Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Rabiot: Mamin sin

Neobična priča o PSG-ovu ‘djetetu’ i nesuđenom kapetanu

Zadnja izmjena: 23. ožujka 2019. Profimedia

Još tamo početkom milenija, kada je Velikim praskom Florentina Péreza rođena prva generacija Galácticosa, moderni je nogomet počeo preispitivati svoj smisao. Ovog je puta glavno egzistencijalno pitanje tog novonastalog modela bilo: što dolazi prije, razvoj ili novac?

Slijedom tih preispitivanja u Realu Madridu su pokušali donekle usmjeriti svoju agresivnu ekonomsku ekspanziju i upakirati je u nešto blagonakloniju varijantu, kolokvijalno nazvanu Zidanes y Pavónes, koja je podrazumijevala fiksiranje ogromnih troškova na elitne zvijezde oko kojih će okupiti mlade talente iz vlastitog pogona. Kako je to opisao tadašnji sportski direktor Emilio Butragueño u knjizi Andyja Brassella All Or Nothing: A Season in the Life of the Champions League, model Zidanes y Pavónes bila je pomalo i populistička metoda uparivanja superzvijezda sa domaćim klincima kako bi se “sačuvao identitet kluba” uključivanjem u računicu mladića koji znaju što Real Madrid zapravo predstavlja i koji su, upravo poput Francisca Pavóna ili Gutija, oduvijek sanjali obući dres velikana iz svog grada.

No, dok je taj plan lijepo zvučao u pomno odabranim PR rečenicama, realnost je — kako to obično biva — surovo racionalnija. Jasno je da Pavón, Raúl Bravo i slični vjerojatno nikada ne bi ušli u prvu ekipu Galácticosa dafinancijske knjige nisu nalagale traženje održivog balansa koji bi im omogućio kupnju superzvijezda bez pretjeranih rizika.

Kako ono ide? Your parents lied. You’re not special.

“Moj je san da Adrien jednog dana postane PSG-ov kapetan”, govorio je Nasser al-Khelaifi. “Ali mora poštovati klub, trenere i suigrače”

Dvadesetak godina kasnije kroz sličnu priču prolazi i Paris Saint-Germain. Nakon što je momčad u studenom prošle godine po drugi put u par mjeseci demolirala Monaco s 4:0, klupski PR je objavio ponosni tekst na službenim stranicama u kojem naglašava kako je trener Thomas Tuchel za tu utakmicu koristio čak šestoricu diplomaca, iako su upravo njihovi galácticosi Neymar i Edinson Cavani s četiri gola riješili susret. Moussa Diaby, Christopher Nkunku, Presnel Kimpembe, Alphonse Aréola i Stanley N’Soki su svi proizašli iz klupkse akademije. “Projekt koji razvijamo je u skladu s tradicijom”, pišu u tom članku. “Naša je ambicija postaviti najveće talente budućnosti u srce naše strategije”.

Blago rečeno osebujna majka

Predvodnik te šestorke je, pak, bio 23-godišnji Adrien Rabiot, koji je već poznato lice na Parku Prinčeva. Pariško dijete iz Saint-Mauricea, Rabiot je posljednji u nizu ukupno tek devetorice PSG-ovih talenata koji su od 1975. uspjeli ući u prvu momčad i sakupiti 200 nastupa za nju. Točno mjesec dana kasnije, 11. prosinca, Rabiot u 86. minuti ulazi s klupe na Marakani u zadnjoj utakmici grupne faze Lige prvaka protiv Crvene zvezde.

Tih više-manje revijalnih sedam minuta će mu, po svemu sudeći, biti i posljednje koje je zvjezdani eksponat odigrao za PSG.

Rebrandingom kluba nakon ulaska katarskih investitora u njegove strukture 2011. PSG je veći dio razvoja posvetio i omladinskom pogonu kluba. Jedan od većih problema s kojim su se u Parizu susreli je taj da su propustili niz talenata koji su im se razvijali pred nosom. Od Thierrya Henrya do Kyliana Mbappéa ili Patricka Vieire i Liliana Thurama koji su se kao djeca doselili u pariška predgrađa, pa sve do Paula Pogbe i Anthonyja Martiala, lista hipertalentiranih igrača koji nikada nisu zaigrali za PSG unatoč tome što neposredno gravitiraju metropoli poprilično je velika. S Rabiotom je taj niz trebao biti prekinut; on je trebao biti dokaz da je prvi korak prema građenju imidža superkluba taj da ste valjda gazda svog (iako vrlo velikog) dvorišta.

Doduše, gotovo je i sam Rabiot pobjegao.

Nakon što je počeo trenirati u mlađim uzrastima US Creteila, kluba u jugoistočnom dijelu Pariza, primijetio ga je Manchester City i 2008. doveo na probu u svoj kamp. Godinu dana ranije obitelj Rabiot pogodila je teška nesreća; otac Michel pretrpio je moždani udar koji ga je ostavio gotovo u potpunosti paraliziranog, ali svjesnog. Brigu u Adrienu i njegovoj bujajućoj karijeri tada je morala preuzeti njegova majka Véronique, koja je blago rečeno osebujna žena. U Saint-Mauriceu, predgrađu u kojem su Rabiotovi stanovali, stacionirana je i nekadašnja ludnica Charenton; pošalica glasi da je Adrienov otac gotovo sigurno suprugu upoznao tijekom njena dopusta.

Iako su u Cityju bili itekako zagrijani da 13-godišnjeg Adriena priključe u svoj omladinski pogon, Véronique bila nezadovoljna uvjetima koje im je klub ponudio. Službena je verzija događaja na kraju bila ta da je Adrienu jednostavno previše nedostajao dom, ali s vremenom će se pokazati da je to bio tek prvi u nizu problema s karakterom njegove majke. PSG ga je privolio u svoju akademiju, gdje je 2012. i potpisao svoj prvi ugovor. Naravno, potpis je nadgledala i majka, koja je tada i službeno postala njegova zastupnica.

Natezanja s trenerima

Iste te godine ga je Carlo Ancelotti promovirao u prvu momčad, a nakon debija u kolovozu 2012. Rabiot je svoje prve europske minute iskusio ulaskom s klupe u domaćoj pobjedi protiv  zagrebačkog Dinama u Ligi prvaka. Činilo se da sve ide po planu i da klub ima dokaz kako nije sve ni u novcu, te da projekt itekako drži do razvoja svog lokalnog talenta.

Te je zime klub išao u svoje katarsko zimsko odredište kako bi se pripremao za drugi dio sezone, a Rabiot se našao na popisu putnika. Međutim, na popis se očajnički željela ubaciti i Véronique, ali klub nije odobrio njenu želju. Njena odluka je bila ni manje ni više nego da Adriena povuče s aviona i zabrani mu odlazak u Katar.

No, njegov je simbolički značaj bio prevelik da bi ga klub tek tako otpisao.

Majčino nezadovoljstvo Ancelottijem bilo je ogromno, pa je zahtijevala da se Adrienu omogući posudba u Toulouse, kojem se priključio za drugi dio sezone. Iako je ondje pokazivao raskoš svog talenta, Véronique je ponovno morala biti u centru pozornosti. Trener Alain Casanova prisjetio se kako je morao odbiti njen zahtjev da prisustvuje ne samo svakoj utakmici, već i svakom treningu ekipe, što joj također nije sjelo najbolje. Ali bila je svjesna da joj pomalo i ponestaje manevarskog prostora, pa se — doduše, tek nakratko — odlučila primiriti.

U međuvremenu je Ancelotti napustio Pariz kako bi preuzeo Real Madrid, a jedna od prvih stvari s kojom se njegov nasljednik Laurent Blanc morao suočiti bio je i ‘Slučaj Rabiot’. Véronique je znala koliko je klubu bitno da Adrien postane nositelj igre, pa je odmah po povratku iz Toulousea tražila novi, izdašni ugovor za svog sina, još uvijek tinejdžera. Klupski trenutak oklijevanja bio joj je dovoljan da odluči povući sina i posluša ponude kojih nije manjkalo; kada je navodno sve bilo dogovoreno s Romom, PSG je ipak popustio toj blatantnoj ucjeni i ponudio Adrienu ugovor koji je tražila, a kojim je zarađivao 80.000 eura mjesečno.

“Moj je san da Adrien jednog dana postane PSG-ov kapetan”, govorio je nedugo poslije klupski predsjednik Nasser al-Khelaifi. “Ali mora poštovati klub, trenere i suigrače.”

Cijena odrastanja u takvoj okolini uzme danak na mladi um. Rabiot je bespogovorno davao sve veće ovlasti majci iako je sam odrastao, a to je značilo vječno natezanje sa svima u klubu. Ali sjajne partije, poput one kada je PSG u veljači 2017. demolirao Barcelonu 4:0, davale su klubu razloga da ga i dalje drž kao kap vode na dlanu i ulazi u niz kompromisa s Véronique. Štoviše, tog je ljeta prodan Blaisea Matuidi Juventusu za relativno skromnih 20 milijuna eura, što je impliciralo da bi Rabiot mogao biti njegov nasljednik. No, i tu je bio problem; Unai Emery ga je vidio na toj poziciji ‘šestice’, ali Adrien je poput razmaženog tinejdžera insistirao da ga se postavlja bliže suparničkom šesnaestercu unatoč činjenici da je svojim spojem fizikalija i tehnike idealno odgovarao ulozi koju mu je namijenio trener.

Smješkanje s figama u džepu

Kako se bližio kraj njegova ugovora, majka je prošlog ljeta ponovno okrenula reflektor na sebe. Natjerala je Adriena da odbija pomisao na novi ugovor dok god PSG ne zagarantira astronomski iznos od 10 milijuna eura po sezoni. Tu je klub odlučio podvući granicu, budući da je Rabiot pod ugovorom još punih godinu dana, a to je za Véronique bila objava rata. Izvjesila je cijenu za sina: u nizu prosaca Barcelona se isprsila i poslala ponudu koju je PSG odbio i Rabiot je u ovu sezonu ušao, makar tek formalno, kao igrač pariškog superkluba. Thomas Tuchel je također pronalazio recept kako da ga uvrsti u početni sastav, ali kada je u prosincu obitelj Rabiot potvrdila da mladić definitivno neće produžiti ugovor s klubom, Adrien je premjšten u rezerve u kojima je i danas, tri mjeseca kasnije.

Nije to, međutim, bio jedini njegov problem tog ljeta. Rabiot je pod Didierom Deschampsom debitirao u francuskoj reprezentaciji, a gužva na njegovoj poziciji i blaga nedoumica oko uloge značili su da će se Adrien naći na onom proširenom, stand-by popisu za Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Na tom se primjeru vidjelo kako se dio tog ogromnog ega njegove majke prelio i na njega — mrtav-hladan je poslao e-mail (!) izborniku da i nije baš siguran oko toga koliko će moći “pratiti režim treninga” kako bi bio spreman u slučaju da ga ovaj pozove u finalnu selekciju. Deschamps ga je, naravno, bez razmišljanja u potpunosti prekrižio, baš kao i čitava Francuska.

O nekadašnjem ‘srcu pariškog projekta’ danas se malo čuje.

Posljednja vijest o njemu je ona da ga je klub kaznio zbog “ozbiljne povrede pravilnika”, nakon što je navodno ulovljen u noćnom klubu kako tulumari samo par sati poslije eliminacije PSG-a iz ovogodišnje Lige prvaka. Usto je i lajkovima podržao izrugivanje Patricea Evre još jednoj neuspješnoj sezoni superkluba čiji je i dalje, barem formalno, dio. Nije teško pretpostaviti da je to samo nezrelo razvlačenje granica profesionalnosti mladića koji je pogubljen pod utjecajem majke; problem je što ni ona ne shvaća kako to nije nikakvo ‘držanje strane’, već je na kudikamo većem gubitku upravo njen sin kojem u ovom trenutku karijera ozbiljno stagnira.

Dva desetljeća kasnije, koncept Zidanes y Pavónes dobio je neki svoj zatvoreni krug. PSG je svoju ‘djecu’ također prodavao pod “srce strategije” kao onomad Real Madrid; baš kao i u Madridu, ta je priča sve osim romantične strategije kojom bi i superklubovi tobože trebali biti svjesni da je u srcu svega odanost igrača kojem je kao klincu zbilja san obući dres njihovog kluba.

Ali PSG, koji je upravo ishodio poništenje optužnice za kršenje Financijskog fair playa samo mjesec dana nakon što je Nasser al-Khelaifi dospio u UEFA-in Izvršni odbor, u tim svojim akademcima vidi tek zdravu ravnotežu za bankovne knjižice na putu prema otvaranju dodatnih sredstava za neke buduće Neymare. Nitko od uključenih strana u tom slučaju nije blesav ni zaslijepljen tom romantikom; baš kao što su se Dan-Axel Zagadou i Kingsley Coman odlučili probijati daleko od PSG-a, svjesni da na njihovim pozicijama neće biti u prvom planu, tako je Rabiot odlučio iskoristiti to smješkanje s figama u džepu preko svoje majke.

Ne propusti top članke