Dominik Livaković imao je utakmicu karijere skinuvši tri udarca s bijele točke, opravdano će ga se slaviti kao heroja i povlačiti paralele s akrobacijama koje je prije četiri godine izvodio Danijel Subašić. Iz usta TV analitičara ispadat će standardne fraze o tome kako je Hrvatska pokazala karakter i kako se pobjedi ne gleda u zube. Jer, Vatreni su još jednom među najboljih osam na svijetu i ponovno su to učinili kako to samo oni znaju. Kako to Zlatko Dalić zna. Predvidljivo, oprezno, s manjkom kreativnosti i viškom pouzdanja u sposobnost pojedinaca. Koja je ponovno, po tko zna koji vražji put, presudila.
Prije toga, Hrvatska je protiv Japana izgledala kao i u dobrom dijelu dotad odigranih utakmica na Svjetskom prvenstvu.
Oprezan, nedorečen i nervozan osjećaj prožimao se čitavom utakmicom protiv Maroka i u prvih pola sata protiv Kanade, a susret s Belgijom sveo se na teško rudarenje i izvlačenje žive glave u posljednjim minutama. Hrvatska je prodisala u 70-ak minuta ogleda s Kanađanima i to joj je bilo dovoljno za hvatanje osmine finala, ali u svakom susretu čekalo se konačno otpuštanje kočnica koje bi gurnulo Vatrene prema uvjerljivim i sigurnim izvedbama. Ako se to dogodi poslije današnjih udaraca s bijele točke, nitko sretniji od Zlatka Dalića.
Izbornik je znao što ga čeka protiv Plavih samuraja, što je dao natuknuti i izjavama prije utakmice. Bilo je sasvim jasno kako će obrambene postavke igre morati temeljiti na zaustavljanju japanskih krilnih bekova, a u posjedu pronaći odgovor za agresivan suparnički presing. Sličnu situaciju Dalić je iskusio protiv Maroka u prvom kolu, no Japan je, posebno predstavama protiv Njemačke i Španjolske, pokazao da je direktnija ekipa koja brže poteže okidač, što obično može biti rizik, ali i blagoslov. Hrvatska je, jednostavno, morala neutralizirati današnje suparnike i u tome nije uspjela sve do jedanaesteraca. A teško se oteti dojmu da je mogla sve riješiti i ranije uz više taktičke konkretnosti i hrabrosti.
Bilo je jasno, negdje, u dubinama duša svih koji su gledali utakmicu, kako će utakmica otići u produžetke, a možda i u raspucavanje. Jer drukčije ne može
Nije krenulo dobro. Hajime Moriyasu danas se, očekivano, namjerio na hrvatsku lijevu stranu kojom je, uslijed ozljede Borne Sose, operirao njegov imenjak Barišić. Rangersov bek imao je vrlo težak zadatak zatvaranja Ritsua Doana i Junye Ita, koji ga je u početnom periodu nekoliko puta pretrčao i dolazio do prilika za ubačaj s kojima se hrvatska obrana nosila vrlo nesigurno i panično, a u sredini je vrebao Daizen Maeda koji se nerijetko — i nekoliko puta uspješno — pokušavao ušuljati Dejanu Lovrenu iza leđa. Svi ti problemi zapravo su se manifestirali u pogotku Celticova napadača potkraj prvog poluvremena. Hrvatska je opet izgledala zakočeno, sramežljivo i nekonkretno, a to se posebice osjetilo u napadu.
Japan je, kao i u prethodnim utakmicama, u defenzivi odmah krenuo s presingom na hrvatsku zadnju liniju. Moglo se računati kako bi Vatreni zbog toga mogli imati poteškoća u distribuciji lopte i gradnji napada, a Dalić je to pokušao riješiti uključivanjem Brune Petkovića u prvu postavu, čime su njegovi igrači dobili dodatnu metu prilikom ispucavanja dugih lopti, ali i dodatnu podršku u link-upu. Naravno, to nije moglo biti trajno rješenje; Petković je bio uspješan u duelima, ali na lopti je počesto trošio posjed i birao pogrešna rješenja; od njegovih 14 dodavanja u 62 odigrane minute, točno je bilo tek sedam.
Međutim, najveći napadački problem Vatrenih isplivao je u sredini.
Hrvatska je nakon osvajanja posjeda presporo gradila napade i često je, u nemogućnosti suprotstavljanja japanskom presingu, teško iznosila loptu iz svoje polovice. Luka Modrić bio je statistički najgore ocijenjeni Vatreni u prvom poluvremenu; u tom periodu nije osvojio niti jedan duel iz šest pokušaja i izgubio je posjed 11 puta. Do njegova izlaska u produžecima, to se povećalo na 2/10 i 17 izgubljenih lopti. Japanci, koji se, eto, redovito etiketiraju kao niski, mali i fizički inferiorni, u prvom su dijelu potpuno prerovali Vatrene.
Problem je ležao i u tome što je Hrvatska većinu obećavajućih situacija u spomenutom razdoblju dočekala ne zbog sustava i kvalitetne napadačke igre, već zbog suparničkih pogrešaka ili improvizacije. Tako je Takehiro Tomiyasu u prvih pola sata dvaput ispao i gurnuo Vatrene u priliku. Tako je Joško Gvardiol sjajnom loptom u 26. probio dvije japanske linije i uposlio Petkovića, vlastitom inicijativom i vizijom. Pa čak i izjednačenje, koje je uslijedilo u 55. minuti, dogodilo se nakon što se Lovren okuražio ulaskom u suparničku polovicu i zavrnuo loptu prema Ivanu Perišiću koji ju je perfektno zakucao u mrežu glavom.
Pogodak je Hrvatskoj donio period motiviranosti, veću uvjerljivost u duelima, nešto nadahnutiju igru i nekoliko poluprilika koje su možda i mogle završiti u mreži pa je utakmica mogla biti finiširana u 90 minuta, a o ovim stvarima ne bismo toliko raspravljali, ali još uvijek uz primjetan osjet taktičkog ziheraštva koje je poput kugle i lanca oko zatvorenikove noge sputavalo Vatrene na ovom turniru. Hrvatska je imala posjed, ali bilo je jasno, negdje, u dubinama duša svih koji su gledali utakmicu, kako će i ova, kao i sve Dalićeve na velikim natjecanjima osim finala u Rusiji protiv Francuske, naposljetku otići u produžetke, a možda i u raspucavanje. Jer drukčije ne može.
To se, naravno, u konačnici i dogodilo, pritom iznenadivši apsolutno nikoga.
Od turnira do turnira, od produžetaka do produžetaka, od raspucavanja do raspucavanja. I tako u beskonačnost. Hrvati, kraljevi improvizacije.
