U početku, zemlja je spavala. Ništa nije raslo, niti se micalo. Zatim se Dugina Zmija probudila iz sna i probila kroz Zemljinu koru na površinu, mičući kamenje koje joj je smetalo. Po pustoši se kretala u svim smjerovima ostavljajući za sobom zavojite tragove, a kada se vratila na mjesto s kojeg je krenula, zazvala je iz zemljine utrobe žabe koje je poškakljala po trbuhu, ne bi li zbog smijeha pustile silnu vodu iz svojih trbuha. I žabe su se zaista smijale i natopile tragove Dugine Zmije silnom vodom iz koje će nastati sav život zemaljski. Tako je počelo Vrijeme snova. Vrijeme koje još uvijek živimo jer zapravo sanjamo, idući za Duginom Zmijom, majkom života, poput mjesečara. Aboridžini se Dugine Zmije užasavaju, ali ju i beskrajno štuju. Jer Zemlja je majka i svi smo u njenim rukama, isprepleteni, povezani Duginom Zmijom, u ovom životu-snu.
I kada je Patty Mills nakon osvojene olimpijske bronce na Igrama u Tokiju i prvog košarkaškog odličja za Australiju zario lice u ruke, mnogi su pomislili da je presretan zaplakao. No, Mills je zahvaljivao Duginoj Zmiji, velikoj Majci, na snovima koji su za njega postali stvarnost.
Na početku puta kroz snove, Patty je saznao da postoje i oni strašne sanje koje zovemo noćne more. A košmari su ga okružili odmah, još kao klinca, kada je preselio krajem 1980-ih u Canberru s roditeljima koji su ondje dobili poslove u državnoj službi. Kada su malog Patricka roditelji doveli u vrtić, klinac je odmah zapazio da je njegova boja koža drugačija nego kod svih ostalih. Ubrzo je saznao što to u naravi znači, kada je najveći klinac u grupi ustao, došao do njega i bez riječi mu svom snagom zabio šaku u želudac. Patty se stropoštao na pod, u polunesvjestici je jedva došao do daha. Bila je to ružna dobrodošlica koja će samo najaviti ono što će mladog Millsa pratiti kroz cijelu karijeru.
Ono što je trpio u školi i na sportskim terenima pretvaralo se u suze koje bi grunule kada bi prešao prag. A ondje bi ga zagrlila majka Yvonne, i sama svjedokinja i akter strašne, nezamislive prakse oduzimanja djece aboridžinskog i domicilnog stanovništva, organizirane od službenih australskih institucija, odobrene od parlamenta. Upravo je majčina tragična pripadnost Ukradenoj generaciji i saznanje o njoj bila točka preokreta za malog Pattyja.
Netsi su shvatili da za titulu nisu dovoljni samo superstarovi, već netko tko će grupu ljudi pretvoriti u čopor svojom energijom i entuzijazmom
Imao je ‘oružje’ u svojim rukama kojim je mogao pobijediti košmar na javi. Bio je nevjerojatno talentiran za sport, a najbolje mu je išla košarka. Igrao ju je već s četiri godine u klubu Shadows koji su osnovali njegovi roditelji, majka Yvonne i otac Benny, upravo za djecu starosjedilačkog podrijetla. No, majčina sudbina natjerala ga je da shvati da će osim onog sportskog ‘oružja’ morati imati i unutarnju snagu, svoje sigurno mjesto iz kojega ga nitko i nikada neće moći istjerati, oteti, razdvojiti.
Patty je trebao štit. I stvorit će ga, nesvjestan da će mu nažalost trebati cijeli život.
Savršeni suigrač
U srednjoj školi već je bio talent nezaobilazan u mlađim nacionalnim kategorijama, 2006. je postao najmlađi reprezentativac ikad i sudionik Svjetskog prvenstva u Japanu, a godinu poslije se zaputio u SAD na koledž Saint Mary. Na NBA draft je izašao 2009., kad su ga Portland Trail Blazers izabrali u drugoj rundi, kao 55. pick. Već sljedećeg mjeseca Patty se ozlijedio, a po završetku rehabilitacije u prosincu iste godine poslan je u razvojnu G-League u Idaho Stampede, odakle će biti angažiran od Blazersa na mahove, dobijajući mrvice od minuta, uz proporcionalni učinak. Lockout u NBA ligi koji je uslijedio 2011. iskoristio je za povratak u Australiju i angažman u Melbourne Tigersima, za koje je odigrao desetak utakmica, a onda je stigla ponuda koja se ne odbija od Xinjiang Flying Tigersa te se Patty otisnuo u Kinu. Gdje se opet ozlijedio.
I baš kada se učinilo da će Mills biti još jedan od onih igrača-meteora koji se ukažu, pa brzo zgasnu i nestanu, pojavili su se San Antonio Spurs i potpisali ga u ožujku 2012.
Ako netko vidi, onda je to Gregg Popovich. Kako i zašto teško je dokučiti, ali upravo zato je Pop najveći trener. Jer drukčije se nije mogla objasniti utakmica par tjedana poslije protiv Golden State Warriorsa i mlađahnih Stepha Curryja i Klaya Thompsona u kojoj je Mills eksplodirao s 34 poena i 12 asista.
Od te 2012. pa sve do ovoga ljeta, Mills će ostati lojalan Mamuzama, kao i oni njemu. Nije bilo upitno da će franšiza iz Teksasa produljivati ugovor s Australcem na obostrano zadovoljstvo, kao i da će joj se Mills svaki put odužiti na ukazanom povjerenju. I u tih 10 sezona Patty je trpio ozljede, ali i vraćao se, svaki put ostavljajući dušu na terenu i definirajući što to znači biti savršeni timski igrač. A bio je tamo, tijelom, duhom i snovima.
Tko je vitlao ručnikom, podižući cijelu dvoranu na noge i tjerajući cijelu momčad i navijače na sve gromoglasniju podršku koja se pretvarala u pobjedonosni tutanj? Tko je taj ‘brat’ kojeg je grlio Tim Duncan onim svojim dugačkim ručerdama, smijući se pobjedonosno? Tko je ta stijena s kojom je Tony Parker stajao zagrljen pored terena gledajući kako se osvaja naslov 2014.? Tko je bio jedini luđak dovoljno lud i hrabar izbečiti oči i urlajući se unositi Manu Ginobiliju u lice nakon još jedne majstorije koja je rješavala utakmicu? Tko je ta energetska bomba od 183 cm koja bi eksplodirala ulazeći s klupe i izbezumljivala suparnike vrteći se po terenu poput tasmanijske nemani? Tko je ta stamena igračina koja je na povik iz gledališta “Hej, australski psu, Jamajkanci traže da im vratiš bob četverac!”, mrtav-hladan ubacio oba slobodna Cavaliersima za pobjedu u njihovoj dvorani?
Bio je to Patty Mills. Čovjek koji je sanjao, ali nije nikad zaboravio što je sve morao proći da bi došao tu gdje je došao. Zato je, osim savršenog suigrača lišenog ega i kompleksa klupe, postao bolji i veći čovjek.
Kruna karijere
Tko je s Jrueom Holidayom onomad u bubbleu jasno artikulirao što zapravo igrači žele postići s akcijom Black Lives Matter? Tko je donio hrpetinu knjiga o crnačkim pravima sa sobom u Orlando i dijelio ih po resortu? Tko je nosio hranu u geto pomažući najpogođenijima u lockout stvarnosti? Tko je osnivao, i dalje osniva, organizacije i košarkaške lige koje pomažu najsiromašnijim zajednicama u SAD-u i pogotovo u Australiji? Tko je donirao milijune dolara u humanitarne svrhe? Tko nikad nije propustio nasmiješiti se i zagrliti silnu djecu kojima je bio omiljeniji lik od svih zvijezda i zvjezdica u NBA ligi?
Patty Mills.
I zato je ljetos bilo divno gledati kako Boomers predvođeni njime odlaze do odličja na Igrama, kako rješava Argentince šutom u zadnjoj sekundi ili uvaljuje 42 koša Sloveniji u borbi za medalju, iznova dokazujući svima nama da Australci itekako znaju igrati košarku, čineći naše ‘vječito’ iznenađenje žuto-zelenima smiješnim.
I kad se učinilo da ne može bolje, stigla je vijest iz snova, nešto što se može smatrati krunom karijere. Potpisao je za Brooklyn Nets, pridružujući se Kevinu Durantu, Kyrieu Irvingu i Jamesu Hardenu u pohodu na titulu. Shvatili su ljudi da za titulu nisu dovoljni samo superstarovi, već netko tko je spreman staviti se u ultimativnu ulogu lidera na klupi i čovjeka koji će grupu ljudi pretvoriti u čopor svojom energijom i entuzijazmom.
Taj je čovjek toliko sanjao da je pobijedio sve noćne more, od šake u želudac u vrtiću do odvratnih rasističkih povika na NBA parketima. Zato sanjaj i dalje, ti veliki, najveći mali čovječe, vladaru klupe i šaptaču zvijezdama koji vjerno pratiš Duginu Zmiju, majku čovječanstva. Ovo je tvoje vrijeme snova.
