Kao sedmogodišnji klinjo, Raphinha je sanjao večeri poput sinoćnje na Parku prinčeva. Sanjao je sjajne, bitne golove za velike klubove kao što je Barcelona, one u završnicama Lige prvaka. Golove koji će te velike utakmice rješavati pred očima desetaka tisuća ljudi na stadionu i još tko zna koliko milijuna pred velikim ekranima. I nije da mu tada nitko nije znao iz prve ruke reći kako je to; kao klinac iz izrazito siromašne obitelji, koja je u favelama Porto Alegrea zajedno sa životinjama dijelila tek jednu sobu, Raphinha može slobodno reći da nije baš imao sreće u životu.
Ali nije ni prvi ni zadnji koji se probio iz baš tog okruženja, jer je njihov susjed u toj istoj faveli bio čovjek koji također zna kako je zabijati velike i značajne golove, i to baš u Barceloninu dresu, a i na Parku Prinčeva. Teško da treba više informacija, ali u pitanju je Ronaldinho.
Barcelonina trenutna situacija može se opisati kao život u raskoraku. Sportska je politika rastrzana između više frontova: onih tradicionalnih, koji podrazumijevaju dogmatični stil igre i onaj cruijffijanski DNK na La Masijinim temeljima, kao i ovih suvremenih, gdje konkurentnost u okruženju hiperkomercijaliziranog sustava današnjeg nogometa nalaže i instant-rješenja u vidu dovođenja igrača sa strane. Trenutna financijska situacija Barceloni u tom pogledu ne omogućava preveliki manevarski prostor, a oscilacije kroz koje su ove sezone prolazila najveća imena među pridošlicama — Robert Lewandowski, donekle i İlkay Gündoğan — ilustrirale su koliko je teško postići ravnotežu između tih dvaju polova Barçine sadašnjosti.
No, Raphinha je sinoć zabio dva gola i održao ritam svog direktnog sudjelovanja u pogocima koji Barcelonu guraju prema polufinalu Lige prvaka: trenutno je na dva gola i tri asistencije u šest utakmica, što znači da je po učinku stigao uz bok onim globalno proslavljenim protagonistima.
Raphinha je talent koji igra sa smješkom, ali koji je naučio da svoj talent može maksimalizirati samo ako taj smiješak ljudima donosi kao dio sustava
“Veliko finale? Ne zanima me”, objasnio je jednom prigodom svoje suočavanje s pritiskom igranja velikih utakmica, tada u Premier ligi. “Stadion s 90.000 ljudi? Daj mi to. Jer, ako ste, poput mene, igrali utakmice u várzei, onda možete igrati bilo gdje i pred bilo kim.” Várzea je naziv za lokalni turnir po brazilskim provincijama na kojem nastupaju igrači koji tek pokušavaju pronaći svoj put u profesionalnom nogometu. Jasno, s obzirom na tržište talenata, ondje se može pronaći mnoštvo zanimljivih igrača koji bi, da nisu dio tako zasićenog tržišta, sigurno već gradili karijeru u nekom konkretnijem obliku. Ali u Brazilu, zemlji podijeljenoj između bogataša i sirotinje iz favela, hrpa talenata poput Raphinhe mora svoju priču — bolje rečeno, inicijaciju — graditi na takvim mjestima.
Imao je on uvijek to nešto, ali je naprosto bio prekrhak, s previše sumnji oko njegova fizičkog potencijala. Odbijali su ga i u Internacionalu, i u Grêmiju, iako je svugdje za njega garantirao sam Ronaldinho, koji je Raphinhina oca, inače svirača u samba bendu, redovito pozivao na svoje proslave. Te su mu odbijenice ubijale voljni moment i jedino što je Raphinhu držalo fokusiranim bilo je to što nije završio školu. Njegova se majka iz te pozicije dugo mučila da njemu i ostatku djece stavi kruh na stol i ona ga je uvjerila da ne odustane, nego da se izbori za svoje mjesto. Várzea je tako bila njegovo čistilište.
U Europu na mala vrata
“Dobijete li ovu utakmicu, pobit ćemo vas sve”, citirao je Raphinha ‘navijačke’ pokliče na tim turnirima, prisjećajući se svojih nastupa na “turnirima odbačenih”, što je neformalni naziv tog natjecanja. “Srećom, bile su to uvijek samo prijetnje. Iako smo često vidjeli lokalne šerife kako stoje uz teren s pištoljima oko pasa. A onda, taman kad trebaš zabiti protiv njihove momčadi, čuješ pucanj i nisi siguran je li to metak ili petarda.”
Raphinhin slogan tada je bio inspiriran baš Ronaldinhom i njegovim vječnim smješkom. Na tim je terenima, okružen prijetnjama, pucnjavom i nasiljem, kao tinejdžer znao obećati suigračima da će im, ako mu samo daju loptu u noge, staviti “iskreni osmijeh na lice”. Tako je i bilo; Ronaldinho je znao da je sposoban to napraviti još otkako mu je Raphinha kao sedmogodišnjak došao na prvu rođendansku zabavu. Međutim, dokazivanje u takvim okolnostima izdvojilo ga je od drugih talenata i tek tad mu je poznanstvo s takvom zvijezdom pomoglo.
Ronaldinhov također legendarni suigrač Deco, danas sportski direktor u Barceloni, u tom je periodu tek bio završio sa svojom igračkom karijerom i otvorio agenciju, a Raphinha mu je bio jedan od prvih mladih talenata koje je potpisao. Iz Avaíjeve mlade momčadi, za koju je nastupao paralelno s utakmicama u várzei, Raphinha je dobio gažu u rezervnoj momčadi portugalske Vitórije Guimarães. Za Deca i Vitóriju bio je to posao bez rizika, pošto mladi brazilski igrači u Portugalu mogu zaigrati bez radne dozvole. Godinu dana prije tog prelaska Raphinha je razmišljao kako će vjerojatno postati brijač u faveli i biti sretan što nije završio kao diler ili kriminalac općenito. Sad je dobio prigodu koju je čekao i iskoristio ju je.
Iako je od tog trenutka njegov rast bio ravnocrtan i iako je sjajnim igrama u Vitóriji, a onda i u Sportingu iz Lisabona, pa u Rennesu, razvio i renome na europskom tlu te stvorio nova prijateljstva, poput onog s Brunom Fernandesom, Raphinha je tek prelaskom u Leeds upoznao najvećeg uzora i učitelja nakon Ronaldinha. Popularni Zubo iz Porto Alegrea pokazao mu je ljubav prema nogometu koji se igra uz smješak i koji ga je i zadržao u igri, ali za najvišu razinu trebala mu je struktura. Tu je upoznao suprotni tip karaktera koji ga je naučio pravoj odgovornosti i ulozi.
On je bio Marcelo Bielsa.
“Marcelo gaji stil igre koji poštuje loptu, ali isto tako traži maksimalni angažman i na treningu i na utakmici”, govorio je Raphinha o svom posebnom odnosu s Bielsom, kad po dolasku u Premier ligu nije bio siguran može li se uklopiti u tamošnji nogomet, dokazanom pedigreu unatoč. “Baš kao što svaka osoba ima svoj način života, svaki igrač i svaki trener su različiti po načinu rada. Marcelo ima svoj jedinstveni način i ostao je užasno važna osoba za mene i moju karijeru. Uvijek ću ga pamtiti”.
Gol koji mami osmijeh
Bielsa je za Raphinhu zapravo bio profesionalna nadogradnja suludom svijetu várzea turnira. Za uspjeh na elitnoj razini trebao je do kraja izbrusiti ono što ga je u tim formativnim godinama najviše kočilo. I u Portugalu i u Francuskoj i dalje se oslanjao prvenstveno na svoje tehničke sposobnosti i osjećaj za prostor, ono što je ponio i nadograđivao još od dana na prašnjavim terenima, ali u Engleskoj je to bio samo jedan aspekt igre. Bielsa je uvijek fokusiran na stvaranje kompletnih igrača i Raphinha mu je bio idealni izazov. Zato ga i jest istaknuo na kraju svog puta u Leedsu kao “kompletnog igrača”, gurnuvši ga kao primjer onoga koji se nije oslonio samo na ono što ga je učinilo profesionalnom zvijezdom, već je to nadogradio.
“Zašto je Raphinha uspio u Leedsu? Zato što je postao kompletan igrač”, objasnio je Bielsa. “Postao je igrač koji se ističe u fizičkim, tehničkim i mentalnim odlikama i koji je znao što se očekivalo od njega kad je tek došao u Premier ligu.”
Iako je Barcelona pomalo pogubljena u svom lociranju profila igrača, u čemu je donedavno bila među najuspješnijim u Europi, Raphinha je zaživio kao podsjetnik na ispravni skauting i profiliranje. Nakon što je Ousmane Dembélé izgubio i zadnji kredit u Barceloni, prešavši kao nikad do kraja realizirani supertalent u PSG, Raphinha je uskočio u njegovu krilnu poziciju kao i dalje manje glamurozan, ali na kraju kompletniji igrač. Igrač koji, za razliku od Dembéléa, nije bio ometen pritiskom uspjeha, već je svoj talent nadograđivao teškim izazovima, uzimajući putem ono što je mogao. Raphinha je talent koji igra sa smješkom, ali koji je naučio da svoj talent može maksimalizirati samo ako taj smiješak ljudima donosi kao dio sustava.
Drugi gol koji je sinoć postigao najbolji je primjer toga. Njegova kvaliteta, sjajan osjećaj za prostor i hladnokrvna egzekucija morala je donijeti osmijeh na lice svima koji su gledali utakmicu, bez obzira na afinitete. S druge strane, svega toga ne bi bilo da nije računao na talent drugih; u ovom je kontekstu to Pedrijeva teledirigirana lopta. U tom je trenutku Raphinha objedinio svoju prošlost i budućnost, sve što je na svom teškom putu naučio.
