Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Pad Italije

Prvi put nakon 60 godina Azzuri propuštaju Svjetsko prvenstvo. Zašto?

Zadnja izmjena: 15. studenoga 2017. Profimedia

Jedna cijela generacija sredovječnih ljubitelja nogometa u Italiji sinoć je prvi put osjetila kako je to ne plasirati se na Svjetsko prvenstvo. S obzirom na to da se isto nije dogodilo od 1958., oni koji se sjećaju posljednjeg takvog slučaja sada su već u zasluženoj penziji.

Sudbina se na svoju ruku poigrala. Te 1958. Talijane su plasmana koštali kvalifikacijski porazi od Sjeverne Irske (2:1) i Portugala (3:0), a to ih je ostavilo bez puta na završnicu u – Švedsku. Gotovo 60 godina kasnije Šveđani su u Solni – tek kilometar dalje od bivšeg nacionalnog stadiona na kojem su te 1958. poraženi u finalu od Peleova Brazila 5:2 – pobjedom u prvom susretu osigurali kasnije i konačnu eliminaciju Italije.

U tadašnjoj trijumfalnoj ekipi Brazila bio je i Jose ‘Mazzola’ Altafini, rođeni Brazilac talijanskog podrijetla, koji je nakon tog Svjetskog prvenstva prešao iz Palmeirasa u Milan. Postavši legenda Serie A, ponajviše Milana, Altafini je ishodio papire koji su mu omogućili da četiri godine kasnije u Čileu nastupa za Italiju, na turniru gdje njegova nova reprezentacija nije ostavila značajniji trag.

U sinoćnjem debaklu Italije svoj natjecateljski debi ostvario je još jedan naturalizirani Brazilac, Jorginho. Gian Piero Ventura, u trenutku pisanja još uvijek talijanski izbornik, nije mu previše vjerovao, pa je postojala mogućnost da, usprkos upisivanju dvaju nastupa za Italiju u prijateljskim utakmicama, ovaj Napolijev veznjak ipak prihvati poziv brazilskog izbornika Titea, koji je potvrdio kako bi ga pozvao za nastup na Svjetskom prvenstvu.

Ovih 90 minuta koje mu je Ventura sinoć dao na kraju balade, lišenih konteksta i smisla, zatvorili su mu i ta vrata. Baš kao i Italiji.

Sustav rađa tim

U startu je bilo jasno da Italija neće lako zamijeniti Antonia Contea na klupi Azzurra.

U svoje dvije godine Conte je bio svjestan da ima jako težak posao izvući najbolje iz ostarjelog kadra nagriženog bolnim porazom od Španjolske u finalu Eura 2012. te eliminacijom u grupnoj fazi sa Svjetskog prvenstva u Brazilu dvije godine kasnije. Nadolazeći kadar bio je još uvijek premlad za potpunu smjenu generacija, dok su starosjedioci bili demoralizirani. No, usprkos kritikama na početku njegove izborničke karijere, Conte je imao jasnu ideju koja je svoj vrhunac doživjela na Euru u Francuskoj.

Italija je tada na završnicu otputovala bez ambicija, ali je na putu do četvrtfinala, prije svega u susretima s Belgijom i (pogotovo) Španjolskom, pokazala kako se manjak individualne kvalitete može nadoknaditi momčadskom igrom. Italija je na Euru bila pojam kolektivnog presinga; pametnog, sinkroniziranog kretanja i zatvaranja zona sustavom koji je protivnike izluđivao, a neutralce oduševljavao. Gotovo kao Atletico Madrid Diega Simeonea na svom vrhuncu.

„Ovo nije samo reprezentacija, ovo je ponajprije tim. Conte je čovjek koji zna osmisliti plan igre u situacijama poput ove, gdje smo kratki na talentu ali zato imamo pravi stil igre“, rekao je Leonardo Bonucci nakon pobjede nas Španjolcima. To je potvrdio i sam Conte.

Od samog početka bilo je jasno da Ventura nema ideju… pa, oko bilo čega

Conteovim povlačenjem i odlaskom u London, Talijani su klupu povjerili Venturi – uskoro 70-godišnjem iskusnom putniku kroz svijet talijanskog klupskog nogometa. Iako je u trenerskim vodama gotovo 40 godina, najznačajnije gaže su mu bile kada je 19 utakmica proveo kao Napolijev trener u trećeligaškom društvu te ova posljednja s Torinom, koji je prije četiri sezone odveo do sedmog mjesta u Serie A. Iako tankog rezimea što se konkretnih uspjeha tiče, Venturu su očito vidjeli kao čovjeka koji će svojim iskustvom omogućiti da na kostur momčadi uspješno implementira nadolazeća imena, sada već zrela da preuzmu uteg etabliranja u prvoj momčadi. K tome je veliku ulogu odigrao i novac, pošto je ovaj pristao preuzeti posao za relativno skromnu svotu, znajući da mu je to vrhunac dugogodišnje karijere.

Imena su tu, ali ideje ni za lijek

Za sve priče o stagnaciji talijanskog nogometa i potrebi za nekakvom temeljitom reorganizacijom nalik na Njemačku u prijelazu milenija, mnogo argumenata tu jednostavno ne drži vodu. Serie A prolazi kroz svoje najkompetitivnije razdoblje u posljednje vrijeme, a plod toga je i razvoj talenata koji dobivaju prijeko potrebnu minutažu. Kostur ekipe već je dovoljno iskusan i bez ovih imena koja su se sinoć u suzama opraštali od ideje da svoj labuđi pjev dožive u Rusiji – poput Danielea De Rossija,  Andree Barzaglija, Giorgija Chiellinija i Gianluigija Buffona, čije su suze osobito otopile srca mnogih koji nisu mogli zamisliti Svjetsko prvenstvo bez njega.

Činjenica je da postoji okosnica momčadi koja je formativne godine ostavila debelo iza sebe. Marco Veratti, Lorenzo Insigne, Matteo Darmian, Andrea Belotti, Daniele Rugani, Roberto Gagliardini, Leonardo Spinazzola, Jorginho, Mattia Caldara, Andrea Conti, Federico Bernardeschi, Ciro Immobile; sve su ovo imena pri sredini svojih 20-ih, godinu više ili manje. Ako njima pridodamo nekolicinu nadolazećih mladih talenata, kao što su Gianluigi Donnarumma, Alessandro Romagnoli i Federico Chiesa, uz kvalitetne igrače kojima samo treba kontinuitet bez ozljeda, poput Alessandra Florenzija i Stephana El Shaarawyja, onda je jasno da Italija nema neki drastični problem s kadrom.

Kao i obično, problem je u manjku ideje kako te igrače postaviti u jasan sustav na terenu.

Od samog početka kvalifikacija bilo je jasno da Ventura nema ideju… pa, oko bilo čega. Rupe su se nazirale već na gostovanju u Izraelu i pri spašavanju domaćeg remija protiv Španjolske De Rossijevim golom iz kasnog jedanaesterca. Provlačenje u Makedoniji, koja im je preokrenula vodstvo da bi Immobile u drugoj minuti sudačke nadoknade donio pobjedu, bila je tek uvertira za madridski potop u rujnu. Ako je Conteova pobjeda protiv Španjolske na Euru bila trijumf njegovog maskiranja nedostataka u talijanskoj momčadi, onda je ovih 3-0 označilo slom svih iluzija da „Ancelotti za siromašne“, kako mu znaju tepati, drži konce u rukama.

Uostalom, kada u 16 utakmica pozovete 55 igrača i pokušate nekoliko formacijskih varijanti kojima ste samo utvrđivali da ne znate distribuirati uloge temeljnim igračima kao što su Veratti ili komplementarnom dvojcu Insigne-Jorginho – koji briljira u Napoliju i koji uz malo finesa mogu sami riješiti problem brutalne statičnosti koja je bila oličenje ove Italije – onda je svaka daljnja analiza suvišna.

Conte je tražio vremena da iz 4-3-1-2 Cesarea Prandellija prijeđe s limitiranom ekipom na zahtjevnu varijantu s trojicom iza i uspio je u potpunosti; Ventura je odlutao sve do bizarne varijante 4-2-4, a Švedska je bila susret u kojem je i prije prve utakmice u Solni situacija prošla granicu bez povratka. De Rossijevo deranje na Venturu dok ga ovaj pokušava uvesti kada panično trebaju gol za barem produžetke samo je tragikomični posljednji čin raspada sistema; sistema u kojem je izbornik bezglavo pokušavao u jednu utakmicu nagurati sve opcije koje nije adekvatno usmjeravao dok je imao vremena i prostora; unutar toga spada i gorespomenuti Jorginhov debi.

Poznaj svoje kokoši

Rezultat je stoga zapravo sasvim očekivan.

Priča o posrnuću Italije zapravo nije klasična priča o trulom sustavu koji je, eto, tek sada pokazao svoje pravo lice u ovoj apokalipsi. Istina, talijanski nogomet je u eri stagnacije, prožetoj korupcijom i namještanjima utakmica uvelike izgubio korak – ponajprije u financijskom smislu – s elitnim ligama kao što su engleska i španjolska. No, postojani priljev talenata svejedno je tu, pogotovo jer dobivaju ono što njihovi kolege diljem Europe često nemaju: prostor za razvoj i minutažu pod trenerima koji znaju kako ih uobličiti i pripremiti za iskorak na najvišu razinu. Talijanski nogometni savez jednostavno ne smije ponoviti grešku i dopustiti da mjere štednje diktiraju izbor struke – pogotovo ne u ovom delikatnom trenutku kad se moraju uobličiti jasne konture momčadi za barem dva iduća velika turnira.

Conosco i miei polli, talijanski je izraz koji doslovno znači „znam svoje kokoši“, a zapravo u kolokvijalnom govoru služi kada želite reći da znate što radite. Nakon čovjeka koji je od ekipe napravio skupinu bezglavih kokoši na terenu, Italiji treba izbornik koji će ponovno od reprezentacije napraviti tim.

Ne propusti top članke