Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Pozdrav starom majstoru

Nakon gotovo pola stoljeća na klupi umirovio se Bogdan Tanjević, hodajuća trenerska legenda

Zadnja izmjena: 19. rujna 2017. Profimedia

Negdje između dva polufinala Europskog prvenstva u košarci jedva se provukla vijest kako se Bogdan Tanjević umirovio kao košarkaški trener. Pred prvenstvo je najavio da je cilj Crnogorcima ući među 16 najboljih na Starom kontinentu, a onda probati ići što dalje ići iz prvenstva u prvenstvo, oslanjajući se na mlade i nadolazeće snage.

Obećanje je i ispunio. Preko objektivno jače Latvije, koja bi zatrpala koš i puno jačih reprezentacija od crnogorske, nije se moglo.

Teško je pisati homage takvoj veličini kakva je Boša. Sve što napišete zvuči prilično tanko i stalno imate osjećaj kako čitateljima ostajete dužni za još pokoju anegdotu ili crticu iz bogatog života i trenerske karijere koja gotovo neprekinuto traje još od pradavne 1971., kada je, kao 24-godišnjak i još aktivni igrač, dobio ponudu da preuzme sarajevsku Bosnu.

Mojoj generaciji, koja je dolaskom iz osnovne škole hvatala popodnevne skraćene snimke NBA utakmica sa DSF-a, čekala Noć košarke petkom i iz mjeseca u mjesec dosađivala prodavačicama na kiosku pitanjem „je li izašao novi broj magazina Košarka?“, Boša je nemjerljivo išao na živce. On bi, recimo, s lakoćom i u više navrata rekao da je poimanje košarke u Americi „glupo“; nije mu pritom bila bitna globalna dominacija Amerikanaca, za njega su oni bili i ostali „glupi“ i nikad nije imao potrebu to previše objašnjavati.

Bio je talentirani košarkaš, koji je u juniorsku reprezentaciju bivše države ušao već s 16 godina života, kao tada uvjerljivo najmlađi. Iz svoga Sarajeva i KK Željezničara otišao je studirati književnost u prijestolnicu i nastavio igračku karijeru u OKK Beogradu. Kažu da je već je tada pokazivao je sposobnosti lidera i mogući nagovještaj buduće trenerske karijere; iako rastom među najmanjima, u svlačionici ga se slušalo, kao i na terenu.

Trojac budućnosti

Sarajevo je 1969. dobilo dvoranu Skenderija, ali gradu je nedostajala jaka košarkaška momčad koja bi se u njoj ravnopravno borila s rivalima iz Splita, Zadra, Beograda… KK Bosna počela je selektirati potentnu mladu ekipu te je u ljeto 1971. – u potezu koji je tada morao izgledati suludo, ali pokazao se vizionarskim – dala u ruke beogradskom diplomcu, ali domaćem momku (Tanjević je u Sarajevo doselio kao četverogodišnjak nakon što mu je otac, ‘vojno lice’, onamo premješten).

Ali već prva sezona je bila presudna, jer je u slučaju izostanka plasmana u prvu ligu prijetilo raspršivanje mladih talenata diljem ondašnje Jugoslavije. Plasman je ostvaren, u ‘majstorici’ protiv gradskog rivala Željezničara, a Tanjević se te sezone znao i skinuti u dres kako bi i s terena mogao ravnati svojim momcima. I danas će za tu utakmicu reći da mu je najdraža u karijeri, jer pokrenula je nevjerojatnu košarkašku priču.

Bosna je 1972. u svojim redovima spojila trojac budućnosti i s njim krenula u osvajanje. Bio je tu 21-godišnji Žarko Varajić, zatim nekako iz Tuzle Partizanu preoteti supertalent, 18-godišnji Mirza Delibašić te jedva 16-godišnji Ratko Radovanović. Njih trojica će sedam godina kasnije popularne ‘Studente’ predvoditi do prvog europskog naslova za jedan jugoslavenski košarkaški klub.

Trofeji će ispričati samo dio priče. Boša je uvijek bio trener za kojeg su igrači voljeli igrati i za kojeg bi dali sve od sebe

Prva sezona među elitom nije dobro počela i u jednom trenutku spojen je niz od devet poraza, ali Boša je izjavljivao: „Za pet godina bit ćemo prvaci države!“. Najavljivao je kako će prvo pokoriti Jugoslaviju, a zatim i Europu. Ta samouvjerenost na granici sa zdravim razumom pratila ga je tijekom čitave karijere, a isti entuzijazam i vjeru uspijevao je prenijeti i na igrače, gdje god da došao trenirati i kakvu god situaciju u svlačionici zatekao.

Iz današnje perspektive mogli bismo reći da je imao vizionarske odlike koje će od njega napraviti vrhunskog trenera. Tražio je visoke bekove koji mogu igrati na više pozicija, što je nešto na čemu danas dosta trenera insistira; u vremenima statičnih napada, on je htio igrati što brže i zabijati što više lakih poena iz kontri. Među prvima je krenuo koristiti cijelu ekipu u rotaciji kako bi zadržao tempo koji suparnici često nisu mogli pratiti.

Od vrha Europe do prihvatilišta u Trstu

U svojoj šestoj prvoligaškoj sezoni Bosna je stigla do naslova. Sljedeće godine postala je europski prvak u francuskom Grenobleu.

Talijanski prvak Emerson Pallacanestro Varese bio je favorit, to mu je bilo 10. finale zaredom, ali Bošini su momci pobijedili 96-93. Varajić je zabio 45, Delibašić 30, Radovanović 10. Varese se više nikad nije vratio u finale, ali drugi jugoslavenski klubovi, krenuvši redovito osvajati Kup prvaka čija je vrata otvorio Tanjević.

Italija je bila velika Bošina ljubav. Umjetnost, gradovi, hrana, ljudi… Italija je u to vrijeme bila i košarkaška meka u koju su odlazili svi veliki treneri iz Jugoslavije. Imućni gazda Caserte želio je napokon u prvu ligu i preko Pere Skansija došao do Tanjevića, te se u ljeto 1982. kratko dogovorio oko uvjeta ugovora. Za momčad kojoj je imperativ promocija, a dopuštena su bila samo dva stranca, bilo je jasno da to znači dvojicu kvalitetnih Amerikanaca ili barem neku prekaljenu euro-klasu.

Međutim, Boša je doveo – Brazilca.

Taj mu se Brazilac osobno zahvalio kad je 2013. priman u Basketball Hall of Fame u američkom Springfieldu. Oscar Schmidt, najveći strijelac u povijesti košarke – zabio gotovo 50.000 poena za klubove i reprezentaciju tijekom karijere koja se protegla na nevjerojatnih 29 godina – nije zaboravio tko mu je najviše pomogao pri igračkoj aklimatizaciji na Europu. Zajedno su odveli Casertu u prvu ligu, doguravši i do talijanskog finala 1986., u zadnjoj Tanjevićevoj godini u Caserti.

No, Boši je nedostajala domovina i nakon toga se skrasio fizički najbliže njoj, u Trstu. Iako je Stefanel sponzorski ušao u njega, klub nikad nije bio toliko moćan kao najbolji talijanski klubovi, ali je grad zato imao najbolji geografski položaj. Ne možda, nego gotovo sigurno se ondje zadržao predugo, ali ratovi na području bivše Jugoslavije pretvorili su njegov stan u svojevrsno prihvatilište kroz koje su prošli mnogi, tražeći sreću negdje drugdje na Zapadu. U Stefanelu je, međutim, dobio u ruke još dvojicu igračkih dijamanata, mlade Dejana Bodirogu i Gregora Fučku. Zajedno su ondje ostali do 1994., tijekom kojih su se obojica razvili u klasne igrače.

Crta pod karijeru

Preuzevši reprezentaciju Italije u ljeto 1997., momčad koja je prilično namučila Jugoslaviju u finalu Eura i vise nego zasluženo osvojila srebro, napravio je sebi svojstven potez. Maknuo je s rostera sedmoricu igrača i uveo neke nove. Ti novi će mu se zahvaliti već dvije godine poslije, kada će se Italija mimo svih očekivanja uspeti na europski tron u Francuskoj.

Jednako kao što će mu se zahvaljivati reprezentativci Turske, ljubeći mu umornu glavu dok ih je vodio do srebra na Svjetskom prvenstvu 2010., znajući da je tijekom priprema i prvenstva išao na kemoterapije.

Kad podvučete crtu pod trenersku karijeru koja je trajala, evo, 46 godina, zapisat ćete sedam nacionalnih naslova (po dva s Bosnom i s Fenerbahçeom, jedan Olimpijom Milano, jedan s podgoričkom Budućnosti i jedan s francuskim ASVEL-om), tri kupa (Milano, Budućnost, Fener), europsko zlato s Italijom, europsko srebro s Jugoslavijom (1981.) i svjetsko srebro s Turskom – uz, naravno, onaj Bosnin Kup prvaka 1978.

No, trofeji će ispričati samo dio priče.

Boša je uvijek bio trener za kojeg su igrači voljeli igrati i za kojeg bi dali sve od sebe. Mojoj generaciji, koja je fokus s magazina i televizije premjestila na Internet i ostala fascinirana stvarima poput napredne analitike, znao je ići na živce svojim ekscentričnim izjavama i pristupom ‘stare škole’. No, ako ćemo iskreno, nikakvi podaci ni sati skautinga ne mogu natjerati nekakvog Alessandra De Pola da poput tornada rasturi sve ispred sebe i uhvati izgubljenu loptu napadačkim skokom. Boša je mogao.

Ne propusti top članke