Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Posljednji američki heroj

Junior Johnson nenadmašna je ikona NASCAR-a, iako nije osvojio nijednu titulu prvaka

Zadnja izmjena: 26. prosinca 2019.

James Dean in a Mercury ’49
Junior Johnson runnin’ in the woods of Caroline
Even Burt Reynolds in a black trans am
Are gonna meet me down at the Cadillac ranch
(Bruce Springsteen, Cadillac Ranch)

Umro je Junior Johnson, jedan od rijetkih ljudi koji su bili veći od sporta u kojem su se proslavili. Neki od takvih nadrasli su ga fenomenalnim rezultatima i rekordima, ali samo rijetkima je pošlo za rukom nadrasti svoj sport fantastičnom osobnošću i karakterom. Johnson drži samo jedan rekord, njegovih 50 pobjeda najviše je što je u povijesti NASCAR-a ostvario neki vozač koji se nije okitio niti jednom titulom prvaka. To je i apsolutno jedini rekord kojeg je Junior mogao držati — nije on bio nikada niti blizu, dva šesta mjesta na kraju sezone bila su mu najbolji plasmani. No, pobijedio je u gotovo svakoj šestoj utrci koju je vozio, što je postotak kakav imaju samo izuzetni vozači.

Dva su ključna problema pred kojima se nalazim pišući o Junioru Johnsonu.

“Radije vodim jedan krug, dok mi se ne pokvari automobil, nego da sam čitavo vrijeme treći, neovisno o novcu koji ću dobiti za to”

Prvi je, dakako, kronična nezainteresiranost europske publike za NASCAR i nerazumijevanje pozadinske priče koja je dovela do uspona ovog sporta i stvaranja ključnih legendi — dio sam toga svojedobno pokušao objasniti u ovom tekstu, u kojem se Johnson direktno spominje samo kao čovjek koji je poklonio živog medvjeda Caleu Yarboroughu.

No još veći problem je Tom Wolfe. Jedan od najznačajnijih američkih pisaca drugog dijela 20. stoljeća 1965. je u časopisu Esquire objavio hvaljeni esej Posljednji američki heroj je junior Johnson, da!. Taj je tekst reproduciran u mnogim antologijama sportskog novinarstva, po njemu je 1973. snimljen i holivudski film s Jeffom Bridgesom, a i mene i svakoga tko danas pokuša napisati nešto o ovom vozaču dovodi u situaciju otprilike analognu onome kada netko nakon Bore Dežulovića treba napisati tekst o Goranovom osvajanju Wimbledona.

Predlažem stoga da ovo što slijedi pročitate kao uvod, a potom isključite mobitel, otjerate ukućane nekamo i posvetite sat vremena genijalnom Wolfeovom tekstu koji daje fenomenalan uvid u čitav južnjački mentalni sklop i objašnjava zašto je upravo Sjeverna Karolina postala spiritualni dom najtvrđe kuhanog vida automobilizma.

Bootleg turn

Robert Glenn Johnson Jr. rođen je 1931. u Rondi, u sjevernokarolinškom okrugu Wilkes, poznatom kao američka prijestolnica ilegalne proizvodnje alkohola. Poput gotovo svih susjeda, i Johnsonovi su se generacijama bavili proizvodnjom viskija i švercanjem svojih proizvoda do kupaca koji nisu marili za detalje poput plaćanja visokih državnih poreza na alkohol.

Federalne vlasti, koje su gotovo neprestano imale agente stacionirane u Wilkesborou, širile su priče o štetnosti ilegalnog viskija, moonshinea, o ljudima koji bi oslijepili od njega… Ne kažem da nije bilo i takvih slučajeva, znate da se događaju i kod nas pri pečenju rakije — ali u praksi je moonshine, i opet poput naših domaćih rakija, nerijetko bio kvalitetniji od industrijskih proizvoda. Glavni problem koji su vlasti imale s moonshineom bio je posve financijske prirode — to je bilo crno tržište, posve izvan poreznog sustava i kontrole. A razdoblje prohibicije ojačalo je odmetničku narav ove sive ekonomije, te učvrstilo kanale ilegalne distribucije, koji su nastavili raditi i nakon što je konzumiranje alkohola ponovo postalo legalno.

Za obitelj Johnson veže se najveća zapljena ilegalnog alkohola u američkoj povijesti. Juniorov otac proveo je 20-ak godina po zatvorima, opetovano osuđivan zbog proizvodnje i distribucije moonshinea. Sin ga je počeo razvoziti u dobi od 14 godina te je uskoro postao možda i najslavniji bootleger, ne samo u okrugu, nego i u čitavoj državi. Pripisuje mu se otkriće bootleg turna, okreta za 180 stupnjeva kojim bi zavarao prateća vozila policije i agenata, ako bi mu se približili, te prošao pored njih i vratio se istim putem. Bilo je to i razdoblje kada je naučio kako pripremati automobil za brzu vožnju.

“Moonshineri su ulagali više vremena, energije, razmišljanja i ljubavi u automobile nego što će ma koji vozač utrka ikada uložiti”, govorio je Junior. “Ako izgubiš na trkaćoj stazi, ideš doma. Ako izgubiš s pošiljkom viskija, ideš u zatvor.“

Agenti su jako željeli Juniorovu glavu, ali ga nikad nisu uspjeli uhvatiti na cesti. U zatvoru će, paradoksalno, završiti 1956., kada se već prestao baviti jurnjavama izvan staze. Agenti su banuli na imanje Johnsonovih te ga zatekli u obiteljskoj pecari. Već je bio NASCAR zvijezda u usponu, manjim se utrkama bavio od tinejdžerskih dana i od 1953. je povremeno vozio Grand National, a 1955. eksplodirao, ostvarivši prvih pet pobjeda. Zbog zatvora je propustio dio 1956. i gotovo čitavu 1957., ali već se sezonu potom vratio pobjedama.

Kasnije je često znao ustvrditi kako je boravak u zatvoru bio dobra stvar za njega i omogućio mu bolje sagledavanje stvari. No, isto tako je poznato i da je bio toliko ljut zbog toga da se zapravo vratio i ilegalnom prijevozu moonshinea nakon izlaska, ali nikad više nije bio uhvaćen. Predsjedničkom uredbom Ronalda Reagana 1986. je i formalno pomilovan te mu je vraćeno i pravo glasa. Godine 2007. je postao djelomični vlasnik Piedmont Distillers, tada jedine legalne destilerije u Sjevernoj Karolini, te na tržište izbacio Midnight Moon, viski rađen prema tradicionalnom obiteljskom receptu.

Ludost na Daytoni 500

Dakako, ta pozadinska priča jedan je od razloga zašto je Junior u kratkom roku postao najveća zvijezda svog sporta.

Bilo je, možda, bržih od njega, svakako konzistentnijih i sveukupno boljih. No, nitko nije u takvoj mjeri odražavao južnjački duh; on je bio Jug. Na ključno pitanje (jer nemojte misliti da to ikad prestane), “di si bio 1861.?”, mogao je odgovoriti kako mu je pradjed bio general Konfederacije. A životna priča s one strane zakona, pogotovo nakon te godine provedene u zatvoru, simbolizirala je odmetnički duh, prezir prema državnim strukturama i sa Sjevera nametnutim zakonima i pravilima.

Junior nikad nije poštovao pravila. Dok su konkurenti imali izdašnu podršku iz Detroita, on je nerijetko sam pripremao automobile, a ‘kreativne interpretacije’ pravilnika bile su legendarne gotovo poput onih koje je izvodio Smokey Yunick. Johnsonov uobičajeni trik bio je napraviti jedan vidljivi, a lako popravljivi prekršaj pravila koji bi inspekcija uočila na prvi pogled, prije utrke. Naložili bi mu da to ispravi, što bi on i učinio, skrenuvši im time pogled s onih pravih, skrivenih ilegalnih modifikacija automobila. Povremeno bi vozio i za nekoga od velikih, ali uglavnom je švrljao od jedne do druge momčadi, od jednog do drugog automobila. Sve to možda ne bi bilo dovoljno za pravu karizmu heroja, da nije bilo njegova pristupa utrkama.

“Radije vodim jedan krug, dok mi se ne pokvari automobil, nego da sam čitavo vrijeme treći, neovisno o novcu koji ću dobiti za to”, rekao je Wolfeu. Već spomenute statistike to najbolje pokazuju; nikad mu nije padalo na pamet kalkulirati i skupljati bodove. Išao je na sve ili ništa, što je pristup koji uglavnom ima za posljedicu mitski status među publikom.

Definirajuća utrka njegove karijere bila je Daytona 500 godine 1960.

Njegov Chevrolet (nikad nije bio vjeran jednom brendu ili koncernu, često je mijenjao aute, baš kao i momčadi, pa i u istoj sezoni) bio je mnogo sporiji od favoriziranih Pontiaca, s po većini izvora barem 30-ak kilometara na sat manjom krajnjom brzinom — na stazi na kojoj je krajnja brzina sve što vam treba. Tijekom treninga shvatio je da ipak može pratiti brže automobile ako se nađe odmah iza njih i koristi zračni tunel koji automobil ispred probija. To je tek kasnije i znanstveno potvrđeno te danas predstavlja najveći konstruktorski izazov u vrhunskim kategorijama, ali prvi koji je uočio i iskoristio taj efekt bio je upravo Johnson.

Tijekom čitave se utrke držao iza nekog od konkurenata i ostao u priključku. Svi su znali da je Chevy sporiji, i on i konkurenti i publika, te nikome nije bilo jasno kako mu uspijeva održati se pri vrhu. No, on se četiri sata uporno držao u zavjetrini. Deset krugova prije kraja, vodeći u utrci, Bobby Johns, našao se iza nekog od vozača koji su zaostajali krug ili više te pokušao iskoristiti istu taktiku. No, u zavjetrini je došlo do efekta vakuuma koji je najednom izbacio iz ležišta stražnji prozor njegova Pontiaca. Johns je izgubio kontrolu, izvrtio se i otpao iz borbe za pobjedu, a Junior je smireno preuzeo vodstvo i pobijedio na najvećoj utrci svog sporta, s možda i najinferiornijim automobilom u njenoj povijesti. Dakako, draft je odmah nakon toga analiziran i postao sastavni dio svake NASCAR utrke otada, a ljudi su počeli i bolje pričvršćivati prozore.

Savršeni šupak

Godine 1965. se definitivno odlučio osamostaliti te reaktivirao momčad Junior Johnson & Associates. Mada je te prve sezone ostvario čak 13 pobjeda, već je sljedeće zaključio da mu je draže pripremati aute za druge nego sam voziti, te je u za NASCAR nevjerojatno mladoj dobi od 35 godina objesio kacigu o klin. Uspon momčadi na vrh trajao je nekoliko godina, ali kad su onamo došla, dominirala je — radi se o trećoj najtrofejnijoj momčad u povijesti sporta.

Potkraj 1960-ih vrhu se približio LeeRoy Yarbrough, čija je neustrašivost nagnala Juniora na izjavu kako nije vidio takvog vozača još od vremena… pa, Juniora Johnsona. Doduše, uz jednu razliku: “Mozak mu stane u džepić na vašoj košulji, ali za hrabrost ne bi dostajao kamion”, opisao je LeeRoya jedan od konkurenata.

Nakon dvije teške nesreće početkom 1970-ih, Yarbrough je vjerojatno zadobio ozbiljna oštećenja mozga koja su mu uništila kratkoročno pamćenje. Po Juniorovoj priči, sjećao se svega do 1970., a ničega nakon toga; doslovno bi mogli staviti tanjur na stol ispred njega, a on ne bi povezao da treba početi jesti dok mu to ne bi bilo direktno naređeno. Razumljivo, uskoro se zauvijek povukao sa staze, a kasnije, nakon što je pokušao zadaviti vlastitu majku, završio u ludnici, te umro 1984. od krvarenja u mozgu.

Cale Yarborough nije mu bio u rodu niti je imao takvih problema. Već ste mogli pročitati neke od legendi o njemu, o preživljavanju dva direktna udara groma, kao i slavnu anegdotu o borbi s pijanim medvjedom u avionu — medvjedom kojeg mu je poklonio, dakako, Junior Johnson. Cale je bio trostruki prvak NASCAR-a, 1976., 1977. i 1978., sve za Johnsonovu momčad.

Jedna mi je anegdota posebno draga. Denis Jenkinson, najveći automobilistički novinar u povijesti, čovjek čije je idoliziranje u najvećoj mjeri pridonijelo stvaranju kultova Gillesa Villeneuvea i Ayrtona Senne, našao se na nekoj utrci u Americi. Bio je na nekom primanju, kada je Yarborough ušetao u sobu. Jenks ga je samo pogledao i rekao nekome tko je stajao do njega kako ne zna tko je to, ali je siguran da je riječ o vozaču utrka. Kada su saznali da je uistinu tako, prijatelj je pitao Jenksa kako je to mogao znati, a ovaj je odgovorio da je odmah prepoznao hod i pogled vozača utrka.

Ne bilo kakvog, nego pravog i velikog vozača, dominantnog 1970-ih, ali na kraju 1980. odlučio je otići od Juniora i posvetiti se drugim poslovima, a samo povremeno nastupati, te je imao takav on/off pristup sve do kraja karijere. Navodno je upravo on preporučio Junioru svoju zamjenu, Darrella Waltripa. No, uzajamno divljenje postojalo je otprije, Johnson je još sredinom 1970-ih prepoznao talent i nazvao Waltripa “savršenim šupkom”. Taj će mu šupak donijeti još tri titule prvaka, 1981., 1982. i 1985., a u 21. stoljeću postati najznačajniji televizijski analitičar utrka te jedan od najprominentnijih ambasadora koje je NASCAR ikada imao.

Svinjske kožice i odjeljak autoputa

Usprkos tih šest vozačkih titula, najznačajnije što je Johnsonova momčad donijela seriji bio je — Winston.

Potkraj 1960-ih proizvođači cigareta suočili su se s ozbiljnim ograničenjima i zabranama direktnog oglašavanja te potražili alternative poput trkaćih automobila u njihovim livrejama. Junior je u prosincu 1970. našao u prostorijama R.J. Reynoldsa na razgovoru o promociji brenda Winston na svojim automobilima, samo da bi obje strane shvatile da su mogućnosti mnogo veće. Na licu mjesta dao je predstavnicima proizvođača cigareta broj Billa Francea, te je već od sljedeće sezone najjača divizija NASCARA ponijela naziv Winston Cup, pod kojim će ostati poznata sve do 2003., kada su i indirektni načini reklamiranja cigareta postali posve neprihvatljivi.

Nakon Waltripova odlaska Johnsonova momčad postepeno je počela posustajati. Bilo je još pobjeda, ali ne i titula, te je priča završila prodajom obaju mjesta na gridu 1995. Junior se posvetio svojim ostalim poslovnim projektima, poput proizvodnje i prodaje brendirane šunke, te proizvoda po kojem će postati možda i najpoznatiji prosječnom Amerikancu, prženih svinjskih kožica.

I, naravno, moonshineu.

NASCAR-ova je kuća slavnih otvorena 2010. u Charlotteu. Svake godine prima po pet članova. U inauguralnoj grupi, uključenoj prve godine bili su Bill France stariji i mlađi — ljudi koji su stvorili, vodili i pretvorili ovaj sport u jedan od najvećih i najbogatijih na svijetu. Bio je ondje, naravno, i Kralj, Richard Petty, po svim statistikama najveći vozač u povijesti tog natjecanja. I Dale Earnhardt stariji, koji je sa sedam titula izjednačio Pettyjev rekord.

I, uz njih, Junior Johnson, čovjek bez i jedne vozačke titule koji je dobio prednost pred svima onima koji su marljivo sakupljali bodove i osvajali naslove.

U kuću slavnih svih američkih oktanskih sportova uvršten je pak još 1991., kao treći uopće iz NASCAR-a, iza Francea starijeg i Pettyja. Već samo ovi podaci o kućama slavnih, uz podatak da je po nemu nazvan i odjeljak autoputa koji prolazi kroz okrug Wilkes (čast koju su dobili samo rijetki sportaši, poput Pettyja, Earnhardta ili Michaela Jordana), ocrtavaju o kakvoj je legendi riječ, ako ne vjerujete meni ili Wolfeu. Koji vas još čeka kao domaća zadaća.

Ne propusti top članke