Walid Regragui nije mogao biti više u pravu. I posljednja velika borba selekcije Maroka na ovom Svjetskom prvenstvu ostavila je isti dojam, onaj da Lavovi Atlasa podsjećaju na Rockyja Balbou. Niste mogli ne voljeti ovu selekciju, pogotovo ne na samom kraju, niste mogli ne uživate u njenom statusu autsajdera koji se bori do kraja, koji se za svaku loptu baca na glavu i za kojeg baš nikada nema predaje. Ali na kraju ne možete ignorirati ni činjenicu da je naišla na svjetskog prvaka, najbolju nogometnu momčad na planetu kojoj su kvaliteta i iskustvo nakon 15 teških rundi ostavili pojas pod pasom. Pojas koji će u nedjelju braniti protiv Argentine.
Naravno da u Maroku nemaju za čime žaliti, za njih je ovaj turnir bio najbolji u povijesti i takav će ostati. Oni su najljepša priča Katara i to se neće promijeniti, bez obzira na to vrate li se kući s medaljom oko vrata ili ne. Ovih 15 rundi zapravo su samo bili potvrda o kako se ozbiljnoj momčadi radi i kako ovaj njihov uspjeh, najveći afrički i najveći arapski uspjeh ikad, nije nikakva slučajnost. Opet, uz godinama koje dolaze, uz svaki čaj ili što već piju tamo na rubovima pustinje, čitava jedna generacija će se pitati što je moglo biti.
Regragui je ušao u polufinale Svjetskog prvenstva prihvaćajući veliki rizik. Promijenio je sustav, i to vjerojatno ne zato da bi ga prilagodio Francuzima koliko ga je prilagođavao svojim problemima. Bila je za Marokance ovo najveća utakmica svih vremena i nitko je nije želio propustiti, svi su vjerojatno noćili kod fizioterapeuta i liječnika samo da bi dobili mjesto u početnih 11. Ali u takvu utakmicu gurati igrače koji nisu dovoljno spremni, pa još u promijenjenom sustavu, to je mač s dvije oštrice. Regragui je to naučio iz prve ruke. Pred himne je morao odustati od Nayefa Aguerda, na teren je hramljući istrčao kapetan Romain Saïss, a u novom je sustavu već u četvrtoj minuti naivnu pogrešku napravio Jawad El Yamiq.
Francuska je, dakle, na samom početku dobila baš sve što je tražila. Ili što je trebala. Francuzi nikako nisu željeli utakmicu kakvu su imali Španjolci ili Portugalci, jer to je ono što im najmanje odgovara; njima je od početka trebala otvorena utakmica. Marokance je radio adrenalin, ali on nije dovoljno dobar za ublažavanje boli, pogotovo ne pod pritiskom; svi su branili Kyliana Mbappéa, a gol im je zabio — kako to Francuzi u polufinalima već tradicionalno rade — neočekivani Theo Hernández.
Za svjetskog prvaka u direktnom duelu sa simpatičnim, borbenim, ali umornim i neiskusnim izazivačem ovo je bilo sasvim dovoljno
Sjećate se prve Rockyjeve runde protiv Apolla Creeda, kad je zaboravio podignuti gard, pa ga je ovaj na rutinu i iskustvo izmlatio i zaradio prve bodove? Isto je to u Dohi napravila Francuska.
I natjerala Marokance da idu na sve ili ništa, da se otvore, ali i da igraju onako kako njima odgovara. Plan A je (pre)brzo propao, Maroko je nakon 22. minute zamijenio ozlijeđenog Saïssa i prešao na sustav 4-3-3, koji mu je kroz prvenstvo donio toliko toga dobrog. Nisu imali luksuz da sjede i čekaju i brane prostor koji Francuzi obožavaju, pa su zamahivali kako su znali i umjeli i pristojno namučili Creeda. Marokanci su do 33. minute već imali više uspješnih dodavanja nego protiv Portugala i Španjolske, do kraja gotovo kao u te dvije utakmice zajedno. I stvorili suneke odlične šanse, prijetilli i borili se, držali Francuze na konopcima do kraja. Ali ovi su prosto predobri, prejaki, mnogo iskusniji. Bolji.
Oni su svoj defenzivni problem na lijevoj strani — koji, dakako, uzrokuje Mbappéov minorni učinak prema natrag, riješili uvođenjem Marcusa Thurama, i pomicanje svoje zvijezde u sredinu. Francuska se, kako smo već navikli od nje, dobro branila i onda iskorištavala ogromnu individualnu kvalitetu koju ima prema naprijed.
Mbappé nije imao najbolju utakmicu i mučio se s Achrafom Hakimijem, ali je nekoliko puta probio stranu, dobar je opet bio Antoine Griezmann, kao i dvojica zadnjih veznj, odnosno dvojica bekova, i Francuska je odradila posao. Nije imala potpunu kontrolu, par puta je opasno visila, ali je ostavljala dojam odmornije momčadi koja je sposobna apsorbirati svaki napad sve potrošenijeg Maroka i iskoristiti svoju priliku jednom kad dođe. I došla je, 11 minuta prije kraja priča je završena.
Nije ovo bila nekakva velika ni magična ni impresivna predstava Les Bluesa — koji su, uostalom, i sami prorijeđeni ozljedama — ali kad jest? Za svjetskog prvaka u direktnom duelu sa simpatičnim, borbenim, ali umornim i neiskusnim izazivačem ovo je bilo sasvim dovoljno.
Sada je pred Didierom Deschampsom i njegovim izabranicima povijesna prilika, ona da titulu iz Rusije obrane u finalu u Kataru. Samo što ih tamo čeka malo bolji, malo čvršći i malo iskusniji suparnik od onoga kojeg su imali danas.
