U jednom jedinom trenutku život može bespovratno otići nekim drugim smjerom. Za Denise Schindler taj je trenutak došao kad su joj bile svega dvije godine.
Bio je to usred zime, a Denise je bila u centru Chemnitza, grada koji se tada zvao Karl-Marx-Stadt, kada je iskoristila trenutak nepažnje svojih roditelja i krenula juriti po ulici. Nažalost, okliznula se i pala na cestu; upravo u trenutku kad se našla na tramvajskim tračnicama, na nju je naletio tramvaj. Srećom, Denise je preživjela, ali ozljede su bile vrlo teške. Prvotna misija liječnika u lokalnoj bolnici bila je spašavanje njenog života, a to je značilo i da joj moraju sanirati strašne ozljede nogu preko kojih je tramvaj prešao; desna noga joj je odmah amputirana od koljena naniže, dok je lijeva noga bila značajno oštećena, ali ipak ne toliko da Denise ostane i bez nje.
Dva mjeseca je provela na intenzivnoj njezi, a kada je napokon izašla iz bolnice život joj se potpuno promijenio. Bile su joj samo dvije godine, što je u neku ruku i sićušna sreća u nesreći, jer imala je čitav život pred sobom i puno je lakše bilo naviknuti se na nove okolnosti kad nikad u potpunosti nije niti osvijestila kako je to živjeti s dvije zdrave noge.
Danas, 33 godine kasnije, Denise je šampionka koja će na otvaranju Parabiciklističkog svjetskog prvenstva u kanadskom Miltonu ponovno pedalirati prema pobjedničkom postolju. Njen nadimak u Njemačkoj je Pčela ubojica, a slogan pod kojim biciklira “Život se događa, ali nikada ne prestaj pedalirati”.
“Najvažnije je shvatiti kako ograničenja i sram najčešće dolaze od nas samih”
Ovo izdanje Parabickiklističkog SP-a je pistovno, a ono se u toj biciklističkoj grani odvija od 1994. Od 2007. organizaciju preuzima Union Cycliste Internationale (UCI), krovna svjetska biciklistička organizacija koja je preuzela logistiku od Međunarodnog paraolimpijskog odbora. Natjecatelji su na njemu podijeljeni u niz klasa, ovisno o vrsti i stupnju tjelesnog oštećenja koji sežu od oštećenja udova do oštećenja vida. Schindler se natječe u klasi C3, koja osim sportaša s amputacijom donjeg dijela ekstremiteta uključuje i one s umjerenom mišićnom deformacijom. Njoj je ta logistika savršeno poznata: ovo je njeno peto svjetsko prvenstvo, a dosad je na prethodnim izdanjima osvajala po tri zlatne, srebrne i brončane medalje, i to u različitim kategorijama.
No, put do svjetskih titula i tog slogana morao je krenuti prvim okretom pedala.
Bez proteze gola i ranjiva
Teške ozljede koje je pretrpjela u ranoj dobi uključivale su i veoma dug oporavak, koji je podrazumijevao barem jednu operaciju godišnje i niz terapija u različitim klinikama; dok su ostala djeca uživala u praznicima, za nju je to značio jedini period godine kada je imala prostora obaviti nove zahvate i proći kroz oporavak. Sve je to utjecalo na njeno odrastanje i na njen društveni život, ali se Denise nikada nije povlačila u sebe, unatoč nesigurnosti koja je prirodna posljedica situacije. Međutim, sport joj i nije bio opcija, ponajviše jer joj škola nije nudila baš široku plejadu sportova s kojima bi se mogla baviti, pa je u sve upala sasvim slučajno. U sklopu rehabilitacije odrađivala je vježbe na sobnom biciklu. To joj se svidjelo i u razmjerno kratkom roku je sve kliknulo.
Poželjela je naučiti voziti pravi bicikl.
Kolege u lokalnom biciklističkom društvu su je postupno usmjeravale, ali postojao je dodatni problem. Proteza koju je Denise dotad koristila nije bila prilagođena za takav vid značajnog fizičkog napora, pogotovo jer se vrlo brzo, otkrivši svoj kompetitivni duh, otisnula na Alpen-Traum Tour, što je biciklistička utrka kroz Alpe na nadmorskim visinama od 4.000 do 6.000 metara, a na kojoj pravo sudjelovanja imaju i parabiciklisti.
U pitanju su ogromni napori i za zdravog čovjeka, a tu je Denise prvi put potpuno osvijestila i prihvatila protezu. Naime, dotad ju je uvijek nastojala pokriti, noseći duge hlače i po najvećim vrućinama. Kada je na toj utrci morala prvi put nastupiti u kratkim, biciklističkim hlačicama i kada je u njima postala prva žena koja je uspjela svladati takav napor — a on uključuje 18 kilometara pedaliranja na strmoj trasi — onda je po prvi put zaista shvatila da je ta proteza zapravo dio nje i njena života. Bez proteze se osjećala, kako je i sama rekla, “gola i ranjiva”.
No, kada je Denise odlučila profesionalno krenuti u svijet parabiciklizma, osvojivši svoje prve medalje na cestovnom izdanju Parabiciklističkog SP-a 2011., primijetila je kako je pogađa niz mišićnih ozljeda, ponajprije zadnje lože, koji su bili posljedica slabe prilagodbe na kombinaciju visokih performansa i kalupa proteze. Nastavila je pobjeđivati unatoč tim preprekama, osvojivši i srebrnu medalju na Paraolimpijskim igrama u Londonu 2012., ali čitavo je vrijeme razmišljala o tome kako može dodatno unaprijediti svoju poziciju. Na SP-u 2015. u nizozemskom Apeldoornu ponovno je došla do trostrukog trijumfa: zlata u pojedinačnom sprintu, srebra u utrci na vrijeme i bronce u kratkoj, scratch kategoriji. Za svoje je podvige nagrađena i Srebrnim lovorovim listom, što je najviše odlikovanje za njemačke sportaše, a to joj je dakako priskrbilo i niz sponzorskih ugovora.
No, za Denise je jedna ponuda bila puno važnija od drugih, a ona je stigla baš negdje na početku priprema za njene druge Paraolimpijske igre, 2016. u Rio de Janeiru.
Priča veća od medalje
Te su godine njoj i njenom timu pristupili ljudi iz američke tvrtke Autodesk, koja se primarno bavi 3D modeliranjem na temelju kompjuterskog dizajniranja. Svjesni da je proces ručne izrade sportskih proteza od karbonskih vlakana dugotrajan i vrlo skup, kao i da, bez obzira na ulaganja, ne garantira 100-postotnu prilagodbu, iz navedene kompanije su joj ponudili suradnju kako bi pokušali prvi put izraditi 3D sportsku protezu koja bi u milimetar bila dizajnirana prema njezinim fizikalijama i aerodinamici. Uslijedilo je skeniranje Denise, nakon čega se pristupilo izradi 3D modela koji bi bio spreman za početak priprema za OI.
“U digitalnoj eri je sve lakše distribuirano”, objašnjavao je Paul Sohi, glavni dizajner na projektu, koji je rukovodio tehničkim dijelom projekta uz ortopedskog tehničara Thomasa Wellmera. “To na neki način omoguće demokratizaciju proizvodnje ovakvih proteza, koja onda može biti obavljena bilo gdje u svijetu.”
Priča o demokratizaciji proizvodnje podrazumijeva da uspješno uvođenje takve tehnologije oslonjene na uporabu polikarbonata znači i širu dostupnost individualno prilagođenih sportskih proteza, što bi dodatno podiglo razinu na kojoj se postojeći sportaši s invaliditetom natječu, ali i privuklo nova imena kojima bi jednostavno bilo ugodnije i prirodnije nastupati s takvim pomagalima.
Na pojedinačnoj razini to nije bilo revolucionarno, pošto je britanski paraolimpijac Jody Cundy također nastupao na POI u Londonu s posebno prilagođenom protezom, ali ovaj zajednički projekt tvrtke Autodesk i Denise Schindler pomogao je utoliko što je otvorio vrata za masovnu proizvodnju takvih printanih proteza od jeftinijih materijala. A kada je u Riju Denise osvojila dvije medalje, srebro u utrci na vrijeme i broncu u uličnoj kategoriji, stigla je i potvrda kako je taj projekt urodio plodom.
Denise je u međuvremenu nanizala još uspjeha, uključujući novi niz medalja na svjetskim parabiciklističkim prvenstvima, ali i rušenje svjetskog rekorda u ekipnoj dohvatnoj vožnji kada je 2018. nadmašila učinak suparnice na Paraolimpijskim igrama u Riju, Megan Giglie.
Ipak, njeni najveći uspjesi su upravo u širenju mogućnosti bavljenja sportom osobama s invaliditetom.
Osim tog tehničkog dijela i poboljšanja dostupnosti high end sportskih proteza, Denise je i motivacijska govornica, kao i aktivni ambasador Bavarskog saveza za sportaše s invaliditetom, odnosno projekta razvoja inkluzivnih sportskih škola. U njima je fokus na integrativnom razvoju mladih sportaša, sa brisanjem podjela i predrasuda kroz zajedničke aktivnosti i zajednički razvoj u poljima u kojima je to moguće. Denise je voditeljica projekta EIS na kotačima, u sklopu kojeg se, između ostalog, pridružuje polaznicima na pojedinačnim dionicama Alpen-Traum toura.
“Najvažnije je shvatiti kako ograničenja i sram najčešće dolaze od nas samih”, kaže.
Kraj karijere za 34-godišnju sportašicu neminovno dolazi, i ovo izdanje SP-a, kao i Paraolimpijske igre u Tokiju ovog ljeta, lako bi mogle biti posljednja velika natjecanja za nju . No, njena priča je ionako nadišla sve njene sjajne uspjehe koje je postigla za upravljačem. Oni će ipak ostati samo njeni, ali činjenica da ih je iskoristila kako bi na globalnoj razini pomogla svojim kolegama i kolegicama, kao i onima koji se tek trebaju odvažiti i krenuti u boj sa rezultatima i stigmama, čini ih većima od bilo koje medalje.
