Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Pokazivanje muda

Rijeka i Igor Bišćan. Što bi, zaboga, moglo poći po krivu?

Zadnja izmjena: 10. listopada 2018. Goran Kovacic/PIXSELL

Bijeli dim ukazao se na Rujevici svega tri dana od završetka ere Matjaža Keka, na veliku žalost dijela medija spremnog na sapunice u kojima bi paralelno bacali tendenciozne naslove o situaciji u Rijeci i koketirali s (ne)suvislim imenima potencijalnih kandidata.

Damir Mišković i Srećko Juričić nisu si željeli priuštiti nastavak kreiranja medijskog sadržaja po principu “kaosa”, “potresa” i “raspada”, pa su ubrzo potvrdili Igora Bišćana kao čovjeka koji će morati preuzeti teško breme nasljeđivanja takvog kulta ličnosti kakav je Kek stvorio u Rijeci. S više strana se bivši dinamovac nametao kao logično rješenje: iskustva već ima i to pod pritiskom rezultata, dok financijskim gabaritima sigurno ne opterećuje pomno održavani sportski budžet kluba.

Biti Kekov nasljednik uloga je koja je kad-tad morala biti oslobođena, a koju nije lako prihvatiti. Ne zato jer je riječ o trofejnom treneru, već o onom koji je s vremenom postao simbol kluba i koji je nerijetko volio sitnim predstavama dati do znanja da su stvari tako postavljene. Uostalom, odluka o stvarnom povlačenju uvijek je bila samo njegova. Međutim, okruženje hrvatskog nogometa takvo je da i ovakvi suvisli pokušaji gašenja krize uglavnom ispadnu dolijevanje ulja na vatru, a to se dogodilo i ovog puta.

Kako Rijeci, tako i samom Bišćanu.

Bišćan je izgradio reputaciju karakternog trenera koji voli nametnuti autoritet u svlačionici. Cijeni odgovornost i red, što se dalo primjetiti kroz njegov rad u Rudešu, ali pogotovo u ljubljanskoj Olimpiji, s kojom je lani osvojio dvostruku krunu. Možda je to pomalo i iznenađujuće, jer je kao igrač često opisivan kao težak karakter. S jedne je strane to bio Beli, dobroćudni i donekle povučeni tip koji je znao svoje mjesto i nije forsirao ići glavom kroz zid. S druge strane, imao je i impulzivne trenutke, poput onog kada je tijekom kvalifikacija za Euro 2004. preko noći napustio reprezentativni kamp zbog sukoba s tadašnjim izbornikom Ottom Barićem i Vlatkom Markovićem. Mnogo je riječi tada izgovorio bez dlake na jeziku, radi čega je njegov oskudni reprezentativni staž stao u samo 15 službenih utakmica.

Pas mu pojeo ugovor

Možda ipak ne toliko impulzivna, ali s jasnim naznakama nedorečenih raspleta je i njegova trenerska karijera.

Otišao je iz Rudeša kojeg je senzacionalno odveo do prvog, povijesnog plasmana u Prvu HNL kako bi se priključio Olimpiji. U Ljubljani je uživao podršku navijača zbog načina vođenja momčadi, ali je sjena osebujnog vlasnika Milana Mandarića uvijek bila negdje za vratom. Na kraju se to pretvorilo u potpuno razilaženje i ukopavanje u rovove, ali je opet hijerarhija ispala najbitnija; ni navijački prosvjedi nisu bili prevaga za Bišćana, koji se nakon dvostruke krune morao povući.

U priču se upleo ciparski Anorthosis, s kojim je navodno sve dogovorio i imao potpisan predugovor, ali Bišćan je tek po pojavi Rijekina interesa preko noći ‘shvatio’ kako mu navodno obitelj ipak ne želi ići na Cipar, da bi osvanuo na Rujevici unatoč tome što su ga Ciprani s pravom očekivali u svom klubu. Opravdanje je to u rangu “pas mi je pojeo zadaću” — ili, u ovom slučaju, ugovor — a sudeći po razočaranim reakcijama iz Anorthosisa ta će njegova nagla promjena odluke dobiti i svoj sudski epilog.

Kao što hrvatski nogomet nikada nije priča samo o nogometu, tako je i Bišćanova priča u Rijeci puno više od same igre; tu je već ishod uvijek upitan

Možda vam se to čini čak i simpatično ili kao dokaz da je Rijekina ponuda kudikamo veći izazov za koji se isplati žrtvovati, ali takav potez govori dosta o karakteru u trenutku kada Rijeci treba stabilna uloga trenera koji bi, kao i Kek, trebao stremiti izgradnji vlastite dugoročne priče u klubu.

Još jedan impulzivni potez vratio mu se na neočekivan način u glavu gotovo punih 20 godina otkako ga je povukao.

Bio je ožujak 1999., u sezoni koja će ostati kao vječna trauma svim Rijekinim navijačima. Mrtva utrka za prvaka između njihova kluba, Croatije i Hajduka bila je u punom jeku; kasnije će, poznato je, titula biti otrgnuta Rijeci u zadnjem kolu. No, u ožujku je u međusobnom susretu Croatia, s tada 20-godišnjim Bišićanom u sastavu, na Maksimiru deklasirala Riječane sa 3:0. Bišćan je tada zabio za 2:0, a pri proslavi te pobjede posvetio se i gostujućim navijačima, kojima je hvatanjem za genitalije očito želio pokazati kako ih, jelte, ima.

Odgovara profilu

Zbog kolektivne traume te sezone taj njegov potez među Riječanima nikada nije zaboravljen, a sada mu se revolt Armade, koja je javno poručila da zbog toga nije dobrodošao u ulogu Kekova nasljednika, vratio kao nekakav duh prošlosti koji će mu dodatno otežati ionako zahtjevan početak vraćanja momčadi s krizom rezultata na pravi put.

Čitava situacija pomalo podsjeća i na onaj čuveni dolazak Briana Clougha u Leeds poslije Dona Revieja — makar, naravno, u dosta manjoj mjeri. Ali i ovdje je dijelom priča o mladom, talentiranom treneru kojeg prati impulzivna crta, a koji se upustio u posao preuzimanja klupe od omiljene trenerske ikone kluba čije je navijače smrtno uvrijedio.

Bišćan svakako pokazuje da ima muda — doduše, ovog puta u pozitivnom smislu.

Dao se u nazahtjevniji podvig u svojoj trenerskoj karijeri i to u trenutku kada je situacija u Rijeci najzahtjevnija još otkako je započeta ta nova klupska era potpomognuta privatnim kapitalom. Njegova priča može završiti dvojako, ovisno s koje strane gledate. U čisto nogometnom smislu, s dozom blage reaktivnosti i stremljenja defenzivnoj ravnoteži u igri, on poprilično odgovara profilu trenera koji bi najbezbolnije mogao vratiti Rijeku na kurs bez drastičnog mijenjanja filozofije.

Ali baš kao što hrvatski nogomet nikada nije priča samo o nogometu, tako je i Bišćanova priča u Rijeci puno više od same igre; tu je već ishod uvijek upitan.

Ne propusti top članke