Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Petra ne odustaje

Bila je otpisana za vrhunski tenis. Idućeg tjedna Petra Martić ostvarit će ranking karijere

Zadnja izmjena: 11. srpnja 2019. Jordan Mansfield

U subotu sam gubio 1-0 u setovima i 4-1 u drugom. Primao sam servis i malodušno i rezignirano već stao razmišljati hoću li — nakon pitajboga kojeg poraza od ne baš pokretnog stokilaša, s ne baš tehnički oku ugodnim udarcima i stilom tenisa à la Sara Errani — srknuti Cedevitu ili mrknuti makar jednu pivicu. I to stvarno jednu…

Pošto sam noć prije proveo baš onako kako bi je proveo Roko Karanušić, kojeg ovo prilikom, ako kojim slučajem čita ovo štivo, ‘preklinjem’ da mi se javi za onaj davno dogovoreni intervju, odluka je pala na ovu, kakti, zdraviju varijantu. Bilo je već 15-0 kad sam shvatio da koji mi je bog i da po prirodi nisam defetist; dapače, obožavam se koprcati u onome što nerijetko dobrim dijelom sam zaserem, tj. biti na dnu, otpisan.

Dok sam se kod 15-15 vukao na deuce stranu, iz čista mira me štrecnulo pitanje koliko je ono Petra Martić ove sezone preokrenula mečeva, čime sam valjda htio poistovijetiti vlastito ‘mučeništvo’ s njezinim. Debilu, ajmo s dubokim reternom na forhend, stiltao me onaj otpisani tip. 15-30… I ponovno: Jebote, čovjek ima 40 puta gori servis od Errani, u čem je problem? Idemo.

Dok je u ponedjeljak u osmini finala u Wimbledonu klizila u poraz protiv Eline Svitoline, Petra Martić vjerojatno nije poput amaterčića razmišljala o svoj silini pizdarija. Vjerojatnije je da se oslanjala na ono što joj je njezina trenerica Sandra Zaniewska koji mjesec prije pojašnjavala — jebiga, leđa su u takvom stanju kakvom jesu, ali od kukanja nema vajde.

Nakon svega što je prošla, zašto bi, pobogu, ova ‘žgoljava’ i ‘neugledna’ Dućanka trebala biti skromna?

Jasno, malo ljepšim tonom i, što je iznimno bitno, Zaniewska ju je tada podsjetila kako treba makar probati prihvatiti bol, jer se jedino na taj način može ‘preispitati’ je li poraz zaista neminovan. Sramežljivo mi se u drugom setu njezina meča provukla ta misao kako se Petra ionako voli čupati iz živog blata, ali zapravo smo oboje znali da je, kako je sama rekla, riknula još krajem prvog, vrlo iscrpljujućeg seta. Ono da život ide dalje nije joj nitko trebao suflirati…

Život za Petru itekako ide dalje — od sljedećeg tjedna bit će na 20. mjestu WTA liste, na najboljem rankingu svoje karijere. Da kojim slučajem do kraja godine upiše sve poraze, nitko je ne bi mogao demantirati ako bi rekla da je odigrala najbolju sezonu u karijeri.

Raznovrsnost kao prepreka

A što se tiče onoga što me štrecnulo na 15 oba, u meču u kojem sam junački pao u tie-breaku trećeg seta — Petra je ove godine odigrala 13 mečeva u tri seta, od čega je slavila 11 puta. Od toga je preokrenula njih osam. Okej, uzorak nije prevelik, ali svi ti preokreti ili guste pobjede došli su jer je Petra porušila psihološke i ostale barijere koje su je sputavale više-manje cijelu karijeru.

Petra je ostala bez oca koji je poginuo u automobilskoj nesreći kad joj je bilo svega pet godina. Ne želim se sada upuštati u patetiku, već želim istaknuti kako su osobne tragedije ili traume nerijetko dodatno gorivo koje hrani želju za sportskim uspjehom. Martić nije iznimka po tom pitanju i uvijek je isticala kako je htjela usrećiti majku koja se puno žrtvovala ili kako igra za svog oca. Motiv, dakle, nikada nije bio problem i kada je bila otpisana i na dnu, uvijek je mogla otvoriti tu ladicu punu motiva.

Ali kako to nerijetko biva, motivacija se lagano može preobraziti u pritisak, a pritisak je zaista grda stvar — iznimno ga je lako uzgojiti u glavi, čak i onda kad ga okolina toliko ne potiče, a prilično ga se teško riješiti. Petrina majka, treba reći, nije jedna od onih bolesno ambicioznih roditelja, ali Petra je u želji da joj se oduži, u želji da zaigra za preminulog oca, a onda i da ispuni očekivanja trenera, sponzora, pa i javnosti, zaboravila na samu sebe i ‘izgorjela’. Jasno, ni po tome ona nije iznimka.

Zapravo je prilično paradoksalno kako se Petra othrvala pritisku.

“Mislim da je teška ozljeda koju sam doživjela imala puno utjecaja. Više ne gledam na meč kao ranije. Prije sam previše pritiska stavljala na sebe, a sada više to ne radim — trudim se uživati, da dam sve od sebe i ništa drugo ne očekujem. Takvo razmišljanje automatski vodi do toga da budem mirnija — manje pritiska, manje razloga za nerviranje.”

Dok se još ‘furala’ na onaj mladenački sportski bezobrazluk, kada dio odabranih baš i nije sklon preispitivanju, Petra je 2009. godine s 18 godina ušla u top 100, a dvije godine kasnije u top 50. Ponovno paradoksalno, iako iznimno talentirana, treneri to nisu znali kapitalizirati: ”Godinama sam zapravo bila igrački izgubljena i koliko god su ljudi moju raznovrsnu igru smatrali prednošću, toliko je ona za mene bila prepreka za koju sam mislila da je nikada neću premostiti.”

Zamislite, imate širok dijapazon udaraca, silnu imaginaciju, ali to ne znate koristiti… Nije, međutim, ni po tome Petra iznimka.

Imati nekoga tko te razumije

Toni Nadal, Rafaelov stric i, neki će reći, njegov tvorac, ugradio je svom nećaku vrlo zdrav pogled na igru — postoje, naime, puno veći problemi u životu od toga što loptica odlazi u aut. Takav zdravorazumski pristup zasigurno je Rafi pomogao kad se hrvao s brojnim ozljedama, ali jedno je kad si s 20 godina osiguraš ime i egzistenciju, a drugo kad se nekoliko godina stariji boriš za oboje.

Petra je pune četiri godine stagnirala i s 25 je došla na 662. mjesto ljestvice. Bilo je izgledno da će u najboljem slučaju plutati oko 100. ili 200. mjesta i naposljetku skončati na onom pretrpanom smetlištu neostvarenih talenata. Mediji su po njezinu uskrsnuću, naravno, odmah prigrlili onu tezu da je razmišljala hoće li uopće više igrati, iako je bilo kristalno jasno da će se pokušati ‘resetirati’, baš zbog one ladice pune motiva. U travnju 2017., nakon 10 mjeseci borbe s kroničnom ozljedom leđa, u kvalifikacijama za najniži ITF turnir Petra je započela svoj povratak. Dva mjeseca kasnije igrala je četvrto kolo na Roland Garrosu, a mjesec dana kasnije četvrto kolo u Wimbledonu. Da nije ‘neugledna’ djevojka iz Duća, iz pripizdine kakva je Hrvatska, bio bi to zasigurno comeback godine.

Mnogima će promaknuti kako je ova godina započela za Petru — prvo nije mogla otkriti dijagnozu za želučane probleme, a potom je slomila mali nožni prst i zapala u još jednu ‘depresiju’.

“Imati nekoga tko te razumije, nekoga tko te ne osuđuje i nekoga tko ne podcjenjuje ono kako se osjećaš – mislim da to igra veliku ulogu“, rekla je za svoju trenericu Zaniewsku.

Kada su prije godinu i pol počele surađivati na stalnoj bazi, bilo je onih koji su ih ismijavali — osim što od prvih 100 igračica svijeta njih tek četiri ima trenerice, Sandri je 27 i godinu je mlađa od Petre koja joj je usto prvi ozbiljni angažman. Zajedno su ove godine uspjele srušiti još dvije bitne psihološke prepreke — Martić je iz trećeg pokušaja osvojila svoj prvi WTA naslov, a dosegla je i prvo Grand Slam četvrtfinale, nakon petog plasmana u četvrto kolo. U oba je susreta, pogađate, gubila prvi set…

Nanjušiti krv

Ako me pitate, drop shot je jedan od napetijih udaraca u tenisu. Ako ga ne zlorabite, može biti vrlo učinkovito, skriveno oružje. Također, onaj tko ima osjećaja pravodobno ga odigrati, obično ima i puno osjećaja za igru.

Da je tomu tako, najbolje će vam posvjedočiti Petra Martić. Njezin bekend drop shot, koji protivnicama lomi kičmu, šlag je na tortu njezine ionako raznovrsne igre.

Petra u tehničkom smislu zaista nema puno što za popraviti. Naprosto je fino izgrađena, sa setom dobrih udaraca i mogućnošću sjajnog kretanja po terenu, a treba istaknuti da je podjednako dobra na sve tri podloge. Mnogima prolazi ispod radara da je ove godine fenomenalna na reternu prvog servisa, i upravo je retern na drugom servisu nešto što može popraviti, ponajprije u smislu agresivnosti. Općenito je dojam da bi katkad brže trebala ‘nanjušiti krv’ i biti agresivnija, čime bi smanjila mogućnost ulaska u te duge i isrcpljujuće izmjene ili, naposljetku, mečeve, nešto što bi je moglo koštati u kasnijim fazama Grand Slamova.

Da, spomenuli smo kasnije faze GS-ova i stvarno ne vidim niti jedan razlog zašto bi Petra trebala biti skromna. Pa hajde, reći ćemo i to — u posljednjih nekoliko godina se niz djevojaka po prvi puta okitio Grand Slam naslovom. I ponovno — nakon svega što je prošla, zašto bi, pobogu, ova ‘žgoljava’ i ‘neugledna’ Dućanka trebala biti skromna?

Ne propusti top članke