digao ruke u zrak, tražeći da i njega malo vole, što mu je jedan dio publike uzvratio; sad kad se obrisao ručnikom, prilazi na još jedan retern i čovjek se smije. Čovjek koji je upravo spasio meč loptu i suočen je s još jednom smije se dok se sprema primiti servis koji će mu možda presuditi, dijelom valjda zato jer ni sam ne shvaća što se upravo dogodilo; kako mu je ono prošlo?
“Federer nikad nije bio gospodin”
Federer s druge strane ima poslovično kameno lice, ali u sebi se pita istu stvar; kako je ovaj čovjek još uvijek živ? Jedna, dva, tri, četiri, šest… i sada jako dobar servis u tijelo koji pada na samu servis liniju; Đoković, sad već opet u fokusu i potpuno napaljen, snalazi se i bekendom vraća nezgodni niski retern otprilike po sredini terena koji, međutim, u nekim drugim okolnostima, Federer lakoćom kupi; ne da nužno njime završava poen, ali zasigurno ne pogađa vrh mrežice…
Nakon Reterna Federer je u još istom gemu počinio tri dotad nekarakteristične neforsirane pogreške forhendom; prvu brejk loptu spasio je asom, ali je na drugu napravio duplu pogrešku. U svojem idućem servis gemu, sad kod rezultata 5-5, napravio je još dvije neforsirane forhendom; ubacio je i samo jedan od pet prvih servisa. U kritičnim trenucima, a nakon Reterna oni su to još uvijek bili, napustila su ga njegova dva najveća oružja; oružja zbog kojih je u krajnjoj liniji i napravio karijeru kakvu je napravio. Đoković je relativno lagano odservirao za meč i tek drugi put u karijeri preokrenuo 0-2 u setovima.
“Federer kojeg znamo na terenu je samo proizvod Nikeova marketinga koji predstavlja vrijednosti koje želimo pridati tenisu: gospodin i sve to”, rekao je za biografiju The Master Paul Dorochenko, kondicijski trener koji je radio s mladim Federerom. “No, duboko unutra, Federer nikad nije bio gospodin. On je borac. Kad pruža ruku Nadalu i smije se, ne vjerujem ni u što od toga.”
Možda je umjesto Nadala Dorochenko trebao navesti Đokovića; jer između Federera i Nadala već je tada postojalo duboko i nepatvoreno poštovanje, dok se između Federera i Đokovića uvijek dala osjetiti neka vrsta nezdravog animoziteta, pogotovo u počecima njihova rivalstva. Vjerojatno se radi i o različitim mentalitetima koji jednostavno jedan drugoga ne mogu razumjeti.
“Nisam pogodio najbolji servis”, rekao je na press konferenciji nakon meča vidno nadrkani Federer, samo da bi počelo curiti iz njega. “Ali način na koji je odigrao taj retern… To jednostavno nije čovjek koji još uvijek vjeruje u pobjedu i onda kad izgubite od nekog takvog, to je jako razočaravajuće, pogotovo jer osjećate da je mentalno već bio izvan meča. I onda pogodi taj sretni udarac i stvari se preokrenu.”
Koju minutu kasnije jedan od novinara upitao ga je radi li se tu o sreći ili samopouzdanju.
“Samopouzdanje? Zezate me? Dajte, molim vas… Gledajte, neki igrači odrastaju tako igrajući. Sjećam se juniorskih mečeva. Gubite 5-2 u trećem i svi odjednom stanu udarati kao ludi. I sve ulazi iz nekog razloga, i to jer su na taj način naučili igrati kad gube. Ja nikad nisam tako igrao. Vjerujem u to da se naporan rad isplati jer u početku možda nisam toliko naporno radio. Zbog toga mi je jako teško shvatiti kako možeš odigrati takav poen na meč loptu. Ali gledajte, možda je on to radio 20 godina pa je to za njega normalno. Morate njega pitati.”
Sve zbog Reterna
Iako je čovjeku nekad draže vidjeti ovakvog možda ogorčenog, ali barem sasvim prirodnog i iskrenog Federera, bio je ovo najmračniji trenutak u njegovoj karijeri; krajnji iskaz nepoštovanja prema suparniku, a onda i zanemarivanje činjenice da je meč trajao i nakon Reterna. Uostalom, Federer je bio taj koji je odlučio udariti mlaki prvi servis. Đoković je onda bio taj koji se, ovog puta, stvarno odlučio kockati. Ako treba izabrati što je bliže istini u njegovim izjavama poslije mečeva iz 2010. i 2011., onda je to svakako ova izjava nakon Reterna (slično je ponovio i na press konferenciji). Osjetio je da nema što izgubiti, bilo je tu i malo rezignacije i bijesa, i odlučio je potegnuti pa što bude.
Tenis je, doduše, sport u kojem je sreća stvarno zanemariv faktor, ali ipak se s razlogom naziva igrom postotaka. Pritom nije naodmet spomenuti da je mu je to bio drugi retern winner u cijelom meču. Ili prvi na prvom servisu.
Kako god, bio je to poen koji je promijenio povijest tenisa kao rijetko koji drugi.
Đoković je idući dan svladao Nadala u finalu, osvojio je treći Grand Slam u sezoni i na koncu odigrao jednu od najboljih sezona u povijesti sporta. Prvi je put na jednom Grand Slamu pobijedio i Federera i Nadala i te je godine protiv njih bio na omjeru od 10 pobjeda i jednog poraza; Nadala je u šest mečeva pobijedio šest puta, sve u finalu. Federer ga je, doduše, pobijedio u prvom idućem dvoboju na Grand Slamu, 2012. na Wimbledonu koji će osvojiti, ali bila mu je to zadnja GS pobjeda protiv Đokovića; sedam godina kasnije, opet u finalu Wimbledona, imat će 8-7 u petom setu i dvije vezane meč lopte. Na svom servisu…
Da se kojim slučajem Retern nije dogodio, da ga je Đoković, recimo, prekuhao za jedan ili dva centimetra, ponovno bi ostao u sjeni Dvojice; jest, da, imao bi na kontu dva Slama iz te sezone, ali doživio bi drugi poraz od Federera na Grand Slamu i svi bi opet pričali o nevjerojatnim Federeru i Nadalu i povratku na staro. Ovako, Đoković je dodatno oživotvorio svoju ulogu Partibrejkera i istini za volju, jedan dio ljudi nije ga mogao smisliti upravo i zbog Reterna; zbog načina na koji je ukrao ono što je trebalo biti Federerovo.
Također, Reternom je Nole ojačao i mit o vlastitoj nepobjedivosti; mit koji je samo narastao nekoliko mjeseci kasnije u Australiji kad je odigrao jedan od najkrvavijih mečeva ere koja polako, ali sigurno nestaje.
I sve to zbog tog jednog od 304 poena koliko ih se odigralo tog popodneva. Sve to zbog Reterna. Poena o kojem, mogu to sada mirne duše priznati, i sam još uvijek dan-danas pričam.
