Paco Alcácer nije izvanredno brz; nema neke istančane fizičke predispozicije, ne spušta se duboko po loptu kako bi sudjelovao u izgradnji napada, igra glavom mu je prosječna, a ni dribling nije nešto u čemu osobito briljira. Postoji i nevjerojatan podatak vezan uz njega, koji kaže da je u jednom gradskom derbiju proveo čak 31 minutu na terenu za Barcelonu protiv Espanyola bez da je ijednom dodirnuo loptu. On nije lik od kojeg očekujete nekakvu bombastičnu nogometnu priču i njegov prijelaz u Borussiju Dortmund nije ovog ljeta podignuo previše obrva.
Ali onda je Paco pokazao da itekako zna ono što je ipak krucijalno za napadača — zabijati golove.
Sve je počelo kada se u trećem kolu Bundeslige oporavio od lakše ozljede mišića i zabio Eintrachtu, samo 21 minutu nakon što je ušao umjesto Maximiliana Philippa. Preskočio je iduća dva kola, uključujući visoku Borussijinu pobjedu nad Nürnbergom u kojoj su njegovi uvalili čak sedam komada, da bi se na teren vratio na gostovanju protiv Bayera u Leverkusenu. Lucien Favre ga je na teren poslao ponovno umjesto Philippa, ovog puta u 63. minuti kod rezultata 2:2. Trebale su mu 22 minute da zabije — prvo za 3:2, da bi onda u sudačkoj nadoknadi zabio i svoj drugi gol za konačnih 4:2. Iduće kolo ponovno ista priča; Alcácer u 59. minuti mijenja Philippa u trenutku kad Augsburg ima vodstvo 1:0. Samo tri minute kasnije Paco poravnava na 1:1, a do kraja te dramatične utakmice zabija još dva, uključujući i slobodnjak u šestoj minuti sudačke nadoknade za pobjedu 4:3.
Da sumiramo: Paco Alcácer je u Bundesligi dosad sakupio 81 minutu u tri utakmice na terenu, tijekom kojih je zabio nevjerojatnih šest golova, što je prosjek od 13 i pol minuta po golu.
Bundesliga takvo nešto nije vidjela još od svojih početaka 1960-ih; tada je HSV-ova legenda Gert Dörfel također zabio šest golova u svoja prva tri sezonska nastupa, ali njemu su za taj učinak trebale 223 minute provedene u igri. Sve u svemu, jedina utakmica koju je Alcácer u dresu Borussije Dortmund dosad započeo i odigrao u njoj 90 minuta ona je u Ligi prvaka protiv Monaca. Ako se ne sjećate, jer s ovakvim brojkama se čovjek lako pogubi, i u njoj je zabio; kao i u povratničkim nastupima za španjolsku reprezentaciju, po gol Walesu i Engleskoj. Za La Roju je debitirao još 2014. i sada u 15 nastupa ima već devet golova.
Paco Alcácer posve se neočekivano pretvorio u senzaciju.
Ponuda koja se ne odbija
Nije ovaj 25-godišnji nogometaš odjednom otkrio nekakav patent za zabijanje golova. U Valenciji ih je zabio 43 u 124 nastupa, a u dvije pune seniorske sezone na Mestalli 11, odnosno 13. U La Ligi te brojke možda nisu astronomske, ali su generalno sasvim korektne. Takav je uvijek i on bio prema samom sebi, korektan, skroman, realan i svjestan svojih granica, kako je govorio.
Kada je u ljeto 2016. Luis Enrique odlučio pojačati konkurenciju u vrhu Barcelonina napada, Alcácer mu je bio logična opcija. Samosvjesni napadač koji zna da kvalitetom ne može parirati tadašnjem izvanzemaljskom trojcu Neymar-Luis Suárez-Lionel Messi, ali istovremeno i onaj koji će ih osloboditi tempa tijekom iscrpljujućeg lova na višestruke trijumfe. Njegov dolazak na Camp Nou i 30 milijuna eura koliko je, uz slanje Munira El Haddadija na posudbu, Barcelona izdvojila za usluge takvog, u najbojem slučaju, rotacijskog igrača pretvorili su se u jedan u nizu upitnika oko promjene pristupa u sportskoj politici katalonskog diva — ako Barcelona ne može sama proizvesti takvog igrača, pisalo se, onda nešto ozbiljno ne štima s njenom proslavljenom školom.
Ali nije to bio njegov problem. On možda jest jedan od simptoma Blaugranine neugodne dijagnoze, ali Valencia je trebala novac, a Barcelonina ponuda nijednom igraču na svijetu — koliko god skroman i samosvjestan bio — nije nešto što se lako odbija. Nisu ga, uostalom, u Barceloni prevarili niti je on zaboravio što znači poznavati svoje granice. Dapače, znao je da je njegova trenutačna granica biti zamjena, u neku ruku i statist takvim nevjerojatnim imenima.
“Trebao sam naći mjesto gdje ću redovito igrati da bih uživao u onome što radim”
Sva je sila nogometaša koji dođu u sredinu kojoj nisu dorasli. Neki sami sebe precijene, druge zavaraju tijekom pregovora, često iz potrebe dovođenja igrača koji će biti korektna popuna, a koji bi se na takav status možda i uvrijedio. Često ti igrači onda uvjere sebe da je već i to što su na platnoj listi tako velikog kluba postignuće samo po sebi, a lukrativni ugovor koji idu čak i uz status igrača iz sjene pomažu im učvrstiti takav stav. Mnogima to postane dovoljno i zadovolje se izvrsno plaćenim epizodnim ulogama umjesto da nastave neizvjesnu potragu za vlastitim ‘plafonom’ negdje drugdje.
Paco nije takav lik.
On je ubilježio nastupa i golova u Barceloninu dresu, čak i u finalu Cope del Rey, ali što je vrijeme više prolazilo sve je bio svjesniji da u ulozi vodonoše, čak i takvim genijalcima, ne može stvarno uživati. Za njega je nogomet više od bogatih ugovora, on u njemu traži neko dublje ispunjenje.
Nogomet kao terapija
Nakon što je Paco zabio gol u prijateljskoj utakmici protiv Rome u ljeto 2011., mjesec dana prije svog 18. rođendana, njegov se otac — inače vjerni pratitelj sina na svim utakmicama — srušio pri zajedničkom odlasku sa stadiona. Hitna pomoć promptno je reagirala, ali čovjeku nije bilo spasa. Umro je na mjestu uslijed infarkta.
Nekoliko dana kasnije Paco je osvanuo na treningu. Kad su ga pitali treba li mu još vremena za oporavak, on je — dakle, 17-godišnje dijete koje je svjedočilo očevoj smrti — rekao da je njemu nogomet terapija.
Mogao je u Barceloni šutjeti i ubirati novac gledajući kako drugi uživaju u igri. Ali to nije u njegovoj prirodi. Borussia ga je dovela na posudbu s mogućnošću otkupa i već sada se čini sasvim izvjesnim da će aktivirati tu opciju: dogovoreni iznos je 23 milijuna eura, s dodatnih pet milijuna u bonusima. Oslobođen i zadovoljan, počeo je zabijati na traci.
“Uzeo sam na sebe odluku o odlasku”, rekao je po dolasku u Dortmund. “Trebao sam naći mjesto gdje ću redovito igrati da bih uživao u onome što radim.”
