Ostao je

Marko Livaja novo je splitsko božanstvo

Zadnja izmjena: 10. lipnja 2021. Robert Matić / HNK Hajduk

Ima jedan kvartovski kafić u širem centru Splita; nema smisla da mu navodim ime, jer to što nije svima poznat upravo i jest dio njegova šarma. Ali ako slučajno nabasate na njega u neko gluho doba dana, po svoj prilici vam neće biti teško zaključiti da je to baš taj. Jer lako je moguće da će u hladovini koja nadvisuje terasu sjediti Marko Livaja, novo splitsko božanstvo.

Livaja je, znamo to, Psycho Killer; Ništa kod njega nije konvencionalno i on je po prirodi oduvijek više pripadao kakvom neobuzdanom i kaotičnom južnoameričkom podneblju u kojem talentiranom klincu jedini izlaz iz anonimnosti i beznađa pruža nogomet, samo da bi klinjo njegov čvrsti zagrljaj odbacio zbog toga jer bi osjetio da ga konvencionalni maniri modernog nogometa, koliko god istovremeno čeznuo za njima, ipak guše.

U redu, nije Livaja baš dijete južnoameričkih favela, ali je oduvijek posjedovao izvanredan talent zbog kojeg su se oko njega, klinca iz razbacanih naselja stasalih oko ugasle kaštelanske industrije, još od pubertetske dobi vrtjeli raznorazni skauti i agenti. Način na koji je tada reagirao na taj pritisak nije zapravo drugačiji ni sada, kakvih 10 ili 15 godina poslije. Onomad je, doduše, djelovao skroz pogubljen, plutajući na valovima odluka koje nisu bile samo njegove, a guranje u Dinamo — čiji je dres pred nekakvim web kamerama tih dana i ljubio — bilo je u jednakoj mjeri samo još jedna nuspojava tinejdžerskog bunta na koji su se samo nadovezali ljudi koji su od tog bunta htjeli i profitirati.

Jučer je, po tko zna koji put, Livaja šokirao sve — nadoknadivši plutanje po olujnom nogometnom moru u koje se pretvorila njegova obećavajuća karijera tako što je, kao 27-godišnjak u naponu igračke snage, napravio ono što nitko od glasnih hajdučkih prethodnika, a vjerojatno i nasljednika, nije imao muda napraviti: odbaciti lukrativne ponude kako bi dao svoje najbolje godine klubu u kojem je ponikao.

On je definitivno ‘luđak’, ali u gradu koji je u vječnoj borbi s vlastitim ludilom taj luđak je jedan od mnogih. Pripadnost je ono što je Marku očigledno baš i trebalo

Spremate li se već mahnito lutati Splitom u potrazi za tim kafićem kako biste pronašli nekakvu senzaciju, očekujući možda da će Livaja ondje plesati na šanku i noćariti pijan, mogu vam reći da odmah odustanete. U ovim već sada vrućim danima naći ćete ga kako karta s društvom iz kvarta ili ispija kavu nakon ili uoči treninga.

Scena na koju biste mogli naletjeti neopisivo podsjeća na onu Bajde Vukasa u dokumentarcu Iza lože Branka Lentića, u kojem ponajveći nogometaš u Hajdukovoj povijesti isto tako sjedi na terasi kafića, okružen hrpetinom prolaznika koji se svi po dobrom, starom, mediteranskom običaju izmjenjuju u svojim kratkim periodima pozornosti, bacajući na te stolove svakodnevne teme o kojima baš oni sami znaju sve. I kao što je Bajdo ondje sjedio i u tišini upijao te priče kao da je to najprirodnija stvar na svijetu, tako i Livaja, hajdučko božanstvo, tu predstavlja samo jednog od posjetitelja. Marginaliziran, ali pritom samo zato jer je njegova pozornica teren, i samo zato jer na teren ovi oko njega ne mogu kročiti.

Ostariti mlad

I samo u tom detalju paralela staje, jer sve mimo toga bi bio korak ka pretjeranom romantiziranju i uspoređivanju dviju era koje se nikako ne daju usporediti. Ipak, u toj maloj niti možemo tražiti i pravi razlog Livajina konačnog ostanka, koji su fanatično redom tražili navijači, vatrogasci, kolege nogometaši — među njima čak i srebrni Vatreni — vozači gradskih autobusa, pa i osnovnoškolci i penzioneri. Split se u mnogočemu stoput promijenio samo u zadnjih desetak godina, ali i dalje u njemu postoji ona simpatična provincijalna crta, najbliže sažeta u TBF-ovu stihu kako je riječ o gradu u kojem “svi su face”, i u kojem “najveće face za par dana budu štrace”. S tim teretom je teško živjeti jer se lako uplesti u samo jednu krajnost, očigledno najčešće ovu prvu.

Livaja je, ironično, prvo prošao drugu fazu, onda kada je kao neobuzdani pubertetlija provocirao taj mentalni sklop ljubeći Dinamov grb. Status face doživio je, međutim, sada — najsenzacionalnijim potezom u svojoj već zreloj karijeri.

Livaja je imao puno prigoda probiti se — možda ne baš među najveću elitu, ali sigurno u kategoriju koja ne bi u njegovom CV-u baš podrazumijevala klubove kao što su Lugano, Cesena, Rubin, Empoli i Las Palmas, već neke puno renomiranije i lukrativnije sredine. Uostalom, nije baš slučajno tamo 2012. bio prvi napadački pick tadašnjeg Interova trenera Andree Stramaccionija u utakmicama Europske lige. Da, bio je to kaotični i potpuno nestabilni Inter kojeg je umalo baš Hajduk tog ljeta izbacio iz kvalifikacija za Europsku ligu, ali Livaja je tim više imao prigodu podignuti sebi cijenu i krenuti negdje dalje, ondje gdje su ugovori unosniji, ali i perspektiva i pažnja bolje i veće. On je tada, ali i kasnije, uvijek birao neki svoj put; načelno krivi, svađajući se usput sa svima i svakim — od trenera tih klubova u kojima je bio prolaznik pa do njihovih navijača.

Kako je to nekad rekao Marco Giampaolo koji ga je trenirao još u Ceseni, Livaja je tada bio “19-godišnjak s karakterom 30-godišnjaka”. A sada je, poput nekakvog nogometnog Benjamina Buttona, filmskog lika koji se rodio star i pomlađivao se prema smrti, odlučio prkositi unaprijed ispisanim scenarijima i krivim odlukama koje su redovito drugi donosili za njega, potpisavši ugovor koji ga načelno uz Hajduk veže u primeu karijere. I to kako bi, između ostalog, talentiranoj generaciji klinaca koji dolaze na vlastitom primjeru ponudio savršen argument zbog čega treba pripaziti na nuspojave vlastitog talenta. Odnosno, koliko je lako ostariti mlad ako ti život krene u krivom smjeru.

Ko to more platit

Nema puno mjesta na svijetu gdje bi takav zapaljiv karakter mogao istrpjeti biti samo dio gomile; to, uostalom nije prihvaćao ni u jednom prethodnom klubu, bez obzira na učinak koji je imao. U Splitu, međutim, nije samo kod kuće; tu je okruženje u kojem zna da može od najveće face idući dan postati štraca, kao što bi za mnoge ove koji ga danas slave i bio da je napravio isto tako logičan korak i dobro u tuđini unovčio svoje najbolje igračke godine. Ali on se odlučio podrediti jedinom okruženju koje ga je i takvim napravilo, u kojem si za nekim stolom tek jedan od gostiju, a na kvartovskim cageball terminima te bez milosti izudaraju iako kao najbolji igrač sutra vodiš gradsku svetinju u derbi s Dinamom.

Taj balans, tu vagu, danas je stvarno rijetko pronaći, makar to podrazumijevalo da su sam grad i njegov ‘mentalitet’ nerijetko toksičniji čak i od njegovih individualnih autodestruktivaca. To je grad u kojem, kaže drugi stih, “vlada temperament, i malo je razuma”, s užasno romantiziranim i iskarikiranim stanjem uma u kojem je krajnji cilj prvenstveno postići psihičku ravnotežu koja vas unutar njega tek održava u ravnoteži.

Zato ni ovaj senzacionalni Livajin potpis ne treba previše mitologizirati. Makar je to, jasno, u Splitu puno lakše reći nego učiniti, o čemu govori sva ova euforija oko produžetka samo jednog ugovora inače i dalje nedorečene momčadi nad kojom je puno upitnika. Isto tako, Livaja ne igra u Hajduku za sitniš i ne bi uopće čudilo da je dugoročni ugovor tu kako bi se eventualnim dogovorenim postotkom od buduće prodaje sam Marko dodatno namirio po pitanju ‘izgubljene’ razlike u primanjima.

“Ko to more platit”, splitska poštapalica u trenucima euforije poput ovog, sada ima doslovno značenje, jer Hajduk nema luksuz opterećivati budžet preko određene mjere. Iako je Livajin potpis također podigao kvalitetu čitave lige, naprosto zato jer je s njim poslao poruku nekim drugim poznatim imenima kako više nije ispod časti razmotriti eventualnu suvislu ponudu iz HNL-a, bez obzira na godine, Hajduk s ovakvim poslom svejedno uvelike i riskira.

No, da je ovaj Livajin slučaj i dalje poseban, baš kao i njegov karakter, to je sigurno. On je definitivno ‘luđak’, ali u gradu koji je u vječnoj borbi s vlastitim ludilom taj luđak postaje samo jedan od mnogih. Pripadnost je ono što je Marku očigledno baš i trebalo; neko mjesto u kojem će konačno biti svoj u svakom smislu.

Samo tada, čini se, može biti i najbolji na terenu.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.