Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Poglavica

Mirza Teletović završio je karijeru i preuzima Košarkaški savez BIH

Zadnja izmjena: 10. listopada 2018. Profimedia

Vratimo se malo u prošlost: Jesenice, rujan 2013., Bosna i Hercegovina i Litva sučelit će se u odlučujućem susretu za prolaz u drugu fazu Eurobasketa. Litavci su u zavidno boljoj poziciji: dostatan im je i poraz do 10 razlike, a širina i kvaliteta kadra, kao i tradicija, sugeriraju da reprezentacija BiH šansu za prolaz ima samo na papiru.

No, pet minuta prije završne sirene odvija se scena koja će ući u košarkaške anale. BiH vodi 11 razlike i ima napad. Litavci shvaćaju da je vrag odnio šalu te igraju ekstremno agresivnu obranu, osobito na čovjeka koji im je dotad uvalio 26 poena.

Zbog toga se Mirza Teletović uspio dočepati lopte gotovo na centru parketa. Ostaje u mjestu četiri sekunde da uhvati malo zraka, potom spušta loptu u dribling, lijeno je provlači ispod noge i hladno se diže na šut, kao da se nalazi na vrhu reketa. Darjuš Lavrinovič mu je u očima, ali lopta svejedno besprijekorno para mrežicu, dok Edin Avdić istovremeno para bubnjiće svima pred TV ekranima antologijskom rečenicom koja se pretvorila u urlik: “Teletović s parkingaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!”

Litva je u tom trenutku djelovala kao vojska razbijena nekonvencionalnim oružjem za koje ne postoje obrambeni mehanizmi. Međutim, u završnici su se Litavci nekako uspjeli sabrati i spustiti na -6 pa se možda najveća pobjeda u povijesti bosanskohercegovačke košarke pretvorila u Pirovu pobjedu. Ipak, ostala je nada da će u budućnosti biti bolje, kada se ekipa obogati talentima koji su tada bili u najranijoj fazi razvoja (Jusuf Nurkić i Džanan Musa).

Nitko nije mogao računati da će to biti Teletovićeva posljednja utakmica na velikom natjecanju. U predstavi u kojoj je dosegao svoj vrhunac u dresu BiH, Mirza je ispisao i svoje posljednje poene na najvišoj razini, to je sada sasvim sigurno.

Mirza je bio tu da kao nekakav poglavica serijom šutova izvan svake pameti pokaže snagu bosanskog inata. Nitko drugi to nije mogao osim njega

“Nakon dugo razmišljanja donio sam odluku kako moj život bez košarke nije život.“, priopćio je javnosti prošlog tjedna. “Na prijedlog Košarkaškog saveza Kantona Sarajevo i gospodina Nihada Selimovića pristao sam biti kandidat za Upravni odbor Košarkaškog saveza BiH. Ako taj prijedlog prođe na Skupštini, od studenog bih, po sistemu rotacije, trebao postati i predsjednik Košarkaškog saveza BiH, što će mi biti velika čast i zadovoljstvo, ali i odgovornost.“

Premda je početkom godine demantirao američke medije koji su objavili da zbog zdravstvenih problema mora završiti karijeru, izgleda da je konačno shvatio da povratak na parket nosi preveliki rizik. Prije tri godine uspio je pobijediti plućnu emboliju i odigrati još dvije dobre sezone (posebice prvu u Phoenixu), ali povratak opasne bolesti (zbog koje je karijeru zasad prekinuo i Chris Bosh) nije uspio nadvladati.

Više voli šutnut tricu neg’ hljeba se najest

Teletović je jedan od onih košarkaša koji nikog ne mogu ostaviti ravnodušnim, prvenstveno zato što je bio fenomenalan strijelac. Bio je opasan doslovno sa svake pozicije na terenu. Njegova kršna građa i izuzetno snažne ruke omogućile su mu i da šutove s 10 metara izvodi tehnički besprijekorno i zadivljujuće precizno, dok većina igrača s tih udaljenosti baca katapulte.

Njegova sklonost šutiranju možda ga je i koštala još bogatije karijere. Dojam je da svoju konstituciju nije dovoljno koristio za igru pod obručem — nerijetko bi u utakmici ispucao mnogostruko više trica nego dvica, pogotovo u igrama za reprezentaciju. Nije to stoga što je bio mekan; dapače, dječak koji je u ratnoj Jablanici trenirao svaki dan dok su okolo padale bombe ne može se plašiti kontakt-igre. To je shvatio i LeBron James nakon što ga je Mirza zaustavio hrvačkim zahvatom, a potom mu se šeretski nasmijao u facu.

Mirza je jedan od onih koji “više vole šutnut tricu neg’ hljeba se najest”, onaj koji će na primjedbu “Sharing is caring” dobaciti “Ne pričam engleski”, da bi u idućem napadu urliknuo “Give me the fuckin’ ball!” Njegov šut za tricu ide i preko 40 posto, ali su njegove asistencije element u tragovima. Kao takav je predstavljao izazov za svakog trenera da ga uklopi u sustav. Posebno je to teško bilo u reprezentaciji, gdje se znalo da je apsolutni gazda ekipe i nije se ustručavao ispaliti i 15-ak nerezonskih šutova, čak i ako ga očigledno nije išlo.

Treneri su to morali otrpjeti, a ako nisu, izvukli bi deblji kraj, kao Damir Mulaomerović prije dvije godine. Tada je Teletović u završnici kvalifikacijske utakmice s Rusijom nasrnuo na Musu, nakon čega ga je Mulaomerović izbacio iz momčadi uz optužbe da je došao na pripreme s 10 kilograma viška, kasnio na treninge, odbijao izaći iz igre te općenito nije šljivio izbornika dva posto. Može se reći da je Mirza naoko izvukao deblji kraj, ali uskoro se vidjelo da Mulaomerović u toj bitci nije imao šanse. Javnost je vrlo brzo zaboravila Teletovićeve grijehe, dok je Mulaomerovićeva skora ostavka dočekana s oduševljenjem.

Najnezahvalnija funkcija od svih

Uza sve svoje mane, Mirza je zapravo bio idealni junak za Bosnu i Hercegovinu. U reprezentaciji u kojoj vlada kaos na svim razinama od ureda do terena, gdje je financiranje putovanja upitno do posljednjeg trenutka, gdje talenti konstantno bježe pod zastave tuđih zemalja, gdje se igrači svađaju međusobno i s navijačima, gdje su menadžerske igre sadržajnije od igara na parketu, gdje sustav i vizija naprosto ne postoje… U takvoj reprezentaciji stopostotni profesionalac prošao bi nezamijećeno i izazvao ravnodušnost, ne bi mogao ama baš ništa promijeniti.

S druge strane, u toj posvemašnjoj anarhiji Mirza nije se imao o što ogriješiti, nije imao sustav iz kojeg bi iskočio. Prinuđeni ogromnim manjkom kvalitete i deficitima na gotovo svim pozicijama, izbornici, neovisno o tome koliko stručni bili, nisu imali mnogo boljeg izbora u napadu nego dati loptu Teletoviću pa što bude. Naravno da su zbog toga realni dometi momčadi bili vrlo niski, ali na taj način mogle su se pobijediti (ispod)prosječne europske reprezentacije zbog čega se BiH uspijevala probiti do europskih prvenstava.

A tamo, ako bi ih neka kvalitetnija momčad bezobrazno podcijenila, Teletović je bio jamac da će za to biti kažnjena, poput Hrvatske 2011. Kad bi osjetio da suparnik uđe u susret sa stavom “Lako ćemo s ovim indijancima”, Mirza je bio tu da kao nekakav poglavica serijom šutova izvan svake pameti pokaže snagu bosanskog inata. Nitko drugi to nije mogao osim njega i zato će uvijek ostati na prvom mjestu u srcima navijača, premda je realno bolju košarku prikazivao u Baskoniji, pa i u NBA-u (Nets, Suns i Bucks).

Najvažnije je što Teletović nikada, ako je bio zdrav, nije reprezentaciji rekao ne. Nije mu bilo teško iz godine u godinu krčiti put kroz kvalifikacije, a, osim kroz košarku, domovini je vraćao i drugim načinima, poput raznih humanitarnih gesta i investicija u rodnom kraju. Mirza nikada nije zaboravio odakle je došao i zato se još jednom vraća uzevši možda i najnezahvalniju funkciju od svih, premda su mu nesumnjivo još mnoga vrata u svijetu košarke bila otvorena.

BiH je prerano ostala bez velikog igrača, ali dobila je energičnog dužnosnika.  Teško je reći kako će se snaći u KS BiH i hoće li napraviti neki pomak, ali sama činjenica da je inspirirao djecu diljem države da se bave košarkom neizravno je već dala rezultate (zlatna kadetska generacija 2015.). A njegove šuterske rapsodije još dugo će ostati urezane u kolektivno pamćenje.

Ne propusti top članke