Je li to razlog zbog kojeg je u Hrvatskoj posve pao u drugi plan te se njegovo ime više ni ne spominje u reprezentativnom kontekstu?

Po tom pitanju ostao je upamćen slučaj Nihada Đedovića, reprezentativca Bosne i Hercegovine koji je svojevremeno također uzeo njemačko državljanstvo, ali se pritom morao odreći BiH papira, zbog čega više nije smio nastupati za reprezentaciju. Đedović nije bio svjestan što je učinio i probao je to ispraviti, ali pravnici nisu našli rješenje te se do danas nije vratio u državnu selekciju. Ta situacija ipak nije ista kao Leonova.

Radošević je u Hrvatskoj pao u zaborav. Došlo je vrijeme da ga se iz njega izvuče

Budući da je Hrvatska članica Europske Unije, Radošević se nije trebao odreći hrvatske putovnice da bi dobio njemačku, već je imao pravo na dvojno državljanstvo i bilo bi zaista bizarno da ga se svojevoljno odrekao, pogotovo zato što očigledno nema namjeru nastupati za Njemačku. Takvo nešto mogao je već napraviti, budući da službeni debi za hrvatsku seniorsku reprezentaciju nije ubilježio, a od posljednjeg nastupa za mlađe selekcije prošlo je dovoljno vremena za promjenu nacionalne vrste.

Dakle, problem leži negdje drugdje. Radošević je trenutno izvan svih kombinacija vjerojatno zbog ‘grijeha’ iz prošlosti. Naime, on je svojedobno redovito bio pozivan u reprezentaciju od raznih izbornika i činilo se da je njegov debi neupitan, ali vazda su neke ozljede i ozljedice nicale u posljednji čas i Leon je otkazivao dolazak na pripreme.

Drugačiji tip centra

Posljednji put to se dogodilo 2016. uoči olimpijskih kvalifikacija u Torinu.

Podsjetimo se, Aci Petroviću u to doba nastupe su otkazali NBA centri Ivica Zubac i Ante Toni Žižić, stoga je glavne uloge pod samim obručem namijenio Radoševiću i Justinu Hamiltonu (bivši Cibonin hrvatsko-američki centar koji je također pao u zaborav). Međutim, na kraju su otpali i jedan i drugi te su u prvi plan izbili Miro Bilan i Darko Planinić. Olimpijsko ljeto prošlo je senzacionalno te potom ni Petrović ni drugi izbornici nisu vidjeli potrebu za novim pokušajem s Radoševićem, em zbog nezgodnih iskustava iz prošlosti, em zato što je pod košem nastala gužva.

Uistinu, je li Radošević uopće potreban Veljku Mršiću u nadolazećim olimpijskim izazovima ako se uzme u obzir širina koju Hrvatska ima pod košem? Igrački gledano, apsolutno jest.

Zubac, Žižić, Bilan, Planinić, Antonio Vranković i Marin Marić. To su petice između kojih će Mršić birati članove sastava za olimpijske kvalifikacije u Splitu krajem lipnja, odnosno za oglede s Brazilom i Tunisom, a potom, nadajmo se, i s nekim(a) iz terceta Rusija-Njemačka-Meksiko. Navedeni igrači klasom se podosta razlikuju, ali po profilu i ne toliko. S druge strane, Radošević je posve drugačiji tip centra od svakog od njih.

On se, istina, nije razvio u vrhunskog centra kao što se činilo da bi mogao u doba dok je kao 20-godišnjak u Ciboni bio na 12,9 poena i 6,3 skoka, što je ostala njegova najproduktivnija euroligaška sezona. Tada je često igrao preko 35 minuta, dok se u ostatku karijere morao naviknuti na svojih 15-20 minuta na parketu (u aktualnoj sezoni je na 16). Leon naprosto nije igrač za naslovne uloge — on nije centar koji će uzeti loptu na niskom postu, razbucati sve oko sebe i natrpati mrežicu. On je centar kojem suigrači trebaju servirati poene asistencijom na polaganje ili šut s poludistance. Teško da će nekim svojim potezom ikome na tribinama oteti uzdah, eventualno zakucavanjem iz kontranapada.

Što se tiče raskoši talenta, u Radoševiću zaista nema ničeg osobitog, ali zato je svoju euroligašku karijeru izgradio na manje atraktivan način. Ono po čemu se izdvaja je kombinacija brzine, snage i visine, što ga čini vrlo pouzdanom obrambenom karikom. Sa svojih 208 cm i prilično snažnom građom sposoban je kvalitetno braniti prave centre u igri jedan-na-jedan, a s druge strane će ih često pretrčati u tranziciji. Njegova brzina osobito dolazi do izražaja kod preuzimanja bekova, kojima će maksimalno otežati posao kada ostane s njima u izolaciji.

Opći interes

On sve to radi ne radi na elitnoj razini, inače danas ne bi igrao u Bayernu nego u CSKA-u, ali radi to bolje nego itko od ostalih reprezentativnih centara (otkako se oprostio Luka Žorić). U slučaju da krene opasno curiti kod centarskih preuzimanja, Mršić uvijek ima opciju da spusti Šarića na peticu, ali zar ne bi bilo još bolje da ga može i zadržati na četvorci te jednostavno ubaciti Radoševića? Leon u tom kontekstu daje taktičku opciju više.

K tome treba napomenuti da se kao uzrok nekih slabijih Šarićevih utakmica u reprezentaciji uzrok znao tražiti u nekompatibilnosti s centrima. Zubac, Žižić, Bilan i društvo doprinose na mnoge načine, ali otvaranje prostora za operiranje dominantne četvorke im nije jača strana. Radošević nema običaj motati se u radijusu par metara od obruča, gdje je ostalim našim centrima zona komfora, nego će se bez problema izvlačiti na stranu i s pet-šest metara udaljenosti staviti šut. Prava je šteta što je tek sada sramežljivo počeo šutirati trice jer ih je, s obzirom na vrlo pristojan mehanizam šuta, mogao mnogo ranije uvrstiti u repertoar. Na koncu, nije Petrović u svojoj prvotnoj viziji Hrvatske Radoševiću nasumično namijenio važnu ulogu.

No, potom su se stvari rasplele kako je prikazano i Radošević je u Hrvatskoj pao u zaborav. Došlo je vrijeme da ga se iz njega izvuče.

Hrvatska nema širinu da bi mogla tek tako otpisati standardnog euroligaškog centra koji k tome donosi nove taktičke mogućnosti. Da, u prošlosti se nije odazvao izbornicima, ali nastupe su otkazivali i Zubac, Žižić, Bilan… Treba preko toga prijeći i u svrhu općeg interesa opet uspostaviti komunikaciju, što ne bi trebalo biti toliko teško kada se zna da je svojedobno Radošević ljetni odmor koristio radeći individualno na tehnici pod tutorstvom Dina Rađe, predsjednika HKS-ova Stručnog savjeta.

Leon Radošević karijeru je izgradio radeći manje glamurozni dio posla bez previše buke, a takvi igrači potrebni su svakoj uspješnoj momčadi.